Tko to među nama nije nikada poželio imati čarobni štapić ili dobru vilu koja bi uradila sve naše zadaće, napisala kontrolni umjesto nas, ili jednostavno učinila da svi naši problemi nestanu?

U videu koji vam danas predstavljamo jedna drvena lutkica čini sve to mogućim… Na jedan trenutak učini da povjerujemo u iluziju lakoga života, bez truda (i dakako, bez žrtve).

Zastanimo na trenutak i razmislimo malo o svome životu. Možda nemamo drvene lutkice koje zauzimaju naše mjesto i oslobađa nas od ulaganja truda i napora koje zahtijevaju naše odgovornosti, no provjerimo jesmo li možda dopustili da nam određene stvari, koje nisu nužno loše, poput Facebooka, Instagrama, drugih društvenih mreža – ili naprosto lijenost – oduzmu vrijeme i pozornost. Baš kao u ovome videu, sve počinje sa svjesnom odlukom. 

Možda u tim trenucima pomislimo: „Samo ovaj put, samo danas, samo malo”, ali istina je da kada postanemo permisivniji sa samima sobom, ti oblici odugovlačenja počinju se pretvarati u poroke koji nam slome volju, i u „najboljem” nas slučaju pretvore u osrednje ljude.

Izdaleka čujemo odjek Božjih riječi upućenih Jošui: „Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima.” (Jš 1,8)

Tako je i na duhovnome području: opasnost kod izostanka truda i žrtve jest ta da ćemo izgubiti iz vida svoj najvažniji poziv kao kršćani – svetost. Biti kršćanin, kako sama ta riječ kaže, znači biti poput Krista. To znači da je osrednji kršćanin – oksimoron.

Katekizam Katoličke Crkve (KKC 2472) to ovako objašnjava:

„Dužnost kršćana da sudjeluju u životu Crkve potiče ih da djeluju kao svjedoci evanđelja i obveza što iz toga proistječu. To svjedočenje jest prenošenje vjere riječima i djelima. Svjedočanstvo je čin pravde koji potvrđuje istinu ili čini da bude upoznata:

‘Svi su […] kršćani, gdje god živjeli, dužni primjerom života i svjedočanstvom riječi očitovati novoga čovjeka kojega su krštenjem obukli i jakost Duha Svetoga koji ih je po potvrdi ojačao.’”

Odatle nam je očito da živjeti život koji je u skladu s našom vjerom zahtijeva žrtvu i iskrenu namjeru da je sprovedemo u djelo. Snagu za to dobit ćemo iz sakramenata, iz svakodnevne potrage za Bogom, odvajanja vremena za molitvu i iz svih duhovnih milosti koje odatle proizlaze.

Ne zaboravite da „Vanjska žrtva, da bude prava, mora biti izraz duhovne žrtve” (KKC 2100). Nužno je to pojasniti jer čak i ako možemo postići izvrsnost u svojem akademskom, profesionalnom, osobnom itd. životu, svojom vlastitom žrtvom – zalaganjem – to neće biti dovoljno da budemo dobri kršćani.

„Milosrđe mi je milo, a ne žrtve” (Mt 9,13). Bernardo Hurault, svećenik i znanstvenik, na to se ovako osvrnuo: „Čovjek žali zbog svojih pogrešaka, ali ako njegova iskrenost nije takva da ga udalji što je više moguće od njegova grijeha, on će pokušavati zadovoljiti Boga samo čineći neke žrtve, ali to je daleko od istinske ljubavi, koja se može dokazati samo poslušnošću. Čovjek tako preferira prinositi skupe žrtve koje je sam izabrao umjesto da posluša Boga u tome što On traži od njega.”

Da se malo vratimo na naš video. Njegov je kraj ponešto mračan. Lijenost i nemarnost naše junakinje učinili su da je drvena lutkica u tolikoj mjeri preuzela kontrolu nad situacijom da je malo-pomalo postala pravom djevojčicom. 

Ne samo to, nego se dogodi i to da se junakinja pretvori u drvenu lutku. Bilo je neizbježno da će junakinja, odustajući od odgovornosti u svojemu životu, izgubiti svoje dostojanstvo i osobnost.

Slično tome, i mi se, kada izbjegavamo svoju odgovornost da rastemo kao osobe, pretvorimo u drvene lutke, bez osobnosti i uvjerenja, „lutke” koje će vjerovati u svaku ideologiju i popustiti pred svakom nepravednom vlasti. Lutke bez čvrstih vrijednosti i bez hrabrosti da ih brane…

Da zaključimo: voljela bih naglasiti poziv na savršenost u našem duhovnom životu, poziv koji imamo kao kršćani. Na kraju, ako ga se budemo držali, da će težnja za svoj rezultat donijeti izvrsnost u svim našim aktivnostima, budući da Bog od nas traži dosljednost, a ona je pak jedna vrsta poštenja. Kao sam već prije rekla, teško je zamisliti kršćanina koji ima fobiju od ulaganja truda, koji svjesno odabire odustati i ne truditi se.

Kada bismo radili drugačije, ne bismo izvršavali svoju odgovornost da svjedočimo našega Gospodina i propovijedamo ga u svome svakodnevnome životu. Jasno nam je da to traži napor i žrtvu, a oni su plodniji i svrhovitiji kada ih činimo iz ljubavi prema Bogu. 

I zato bih – jer je ovom bitka koju svi mi vodimo – kao bonus podijelila s vama nekoliko savjeta svetoga Josemaríje Escrive de Balaguera, koje sam preuzela ih njegovih knjiga „Brazda” (15-18) i „Kovačnica” (421):

– Nemojte svoj posao odgađati do sutra.

– Bez plana za svoj život nikada nećete ostvariti red.

– Ako ne budete ustajali u određeno vrijeme, nikada nećete ostvariti svoj životni plan.

– Krepost bez reda? Čudna neka krepost!

– Kada u svoj život unesete reda, vaše će se vrijeme umnožiti, a tada ćete moći dati Bogu više slave tako što ćete više raditi u službi Njemu.

– Odluka: biti vjerni svome rasporedu – herojski vjerni i bez izlika – na obične dane i na izvanredne dane.

Izvor: Catholic LinkPrijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.