Vođa je velikodušan, uzvišenih nazora i svjestan da je sposoban postići veličinu. On sanja o postizanju najvišega stupnja profesionalnog postignuća i osobne izvrsnosti.

Prema klasičnoj definiciji, velikodušnost je extensio animi ad magna – težnja duha uzvišenosti. Latinska riječ magnanimitas potječe od grčke riječi megalopsychía. Njezina je suprotnost micropsychía, koja znači malodušnost, uskogrudnost.

Uskogrudan čovjek nije sposoban čak ni predočiti samome sebi što je uzvišenost. Njemu je strano poimanje o uzvišenoj svrsi života. Ivanov, glavni lik u istoimenoj Čehovljevoj drami, savjetuje svojega prijatelja i kaže mu ono što bi svatko tko sanja o tome da bude velikodušan trebao ignorirati:
“Vi ste, dragi prijatelju, završili studij tek prošle godine, još ste mladi i bodri, a meni je trideset i pet. Ja vam imam pravo savjetovati… Ne ženite se ovako i onako (ocijenite više nego jednu s popisa), pa izaberite jednu od običnih, beznačajnih, bez jarkih boja, bez suvišnih zvukova… I uopće, cijeli život gradite prema šabloni. Ukoliko je pozadina sivija i monotonija, utoliko bolje… To je ugodnije, poštenije i korisnije po zdravlje.”1

Vođa je velikodušan po svojim snovima, vizijama i svijesti o vlastitoj misiji; po svojoj sposobnosti da se nada, da vjeruje drugima i da bude smion; po oduševljenju kojim prihvaća svaki napor potreban da svoje djelo privede uspješnu kraju; po svojoj sklonosti da se koristi sredstvima razmjernim postavljenim ciljevima; po svojoj sposobnosti da potakne sebe i one kojima je okružen.

Razmislite samo o izvanrednim ljudima koji su utemeljili Europsku uniju – o Robertu Schumanu, Jeanu Monnetu, Konradu Adenaueru i Alcideu de Gasperiju. Oni su shvatili da je ključ za prevladavanje stoljećâ podjela, sukoba i pogubnih ratova u integraciji – u stapanju nacionalnih interesa – prije negoli u pukoj suradnji.

Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, smatrao je francusko-njemačko prijateljstvo temeljnim uvjetom europske integracije. Time je pokazao svoju velikodušnost jer je, dospjevši u Gestapoov zatvor u Francuskoj koju su okupirali nacisti, imao dobre razloge da ne vjeruje Nijemcima. Dapače, većina je Francuza još dugo poslije rata u Njemačkoj vidjela smrtnoga neprijatelja i potencijalnoga agresora. Schuman je bio sposoban nadići naslijeđe europske nemirne prošlosti u ime zajedničkoga dobra – dobra Europe kao cjeline te Francuske i Njemačke posebno.

Kao što je njemački kancelar Konrad Adenauer primijetio: “Snažna i smiona inicijativa Roberta Schumana bila je čin izvanredna značenja… Zahvaljujući svojoj razboritosti i vrijednostima u koje je vjerovao, udario je temelje pomirenju među našim dvjema zemljama i izgradnji jedinstvene i snažne Europe.”2

Dean Acheson, američki državni tajnik, u svojim je memoarima napisao: “Schuman je imao viziju ujedinjene Europe u vrijeme kada je bilo teško imati bilo kakvu viziju u Francuskoj.”3
Europski je parlament 1960. jednoglasno proglasio Schumana “ocem Europe”, počasnim naslovom na koji nitko drugi nema pravo.

Ronald Reagan je, poput Roberta Schumana, imao viziju koja se kosila s glavnim političkim tijekovima njegova vremena, napose u njegovu pristupu komunizmu. Reagan nije bio sklon promatrati komunizam kao stalno obilježje političkoga krajolika kojemu se Zapad mora silom prilika prilagoditi, već je odlučio utrti put njegovu odlasku s povijesne pozornice. Učinio je to svojom vanjskom i obrambenom politikom, ali i govoreći istinu o prirodi sovjetskoga režima.

Sastavljačica Reaganovih govora Peggy Noonan primjećuje: “On [Reagan] je vjerovao da je istina jedini temelj na kojemu se može izgraditi nešto snažno, dobro i trajno – jer je trajna jedino istina. Laž je kratka vijeka. Držao je da je u politici njegova vremena, i u svijetu općenito, bilo previše laži, da su one trajale predugo te da se ništa ne može usporediti s njihovom razornom snagom. Stoga je cijelu svoju političku karijeru posvetio suprotstavljanju toj razornosti, a to je činio tako što je govorio istinu, širio je i neprekidno je ponavljao.”4

Kada je Reagan Sovjetski Savez nazvao “žarištem zla u suvremenome svijetu” i iznio mišljenje da će biti uskoro odbačen na “zgarište povijesti”, sve što je činio bilo je da je govorio istinu kakvom ju je vidio. Posjedujući hrabrost nadahnutu uvjerenjima, djelovao je na način za koji je vjerovao da će donijeti rezultate korisne za svoju zemlju, ali jednako tako, treba i to primijetiti, i za ruski narod koji je toliko propatio pod komunizmom. Pri kraju svojega drugog predsjedničkog mandata i nakon osmogodišnjega službovanja kao američki predsjednik Reagan je otišao u Berlin i gospodina Gorbačova pozvao da “sruši taj zid”. Berlinski je zid ubrzo pao, a komunizam je odbačen na zgarište povijesti.

Slično tome, Lech Walesa, poljski električar koji je utemeljio radnički sindikat Solidarnost, na poseban je način pridonio pozitivnim političkim promjenama u Poljskoj i cijeloj istočnoj Europi, inzistirajući na tome da se riječima dadne njihovo istinsko značenje. Komunizam je propovijedao društvenu solidarnost, no vladao je uz pomoć represije. Komunizam je tvrdio da predstavlja radničku klasu, ali to ga nije priječilo da zabrani sindikate, kolektivno pregovaranje i pravo na štrajk. Walesa je odlučio dati autentično značenje ovim pojmovima. Njega je manje zanimalo zadati udarac komunizmu, više ga je zanimala istina, ali udarac koji je na taj način zadao komunizmu ovaj društveni sustav nije bio sposoban preživjeti.

Kao što George Weigel ističe: “Ono što je doprinijelo tome da Solidarnost postane djelotvoran pokret bila je činjenica da su se milijuni ljudi, među kojima i mnoštvo nekršćana, obvezali da će živjeti u skladu s kršćanskim vrijednostima: u poštenju koje je bilo u oštroj suprotnosti s komunističkim lažima o svemu; s hrabrošću koja se očituje u nezatvaranju očiju pred komunističkom brutalnošću; s osjećajem međusobnoga bratstva kojim su se opirali komunističkome nastojanju da ih podijele pa vladaju.”5

Corazon Aquino, filipinska predsjednica od 1986. do 1992., još je jedna politička vizionarka. Nakon ubojstva supruga, popularnoga senatora Benigna Aquina, gospođa Aquino je oko sebe okupila oporbu koja se suprotstavila autokratskome predsjedniku Ferdinandu Marcosu. Većina je Filipinaca bila uvjerena da je ubojstvo njezina supruga naredila tadašnja vlada zbog čega je gospođa Aquino smiono najavila svoju namjeru da se 1986. kandidira na predsjedničkim izborima i tako zaprijeti Marcosu. Pobjednik je prema službenim rezultatima bio Marcos, no mnoštvo je dokaza ukazivalo na golem broj izbornih prijevara. Oba su kandidata svojatali pobjedu i organizirali predsjedničku protuinauguraciju. Stotine je tisuća ljudi izišlo na ulice u znak potpore gospođi Aquino, demonstrirajući na taj način “snagu naroda”.
Shvativši da je cijela zemlja ujedinjena protiv njega, kao i da vojska odbija intervenirati u njegovu korist, Marcos je pobjegao iz zemlje.

“Naslijedila sam diktatorske ovlasti, ali samo dotle dok ih ne ukinem”, rekla je gospođa Aquino puno godina kasnije. “Imala sam apsolutnu moć, no vladala sam uzdržljivo. Stvorila sam neovisne sudove od kojih sam očekivala da će moju apsolutnu moć podvrći sumnji te, napokon, zakonodavno tijelo koje mi je tu moć trebalo oduzeti.”6

U osnovi vizije gospođe Aquino bio je moral. Vjerovala je da je njezina dužnost težiti zajedničkome dobru te da to znači stvoriti pravedno društvo za sve Filipince. Nikada nije prihvatila ideju demokracije radi demokracije. “Ako ljudi ne posjeduju prave vrijednosti,” rekla je, “demokracija je obično udruženje budala.”7

Gospođa Aquino bila je jedinstven primjer iskrenosti, prostodušnosti i poštenja u politici. Odradila je šestogodišnji predsjednički mandat i donijela odluku da se ne će ponovno kandidirati. Dugo vremena nakon prestanka njezina predsjedničkoga mandata Filipinci su u njoj i dalje gledali vođu koji je ujedinio narod.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

——-

1    A. P. Čehov, Ivanov, I. čin, prizor 5, Dramska biblioteka “Gavel- la”, Zagreb, 2006.
2    Vidi R. Lejeune, Robert Schuman, Père de l’Europe, Paris, Librai- rie Académique Perrin, 1980, pogl. 21.
3    Vidi R. Lejeune, nav. dj., pogl. 15.
4    P. Noonan, When Character was King, A Story of Ronald Reagan, Penguin Books, New York, 2002, str. 200–201.
5    G. Weigel, The Cube and the Cathedral, Basic Books, New York, 2005, str. 129.
6    C. Aquino, Govor na Međunarodnom kongresu studenata UNIV, Rim, ožujak 1993.
7    Isto.