Izvanjska trpljenja – kamen spoticanja ljubavi

Izvor patnje u braku mogu biti i vanjski razlozi, kao, na primjer, nemogućnost supružnika da imaju djecu, bolest ili siromaštvo. No ipak, u čemu se god sastojalo opterećenje, oni koji se vole govorit će o nesreći koja »ih je zadesila« te nipošto neće reći da su »nesretno oženjeni/udane«. Ipak takvi »vanjski« problemi mogu opteretiti ljubav i staviti je na kušnju. Slično kao u Isusovoj prispodobi o pšeničnom zrnu čija je klica na kamenitu tlu loše ukorijenjena, ne odolijeva dnevnoj žezi i suši se. U takvim se uvjetima pokazuje kakva je ljubav doista:

–    Muž oboli od dječje paralize i ostaje invalid cijeli život – hoće li njegova žena ostati s njim?

–    Žena rodi bolesno dijete, jer se protivi »pravovremenom« pobačaju – hoće li je muž napustiti, jer to nije bilo »dogovoreno«?

Obolijevanje ljubavi

Postoji također i nutarnje oboljenje ljubavi i poznajemo njegove simptome: supružnici se više ne razumiju, stalno jedno drugomu traže dlaku u jajetu i stalno jedno drugo prisiljavaju da se brani, upravo u području koje je njegov ili njezin svojstven djelokrug – i stalno se ponižavaju, također i pred drugima. Jedno drugomu više ne mogu ugoditi, bračni odnošaj prestaje ili je doista još samo »dužnost«. Svatko sam izlazi i nastaju odvojeni krugovi prijatelja, onda se pojavljuju možda »prijatelji« koji se sve više i više pokazuju kao novi partneri.

Čak i početna velika ljubav može na ovaj način propasti, ili jednostrano – u boli i dalje postojati, ona može i premrijeti, pretvoriti se u ravnodušnu koegzistenciju ili prijeći u iscrpljujuću borbu za vlast.76

»Križevi« koje ne smijemo nositi i koji nestaju poslije obraćenja

Za čovjeka iz priče uzor ne smiju biti sveci koji su bili »u nesretnom braku«, ukoliko su imali bezobzirne, nečovječne, nevjerne supružnike! Držati se njih, bilo bi još veće zaplitanje u samozavaravanje. On bi sebi prije trebao reći: »Od nesreće oduzmi najprije krivnju, a ono što preostane, nosi u strpljivosti!«

Drugim riječima: postoje »umišljeni« križevi, koje je »htjeti nositi« zločin u Božjim očima. Ove patnje nazvati »križem« predstavlja već jednu vrstu blasfemije, te patnje nisu ništa nego druga strana vlastitoga grijeha i njega bi se trebalo nužno riješiti što je prije moguće. Ovo oslobođenje želi Bog i u tome se sastoji svetost, a to je ništa drugo nego povratak ljubavi koja usrećuje.

Tvrdnja »nesretno oženjen/udana« u ovom je primjeru toliko neprimjerena, kao kad neki škrtac sa sobom suosjeća jer ima premalo novca, ili, u svijetu vjere, kada netko tko je krenuo nasljedovati Krista misli da ga treba žaliti jer je izgubio radosti života.

Kao i kod svih ostalih grijeha čovjek i u grijesima protiv bračne ljubavi teži potiskivanju i ovo sljepilo toliko otežava oslobođenje od vlastite nesretnosti. Posebno su zle ove grešne »patnje« kod svjesnih vjernika, i to iz doduše razumljivih razloga: njima samo po sebi razumljivo vjerovanje u brak zavodi ih do pretpostavke da je njihov život u redu, samo je Bog, nažalost, dopustio njihovu bračnu nesreću i sada trebaju »nositi svoj križ« – umjesto da vide da je njihovo krivo ponašanje uzrok njihove patnje, a ne Božja providnost ili pogreške drugih!

Koliko samo ima »nesretnih brakova« koji ne samo da bi mogli biti sretni nego čak i isključivo sretni kad bi se dogodilo takvo obraćenje k ljubavi!

Natan ili ozdravljenje slijepca

Sjetimo se pripovijesti o kralju Davidu: da bi dobio ženu Urijinu, kralj se pobrinuo za njegovu smrt. Plan je uspio, kralj je bio sa ženom, i činilo se da je sve u najboljem redu. David je sebi mogao dopustiti, tako mu se bar činilo, da zaboravi ovu stvar. Jednog se dana pred njim pojavljuje prorok Natan. On ne optužuje kralja, nego mu je ispričao priču o bogatom čovjeku koji jednom siromahu jednostavno oduzima jedinu ovcu da bi nekom gostu mogao ponuditi dobru i ujedno besplatnu gozbu. Kralj je ozlojeđen i zahtijeva zapovjednički ime zločinca da bi ga mogao kazniti. Nato kaže prorok: »Ti si taj čovjek.«

Koliko god je zlo bilo njegovo djelo, David je imao veličinu da uvidi svoju krivicu, da se pokaje i da čini pokoru.

Što ova pripovijest ima zajedničko s nesretnim brakom zbog krivice? Mnogo toga, jer bi svaki čovjek trebao moliti za svog osobnog Natana koji mu u svim njegovim sljepoćama otvara oči za Bogu omražene patnje koje je on sam stvorio.

Križ u braku

I nesretan brak može biti put svetosti. To dokazuju sveta Katarina Genovska ili Monika, majka poznatog Augustina, na svoj način i prorok Hošea i bezbrojne druge životne priče.

Ljubav čine dvoje, i ako se jedno odupire, drugo je bespomoćno, prepušteno ćudljivosti, brutalnostima, poniženjima partnera, kako je to primjerice S. Spielberg prikazao u svom poznatom filmu Boja purpura.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]

Za takvu patnju može se reći kao i za svaku drugu patnju: kršćanin se treba potruditi da promijeni situaciju, istodobno valja to prihvatiti kao križ i nositi ga nasljedujući Krista. Ako on i pati zbog slomljene ili izgubljene ljubavi, trebao bi znati da sve patnje na ovoj zemlji, a time i ova patnja, nisu ništa u usporedbi s obećanom slavom. Za ovaj križni put postoje primjeri velikih svetaca koji pokazuju put.

Rastava i nastavak života kao samac

Rastava je sve drugo nego sitnica. U jednoj dirljivoj pjesmi jedna žena opisuje ponor u koji je gurnuta propašću svoje ljubavi:

»Bio je moj sjever, moj jug, moj zapad i moj istok,

moj radni tjedan i moj nedjeljni mir,

moje podne, moja ponoć, moja riječ, moja pjesma.

Zvijezde su sada beskorisne: sve ih ugasite!

Upakirajte mjesec i skinite sunce.

Isušite ocean i odnesite šume,

Jer sada ništa više ne može donijeti plod.«77

Takve rane zarastaju, ako uopće zarastaju, sporo i svaki čovjek na svoj način pokušava ublažiti svoju bol. Ali i u ovoj se stvari vidi velika razlika između vjernika i nevjernika. Razlog je ovaj: nevjernik ima, zapravo, samo izbor između osamljivanja i pokušaja da izgradi novu, bolju vezu. Vjernik, naprotiv, oduvijek zna da je istinski smisao njegova života sam Krist i da njemu prije, za vrijeme i nakon braka, pripada prva i najdublja ljubav. Ma kako god bolno bilo odvajanje, rastavljeni kršćanin nalazi istinsku utjehu, mir i radost za svoj novi život u istom duhu koji ispunja kršćanina koji slobodno živi u celibatu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


76 I strahota takvih situacija bila je prikazana bezbroj puta. Pritom mislim na Sonatu o novčiću L. Tolstoja ili također na film I. Bergmanna Prizori iz bračnoga života.
77 W. H. Auden.
78 P. L. Kondor, Schwester …, str. 84.