Supružnici koji se obvežu na viđenje braka svetoga Pavla – ispravno shvaćeno, dakako – otkrivaju kako im milost sakramenta ženidbe što su ga primili (u sprezi s ostalim sakramentima) polako “vraća zrak u gume”. Drugim riječima, doživljavaju svoju međusobnu ljubav kao upravo divan izvor iscjeljenja i otkupljenja. Bračna ljubav ne samo što ima dioništvo u otajstvu stvaranja putem prokreacije, već sudjeluje i u otajstvu otkupljenja. Kako veli Papa, istinska je bračna ljubav “otkupiteljska, spasonosna ljubav, ljubav kojom bog od vječnosti u Kristu ljubi čovjeka” (TOB 90,2). Ovdje vrlo jasno vidimo božansku dimenziju sakramenta ženidbe, božanski dar (milost) priopćen po braku.

Čak i ovdje na zemlji milost Kristove bračne ljubavi počinje u nama obnavljati nešto od svetosti što ju je iskusio prvi bračni par. “Krist [je] ljubio Crkvu te sebe predao za nju… da bude sveta” (Ef 5,25-27). No, kao što znamo, svetost ne dolazi sama po sebi. U svim našim kušnjama i naporima moramo se trajno otvarati, poput zaručnice, kako bismo primili dar Kristove ljubavi, dopuštajući mu da nas pouči i preobrazi. Riječima Ivana Pavla II.: “To posvećenje je primjereno ‘uzvišenom otajstvu’ u kojemu Zaručnica darom svoje ljubavi uzvraća daru Zaručnika” (MD, br. 27).

Svetost se, dakle, ne sastoji prije svega u tome da bismo nešto činili, već da bismo dopustili đa nama bude učinjeno (v. Lk 1,38). Moramo dopustiti Kristu da “razapne” sve neuredne načine na koje j smo skloni uspostavljati odnose. Moramo mu dopustiti da nas posveti “očistivši [nas] kupelji vode uz riječ” (r. 26). Bibličari u ovome prepoznaju pozivanje na krštenje. U vrijeme svetoga Pavla bilo je uobičajeno da zaručnica prije vjenčanja prođe kupelj pročišćenja, kako bi se na taj način pripravila za svoga zaručnika. Katekizam krštenje opisuje kao “svadbenu kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi” (KKC, br. 1617). Sveti Pavao ovdje cilja i na svadbeni dar euharistije kada govori o tome kako Krist “hrani” svoju Zaručnicu (v. r. 29).

No, brak ne osvjetljuje samo krštenje i euharistiju. Ivan Pavao II. primjećuje kako brak služi kao uzor, odnosno neka vrsta prototipa svih sakramenata Novoga saveza (v. TOB 98,2). Svi sakramenti posjeduju “bračnu” narav u smislu što im je cilj sjediniti Zaručnicu (Crkvu) s njezinim Zaručnikom (Kristom). Ovom uzvišenom analogijom sjedinjenje supružnika postaje možda i najpronicljiviji način razumijevanja samoga kršćanstva. “Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve” (KKC, br. 1617)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Teologija tijela za početnike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.