UMJETNICI I KULTURA OTKAZIVANJA
Waugh, Caravaggio i Belloc – slomljeni ljudi koji današnjem vremenu nepraštanja postavljaju ozbiljan izazov
Što je to bilo s tom trojicom ljudi? Bili su tako komplicirani, tako nesređeni, i tako slomljeni. A ipak, kada bi se izgubili u svojoj umjetnosti, prisutno bi bilo neko neobjašnjivo poimanje božanskoga, do kojega mi ostali ipak ne možemo doći.
Slikar iz šesnaestoga stoljeća, Michelangelo Merisi de Caravaggio (zauvijek je ostao poznat kao Caravaggio, prema svojemu rodnome gradu u Lombardiji, regiji na sjeveru Italije), šokirao je i skandalizirao svoje društvo. Kao umjetničke modele za slike svetaca koristio je prostitutke, kriminalce i beskućnike, a njegove su tehnike smatrane neortodoksnima, pa čak i uvredljivima. Njegov je osobni život bio neuredan, opterećen mačističkom uznositošću, brojnim i velikim dugovima te nasilnim (ako ne i ubilačkim) ispadima, zbog kojih je završio kao bjegunac od zakona. Umro je u groznici, progonjen od snaga javnog reda i mira, sâm, na uzavrelome žalu blizu gradića Porto Ercole. Caravaggio je bio slomljen čovjek.
Ali kada je slikao, to je bilo božanstveno.
Britanski romanopisac iz prošloga stoljeća Evelyn Waugh znao je biti težak. Njegova je dosjetljivost bila žestoka, njegove kritike bile su brutalne, a prijateljstvo s njime iskušavalo je granice strpljivosti. Kao otac, hvalio se da svoju djecu viđa „jednom dnevno, na deset minuta, koje – nadam se – ostavljaju dojam strahopoštovanja”. Postoji i priča kako se za mračnih, oskudnih dana Drugoga svjetskog rata, Waughova supruga nevjerojatno dokopala triju banana, kojima je htjela počastiti djecu. Kada ih je Evelyn pronašao, ogulio ih je, zalio vrhnjem, posuo šećerom, i pojeo ih do zadnjega zalogaja – pred svojom gladnom djecom. Evelyn Waugh bio je slomljen čovjek.
Ali kada je pisao, to je bilo božanstveno.
Britansko-francuski esejist iz prošloga stoljeća, Hilaire Belloc, bio je nesmiljen borac. Unosio se u briljantne, ali krajnje žestoke rasprave, u kojima je stekao mnogo štovatelja, ali još više neprijatelja. Intelektualni velikan (i ateist) H. G. Wells očajno je ustvrdio da je „raspravljati s gospodinom Bellocom kao svađati se s tučom”. U jednome je trenutku, u svojim neslaganjima s Bellocom, inzistirao da ga „iznimno cijeni, ali u njemu ima određene neumoljive pakosti, zbog koje nije dobrodošao za mojim stolom”. Hilaire Belloc bio je slomljen čovjek.
No kada je pisao, to je bilo izvanredno.
Što je to bilo s tom trojicom ljudi? Bili su tako komplicirani, tako nesređeni, i tako slomljeni. A ipak, kada bi se izgubili u svojoj umjetnosti, prisutno bi bilo neko neobjašnjivo poimanje božanskoga, do kojega mi ostali ipak ne možemo doći. Možda su dobra rješenja te zagonetke Caravaggiova slika „Krist poziva svetoga Mateja”, roman Evelyna Waugha „Povratak u Brideshead” (Brideshead Revisited), i Bellocov roman „Četiri čovjeka” (The Four Men: A Farrago). Ta djela blago svjedoče o onome božanstvenome što se probija iz grubosti, o Božjemu dodiru usred rovova života. Jesu li ta djela mogli načiniti neke manje komplicirane i više uobičajene ličnosti?
Možda da, a možda i ne.
Sveti Pavao jednom je prilikom zapomagao za olakšanjem od „trna u tijelu”. No Bog je odgovorio: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Sveti je Pavao nastavio: „ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. 10 Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Kor 9b-10)
A što se tiče naše slabosti, G. K. Chesterton je dodao:
„Velika snaga kršćanske svetosti uvijek je naprosto bila u sljedećemu – da najgori neprijatelji svetaca nisu mogli o svecima reći ništa gore nego što su sveci sami govori o sebi. […] Pretpostavimo da seoski ateist najednom osjeti iznenadan i veličanstven poticaj da uleti u seosku crkvu, i sve ljude što su u njoj razotkrije kao bijedne prekršitelje. Mogao bi upasti upravo u trenutku kada oni sami to govore.”
U vremenu koje je iznimno binarno u vezi s pravdom – vremenu zlobne pravde, koja često ne oprašta, i u kojoj ste unutra ili vani – Caravaggio, Waugh i Belloc postavljaju nam izazov. Oni nas tjeraju da priznamo da usred sve nesređenosti ima nečega dobroga. A ta mješavina božanskoga i vražjega nije vidljiva jedino u djelima te trojice ljudi. Nju vidim i kada promatram svoje vlastito ostarjelo i umorno lice u ogledalu. Dostojanstven sam, ali slomljen. Spašen sam, ali sam i djelo koje se posrćući stalno dovršava. Čudo s daškom prokletstva.
Kao odgovor na pitanje postavljeno u jednim britanskim novinama: „Što ne valja s ovim svijetom?”, Chesterton je jednostavno napisao:
„Dragi gospodine, ja ne valjam.
Srdačan pozdrav,
G. K. Chesterton”
Ni ja ne valjam, gospodine Chestertone.
Ni ja ne valjam.
Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.