Danas mogu reći da su to bile godine supružničkog mira i sklada. I ne govorim o onom miru mrtve tišine. Govorim o miru bivanja s obitelji. O miru koji smo zadobili radeći zajedno. Nije bilo lako. Zbog toga što je ovaj supružnički sklad dio procesa stjecanja svetosti kroz brak koji je jedan od plodova ovog sakramenta.

Brak je „čudan“ sakrament. Elementi koji čine ostale sakramente su jasni i drugačiji. U ovom sakramentu bračni drugovi su u isto vrijeme i fizički simboli, poslužitelji i primatelji, a pristanak u slobodnoj volji je oblik u kojem se to događa. Koliko god ga Katekizam Katoličke Crkve objašnjava, brak je jedna od onih stvari koje morate proživjeti da biste ga razumjeli dobro.

Volio bih da mi je ovo netko detaljnije objasnio prije nego što sam se vjenčao. Zbog tog razloga navodim 9 elemenata bračnog života koje bih volio da sam bolje shvaćao prije ulaska u brak.

  1. Plan B ne postoji. Brak je do kraja života.

Čini se da je ovo točka koja je jasno objašnjena tijekom svih zaručničkih tečajeva. U životu sam imao dobre primjere: moji su se roditelji voljeli i poštovali jedno drugo u zdravlju i u bolesti, u bogatstvu i siromaštvu, u dobru i zlu. Bio sam najmlađi od 12-ero djece i smatrao sebe “imunim“ na duh vremena. „Nikad se to meni neće dogoditi“, uvjeravao sam se jer usprkos svemu volio sam tu ženu koja je unišla u moj život kao nijedna druga. Podjednako je važno i znati istinu, ali i razumjeti i voljeti. Zbog toga što sam samo znao istinu, a nisam je razumio i volio, našao sam se u središtu bračne krize pitajući se: „Je li bila pogreška vjenčati se?“ To pitanje neizbježno vodi u drugo pitanje: „Postoji li negdje žena koja je prikladnija za mene?“ I onda se ubrzo nađete jedan korak bliže tomu da prezirete predivnu osobu koju je Bog postavio u vaš život da vas vodi k svetosti.

Brak je opredjeljenje za ostatak života. Ono što čini ovu čudesnu avanturu je upravo to: brak je do kraja života. Kada shvatite to, bračna kriza postaje svakodnevna prilika da rastete zajedno.

  1. U braku se ne radi o mojoj sreći.

Ovo je ključ svega. Ali često to naučimo godinama kasnije. Posebno muškarci. Kada ih se pita zašto su se vjenčali, supružnici obično kažu da je zbog toga da budu sretni. Ali brak nije neka magična kutija iz koje izvlačimo sreću. Ne bi bilo rastava da je ovo istina. U braku je važno svim svojim snagama tražiti sreću svog supružnika. Moja sreća treba se temeljiti na tome da činim sretnima one koje volim; svoju ženu i djecu. Kada shvatiš ovo tvoja veza se počne vrtjeti oko toga da učiniš drugu osobu sretnom. I tada primijetiš da ti je brak procvjetao. I vidiš plodove sakramenta.

  1. Komunikacija je uvijek efektivnija od šutnje.

Možda trebamo preoblikovati ovu istinu: tišina je oblik komunikacije. Tišina obično komunicira neprijateljstvo, nezainteresiranost i lošu predispoziciju koja neizbježno ubija odnos. Problem je u tome što postoji razlika u načinu na koji muškarci i žene komuniciraju kada su pod stresom. Kada su žene pod stresom imaju očajničku potrebu razgovarati s nekim, ali kada je muškarac pod stresom zadnja stvar koju želi učiniti jest razgovarati o onome zbog čega je pod stresom. Ova jednostavna razlika često uzrokuje to da naše žene doživljavaju našu tišinu kao vrstu hostiliteta, a mi doživljavamo žensku potrebu za razgovorom kao prijetnju. Lekcija: ako je moja žena pod stresom, slušam je ne ispravljajući je i ne pokušavajući riješiti njen problem. Jednostavan razgovor o njenim problemima pomaže riješiti ih. Ako sam pod stresom, ona mi prvo dozvoli da se smirim i onda razgovaramo o tome.

  1. Služenje drugima koristi meni.

Još jedna prekrasna istina: brak je zajednica u kojoj se služi. Ako služim svojoj ženi i ako moja žena služi meni, oboje imamo koristi od toga. Mi muškarci često ne razumijemo zašto se naše žene po kući gotovo instinktivno ponašaju kao sluškinje, a mi… pa nama ta situacija ne smeta. Ovdje ne uspijevamo komunicirati jer naše drage žene puno puta misle da ako one nastavljaju davati, mi to shvatimo, te i mi želimo davati. Ovo zapravo ne funkcionira. Dvije stvari su mi postale jasnije o ovoj istini. Prvu mi je rekla moja žena, i ne baš prijateljskim tonom. Rekla mi je da ne shvaćam sve što ona radi i sve što ja ne radim. Druga stvar se dogodila kada su nam se rodila djeca. Kako je rodila carskim rezom počeo sam je posluživati i shvatio sam kako su istinite Gospodinove riječi: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Ovo je stvarnost koje se moramo sjetiti svaki dan i darovati sebe svojim supružnicima u služenju.

  1. Konflikt nije znak disfunkcionalnog para.

Rekao bih da je istina upravo suprotno. Nedostatak konflikta znak je da ste se oboje predali. Veza u kojoj se par svađa potvrđuje činjenicu da se obje osobe razlikuju u mišljenjima i stoga imaju jednako dostojanstvo. Kao što sam na početku rekao, život se sastoji od teškog rada i apsolutni mir postoji samo na groblju. Brak bez konflikta je brak koji umire. Ovo ne znači da moramo tražiti konflikte kako bismo oživjeli svoj brak. Jednostavno, to znači da trebamo biti svjesni da smo ljudska bića koja griješe pa će se zato s vremenom dogoditi i konflikt. Kada se dogodi možemo ga iskoristiti kao priliku za učenje i za rast u ljubavi.

  1. Za plodan brak potrebno je troje: Bog, ti i tvoj bračni drug.

Jesam li spomenuo da je brak sakrament? Sakramenti su učinkoviti znakovi milosti! Moraju se obnavljati svakodnevno, ali ne samo s našim supružnikom. Obećanja se trebaju ponoviti svaki dan pred Bogom kako bi njegova milost djelovala. Kako obnoviti obećanja? Čineći ove stvari: priznajući da je brak zauvijek, stavljajući naše supružnike prije nas, stavljajući se u njihove cipele kako bismo komunicirali, služiti jedno drugome, shvaćajući da je konflikt prilika od Boga za naše osobno posvećenje. Ovo je moguće samo ako je Bog često pozvan u naš brak. Moleći zajedno i s djecom, sudjelovanjem na svetoj misi i pronalazeći zagrljaj Božjeg oproštenja svaki put kada stvari ne idu po planu.

  1. Djeca su dar koji nam je povjerio Bog

Oh, da, to znamo! Naša je prva kći umrla dan nakon rođenja. „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 21). Ali jedna je stvar ovu rečenicu izreći, a druga vjerovati u nju. Naša je životna misija voditi našu djecu prema svetosti. Ni više ni manje od toga. Naša je to misija kao roditelja, i s prvim smo djetetom to i učinili. Poslije toga utjeha nam je došla preko Tomasa, Matiasa i Francisca koji će poći na duži put. Ono za što smo se jedino držali kada je Cecilija preminula jest spoznaja da je dostigla svetost i sreću, neizmjernu sreću – ono što joj mi nikada ne bismo mogli dati ni pod kakvim okolnostima. Što se događa onim brakovima koji ne prime ovaj dar? Tim parovima Bog opet povjerava nešto: ili posvetiti djecu drugih ljudi, kroz posvojenje, ili brakom koji je ispunjen plodovima pomagati u župi ili apostolskom pokretu.

  1. Dobar brak je zajednica dvoje ljudi koji znaju opraštati.

Osoba koja ne oprašta u braku je kao osoba koja pije otrov, a očekuje da pritom ne umre. To ne bi imalo smisla, zar ne? Za tražiti oprost moramo biti vrlo ponizni, a za oprostiti moramo biti milosrdni. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36). Ovo je veoma važno u braku. Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ne možemo tražiti od Boga oprost ako nismo voljni oprostiti svom bračnom drugu.  Time učimo svoju djecu poniznosti i milosrđu.

  1. Brak nudi mogućnost konačnog osobnog ispunjenja.

Ovo se ne spominje često, ali realnost je da je brak senzacionalan! „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Naravno, logično je da tražimo nekoga tko nas nadopunjuje. „Nadopunjuješ me“ – rečenica je koju se redovito koristi jer se podrazumijeva istinitom. U braku se možemo osjećati potpuno i skladno. Tertulijan govori o tome kako je predivan brak dvoje kršćana, dvoje koje su jedno u nadi, jedno u želji, jedno na životnom putu kojim hode, jedno u religiji koju prakticiraju… Ništa ih onda ne dijeli ni u tijelu ni u duhu. Sve to naglašava veliku istinu: kako bismo bili ispunjeni, moramo dati sebe; a kako bismo dali sebe, moramo kontrolirati sebe – a to nije nešto što možemo naći u nekoj trgovini. Ono zahtijeva zrelost i ravnotežu koji pak traže puno vremena i molitve.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: M. Babić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.