Molitva je poput vježbanja sviranja glasovira, ili vježbanja baleta, ili vježbanja pisanja:
morate svoje tijelo dugo vremena dovlačiti za sobom,
unatoč slabostima, općenitome otimanju svojega tijela, i sukobima u njemu,
dok jednoga dana vaše tijelo više ne bude odvojeno od vas.
U jednome ste smislu postali glasovirom,
ili plesom, ili riječju, ili molitvom.
Molitva jest u vašemu srcu.
Molitva jest vaše srce.

(Heather King)

Volim Heather King. Poznajem je iz njezina pisanja i kao osobu. Za mene je ona prizemljena mističarka, koja živi u blatnjavoj svakodnevici života. Iznosi neugodne istine o vjeri u stvarnome životu, i tamo duboko otkriva nadu za nas ostale. Njezinu spoznaju da se navika molitve stječe tjelesnim ponavljanjem smatram apsolutno točnom. Navike su nešto psihosomatsko, a naša su tijela osmišljena tako da steknu navike vezane za stvari koje nas usavršavaju kao osobe. Poput molitve.

Moj mi je duhovnik prije više godina rekao da je najvažnije načelo dobroga duhovnoga života „jednostavno se pojaviti”. Jednom mi je napisao: „Problemi u molitvi? Samo nastavi. Semper fi. (‘Uvijek vjerni’; geslo američkih marinaca, op. prev.) Pretvaraj se sve dok ti ne uspije.” „I”, dodao je, „moraš preklinjati za vjeru kako bi molio: Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!” Budi siromah pred Bogom.

Nakon što sam pročitao njegove riječi, kasnije sam pisao u svojemu dnevniku, i pustio da me njegove misli nose dalje:

„Preklinjati za vjeru”? To se čini paradoksalnim! Unaprijed pretpostavljati ono za što moliš.
Možda je to ljudska vjera koja preklinje za božansku vjeru?
A jedino božanska vjera u Boga nadahnjuje božansku molitvu:
„Duh koji u nama viče: Abba! Oče!”
Jedino takva, božanska molitva omogućava neopterećen ulazak u Božju ljubav.
A ulazak u božansku ljubav onda razgorijeva molitvu!
Metode pobožnosti pomažu usmjeriti vatru – Lectio Divina sije sjeme Vatre u molitvu poput soli.
Sveto pismo u molitvu nastanjuje Njegov živi Glas.
Dosljednost – semper fi – omogućava da Njihov Glas postane tijelom, kostima u meni.
Ustrajnost – semper fi – širi razmjere toga utjelovljenja do one ljubavi: „do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1).
Nada baca molitvu prema Budućnosti poput Sidra, bacajući sidro u Vječnoj Stijeni.
Molitva otvara brane Rijeke Života.
Molitva obogaćuje mudrošću, znanjem koje se pronalazi jedino u Kristu.
Molitva mi omogućava da živim „u Kristu”,
i da Krist živi „u meni”.
„U meni”. „U” je zastrašujuće intimno.
Prebivati jedno među drugim, jedno u drugome: „Ja u tebi, ti u meni.”
Intimnost potresa temelje mojega hrama.
„Neka uđe Kralj Slave.”
Neprestano, bezobzirno: moli, Tome.
Prestani prestajati.
Moli.
Traži.
Kucaj.
Traži.
Moli.
Ponavljaj.

Prije nekoliko godina moja supruga i ja doživjeli smo bolnu udaljenost u našemu braku. Naročito se sjećam jedne večeri kada smo se počeli svađati zbog neke sitnice. No to je brzo eksplodiralo u veliku stvar, i naša je komunikacija zastala. Oboma nam je – zasebno – istoga trena postalo jasno da je ta apsurdno preuveličana reakcija koju je isprovocirala ta sitnica otkrila da je prisutan neki mnogo dublji problem. Jedan problem koji nisam žurio istraživati!

Ubrzo nakon te eksplozije – ovo nikada neću zaboraviti – ona i ja završili smo zajedno u spavaćoj sobi, sami, nakon što su djeca zaspala. Ona mi je tada rekla ovu kratku rečenicu, koja me je – iz ne znam kojega razloga – slomila. Rekla je: „Pusti me da uđem.”

Prolio sam bujicu suza, razotkrivajući bol koja je očito već dugo bila duboko u meni – i u njoj. A uz te se suze visoki i nevidljivi zid što se nadvijao između nas srušio. Njegov je pad bio opipljiv, čudesan.

Isus je u tome pokretu bio opipljiv – nama oboma. Riječi svetoga Pavla iz Poslanice Efežanima 2,14 činile su se tako stvarnima:

Doista, on je mir naš,
on koji od dvoga učini jedno:
pregradu razdvojnicu,
neprijateljstvo razori u svome tijelu.

Patti i ja bili smo pozvali Isusa na svoje vjenčanje 1995. godine, no onoga dana kada smo se vjenčali nismo imali pojma što to uistinu znači neprestano mu dopuštati da nas uvijek iznova „hvata” u svakome novome trenutku podjele, i združi nas kao jedno. Mi smo ga u jednome smislu izbacili iz svojega braka grijehom, srdžbom, neopraštanjem. No onda mi je On, „Pas nebeski” (The Hound of Heaven, naslov pjesme engleskoga pjesnika Francisa Thompsona, o ustrajnoj Božjoj potrazi za čovjekom, op. prev.), progovorio po mojoj supruzi: „Molim te, pusti me da uđem.” Bio sam posve uvjeren da mi to Krist govori po njoj. On me je slomio, i izliječio nas je. Uzeo nas je oboje za ruku, učinio da pođemo jedno za drugim, i sastavio nam ruke. Patti je ponovno ušla u mene, i ja sam ponovno ušao u nju.

„Isus ga nato pogleda, zavoli ga […]” (Mk 10,21) Po njoj je On pogledao u mene.

Njezine oči, Njegove oči. Prisjećam se sada dok ovo pišem – u tome trenutku kada smo se pomirili, moja obnovljena sposobnost da pogledam u njezine oči s povjerenjem, otvorenošću, ljubavlju bila je neizmjerna, oslobađajuća, radosna. Onih dana prije čak nisam mogao pogledati u njezine oči bez nelagode. Da, „oči su prozori duše”. To je nevjerojatno istinito. I kako često supružnici trebaju gledati jedno drugome u oči. Uistinu gledati u. To je sakramentalna praksa, koju se mora uvijek iznova činiti. Toliko milosti daje se i prima u razmjeni pogleda. Cor ad cor loquitur – „Srce govori srcu.” (biskupsko geslo svetoga Johna Henryja Newmana, op. prev.)

Dakle, molitva. Neka srce govori srcu. Neka se stvori navika, da naučimo biti „u Kristu”, da to naučimo dopuštajući Kristu da bude „u nama”. U stvarnim nama.

Ovdje mi u ušima odzvanjaju riječi pokojnoga ruskopravoslavnoga metropolita Anthonyja Blooma: „Bog može spasiti grešnika koji vi jeste, ali ne sveca kojega se pretvarate da jeste.”

Čujte ga kako vas svakoga dana zove u vašemu grijehu, vašoj srdžbi, vašoj boli, vašemu neopraštanju: „Molim te, pusti me da uđem.”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.