Ljubav se može zamijeniti i ravnodušnošću, međusobnim ignoriranjem. Partneru se više ne priznaje ni postojanje. On je pokraj nas, ali ne s nama i uz nas. Bračni partneri su zajedno, ali ne postoje jedno za drugo. Onemogućen je svaki susret, direktni kontakt. Svaki ima svoj život, svoje društvo, svoj posao. Za ručkom i večerom izmjenjuju se fraze. Bračni kreveti su ili odvojeni ili svaki spava u svom kutu zajedničkog kreveta. Brak se pretvara u usamljenost udvoje. Nemaju ništa više zajedničkoga. Žive zajedno samo prema vani a, ustvari, iznutra potpuno odvojeno.

Sjećam se bračnog para koji mi je došao s molbom, da im kažem jesu li normalni ili bolesni. Oni, naime, nisu ni primijetili da su se potpuno međusobno udaljili. Jednu večer su o tome ipak razgovarali i spoznali nešto što ih je zapanjilo. O tome je govorila žena: “Doktore, došli smo vas pitati je li tako i u drugim brakovima? Uočili smo kako posljednjih nekoliko godina međusobno izgovaramo samo nekoliko fraza: “Opet ti je preslana juha… kakvo je danas vrijeme… što ćemo kuhati… jesi li platio račun za struju… ovaj film nije ništa naročito… itd.” Uzeli smo papir (pruža mi ga!) i napisali po sjećanju sve izgovorene rečenice posljednjih godina. Sve je stalo na ovaj arak papira. Zaprepastili smo se. Ipak smo mi nekakvi intelektualci. Možda smo bolesni! Ne mrzimo se, ali se više i ne volimo naročito! Prihvaćamo se kakvi jesmo. Postali smo potpuno nezanimljivi jedno drugomu. Ne varamo jedno drugo. Stalno smo fizički zajedno, ali ne i psihički, duhovno. Svaki živi za sebe i u sebi. Ništa nas više ne veže. Postali smo jedno prema drugome ravnodušni, nevidljivi. Ugibamo se jedno drugomu. Prisjetili smo se jedne naše kućne pomoćnice, koja se znala tako ponašati, da je bila stalno prisutna, a nevidljiva. Uvijek se izmicala i nikada nam nije smetala. Praktički je nismo nikada sreli, a sve je uredno obavljala. Uočili smo da smo u međusobnim odnosima postali njoj slični…”

Bračni partneri teže podnose ravnodušnost negoli mržnju. Ona ih više podsjeća na smrt bračnih odnosa negoli mržnja. Ne moramo se formalno razvesti da bismo prekinuli bračni odnos. I na ovaj se način možemo odvojiti. Često sam čuo: “Više se ne volimo, ali smo ostali prijatelji… Svatko živi svoj život, a zajednička nam je jedino kuhinja, blagovaonica pa čak i spavaonica. Postali smo lojalni sustanari, životni partneri… Postala nam je deviza: Brak je umro, živio ‘brak’! Ionako smo već prestari za ljubav i seks!” Sve su to puste fraze i opravdanja za nebrigu i zapuštenost naše bračne zajednice!

Kako to izgleda kod nas? Nalazimo li se i mi u “živom” ili u “mrtvom” braku? Čuvamo li samo vanjsku fasadu svojega braka zbog djece, susjeda i javnog mnijenja? Jesmo li u stanju zaviriti iza te fasade i oživiti “interijere” naše bračne i obiteljske stvarnosti?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.