Kao što je rekao španjolski pisac: “Istina je ono što jest (i ostat će istina) čak i ako mislimo suprotno.” Brak je između muškarca i žene i za čitav život. Druga je stvar što nam serviraju razne “istine”, ali istina nije ono što se kaže ni ljepota ono što se nosi, ni dobro ono što se čini.

Prelistavajući žuti tisak stječe se dojam da je nevjera veliko postignuće koje nam je donijela demokracija. To je stara tema, o kojoj već tisuće godina imamo vijesti. Samo pitajte kralja Davida.

Treba ponoviti tisuću puta da želi li se biti sretan treba biti vjeran, a želi li se biti jako sretan treba biti jako vjeran. Sad ne razrađujem teorije. Govorim ti to iz iskustva koje sam prikupio u svojoj okolini a koje i ti možeš potražiti.

Ono što se ne može jest polaziti od situacije koja je poročna u samom svom korijenu. Kada postoji “strah od neopozivog” kada je ono “zauvijek” odbojno, kada nedostaje hrabrosti da se stavi život na jednu kartu, ne možete biti sretni. Pročitao sam neki dan u novinskom članku: “Uvjetovana ljubav je trula ljubav.”

Ljubav “da vidimo kako će funkcionirati” brutalna je prijevara između dvoje ljudi. Bezuvjetna ljubav može propasti, ali ljubav s uvjetima ne samo da je propala čim se rodi već se zapravo ne uspijeva ni roditi.

Što je to ponekad teško? Vidi što kaže Goethe: Brak može ponekad biti neugodan; doista to vjerujem i sigurno je tako. Nismo li jednako tako vjenčani sa svojom savješću koje bi se često rado riješili zato što je puno neugodnija od onog što mogu postati jedan muž ili jedna žena?

Sigurno ima loših trenutaka. Jedni odmah prođu, a drugima treba više, ali svi se nadvladaju kad postoje ispravne namjere i odlučna volja za pomirenje. Ono što se može nazvati ludošću jest ne podnositi ni najmanju neugodnost i tražiti lagani izlaz — prividno — da se riješi jedan problem stvarajući pritom drugi puno veći.

Ponekad se svi putovi čine zatvoreni i bez izlaza. Točno, i to se događa u većini brakova. Također i kod onih koji se drže za ruke nakon pedeset godina vjernosti. I oni su imali dijelove puta na kojima nisu ništa vidjeli i sve im se činilo teškim. Ali su to izdržali, nisu zbog toga pomislili da su pogriješili i da bi najbolje bilo prekinuti obvezu.
Vrlo je važno biti i znati biti iako se čini da izvodimo komediju. Noći ljudske ljubavi prolaze i dolazi zora. Ne može se uvijek biti u zanosu; treba biti svjestan da i razdoblja suše postoje da bi se prevladala.

Ako iziđemo kao pobjednici, ponovo se vraća entuzijazam i vatra. Ali za to treba znati biti, a ne bježati pred prvom poteškoćom.

Koliko li je samo viceva, priča s crtežima muža kisela lica u robijaškoj odori i s željeznom kuglom s lancem vezanim za nogu! Je li ljubav lanac, makar bio i zlatni? Da, točno, može biti u mnogim slučajevima gdje je ljubav koja se ne hrani postala tako rahitična i ispijena da se izobličila. Dolazak kući ubrzanje je muke. Koji će biti najnoviji problem? Koliki li će biti iznos zadnjeg telefonskog računa koji će skinuti s bankovnog računa? Koliko dugo ćemo si još moći priuštiti djevojku koja pomaže mojoj supruzi? To je paukova mreža. Gusta kao mreža gladijatora koja paralizira naše udove. Kad bih barem mogao pobjeći…!

Sve je to točno, ali isto tako, točno je i staro mišljenje da malo ljubavi opterećuje, puno ljubavi oslobađa. Dopuzat će do naše volje na tisuće poticaja za pobunu i oluja eskapizma, ali sav taj olujni vjetar samo je praćakanje po razbjesnjelom moru koje svaki čovjek nosi u sebi.

Reci mi, ludo: Što je ljubav? A luda odgovori: Ljubav je ono što robove čini slobodnima, a slobodne robovima i ne zna se dobro na čemu se zapravo zasniva ljubav, je li na tom ropstvu ili na toj slobodi! (Raimundo Lulio). Mislim da su oba razmišljanja valjana. Chestertonov zdrav razum rekao je da je ono na što se osjećao najviše navezanim bila sloboda vezivanja. Jedino onaj tko je slobodan može se obvezati, samo onaj koji zna da nam je slobodu dao Bog kako bismo je ubili, shvaća ljubav.

Brak nije kavez s rešetkama, ni mreža koja prekida bijeg. Brak je tvornica svoje i tuđe sreće. Štoviše, ona je elektrana za osvjetljivanje zemlje. Naravno, da bi se postigla takva stabilnost i takvi plodovi potrebno je da voda prolazi kroz postavljene cijevi i da su turbine postavljene na predviđenim mjestima. Ako svaki djelić koji vapi za svojom slobodom zahtijeva nered, poplava je neminovna.

U svakom slučaju, kratkovidno je gledati na brak kao na nepodnošljiv okov. Ako se svaki od supružnika ne potrudi učiniti drugoga slobodnijim i zrelijim, nisu naučili što je sloboda ni što je bit braka.

Muškarac koji voli ženu i žena koja je zaljubljena u muškarca, pogleda ga i uzvikne: Kako je dobro da postojiš! Da postojiš takav kakav jesi. Volim te s tvojim sposobnostima i ograničenjima, tvojim manama i vrlinama. Volim te takvog… ali svakim danom te volim više i zato ću se truditi da budeš bolji. Uložit ću sav svoj trud, svoju inteligenciju i svoju volju da ti pomognem u trajnom procesu osobnog rasta. Želio bih da svakim danom budeš veselija, iskrenija, vjernija, velikodušnija, naposljetku, slobodnija. To je proces koji u sebi nosi ljepotu kakvu samo poezija može izraziti. Oprosti mi što tako nespretno hodam tvojom nutrinom, oprosti mi ako sam te ikad povrijedio. Želim izvući iz tebe ono najbolje. Ono što ti nisi vidjela a ja vidim, plivajući u tvom prekrasnom jezeru.

Tako ljubav stvara slobodu: izvlači iz tebe tvoje najbolje ja. Pospješuje ono što je duboko u tebi i što onaj drugi nije ni primijetio. Brusi onu neravninu koju nisi vidio, polira onaj dijamant koji si skrivao. To je proces oslobađanja koje brak glasno traži. Uzajamna pomoć da bi se premostile prepreke, pobijedile inhibicije, osvojili novi ciljevi.

Ima li mjesta dosadi pred takvim zadatkom? Je li moguće pronaći završetak tog divnog nastojanja pomaganja drugome? Uvijek postoje novi horizonti koje treba doseći, jedan još uzvišeniji cilj koji treba ostvariti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak za novo vrijeme”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.