„Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim.” (Mt 9,9)

Možda najpoznatiji umjetnički prikaz ovoga događaja jest Caravaggiova slika „Krist poziva svetoga Mateja”, koja se danas nalazi u crkvi svetoga Ljudevita kralja u Rimu. Na tome platnu četvorica muškaraca sjede s Matejem – također zvanim Levi – za stolom, i broje novac. Isus i sveti Petar stoje na ulazu, prstiju usmjerenih prema cariniku – on biva izabran. Bog grešniku nudi milost.

Na Caravaggiovu remek-djelu sveti Matej pokazuje na samoga sebe, ne skidajući pogleda s čovjeka koji ga poziva. Njegov govor tijela, zamrznut u trenutku, postavlja jednostavno, ali veoma značajno pitanje: „Ja?” U stvarnome događaju prikazanome na ovoj slici carinik bi zatim ustao sa svojega stolca, ostavio novac, napustio svoju karijeru, i pošao za Isusom. Od tada Levi, carinik, postaje Matejem, skupljačem duša.

Poput mnogih Isusovih najbližih prijatelja, sveti Matej je tajanstven. Danas se o njemu zna veoma malo, što biografski portret čini nemogućim. Ipak možemo ocrtati profil čovjeka prikazanoga na Caravaggiovoj slici i u Novome zavjetu. „Svaki portret naslikan s osjećajem jest portret umjetnika, a ne portretirane osobe”, napisao je Oscar Wilde. U tome ima istine, i zato možemo pažljivo izvući nešto o Mateju iz Evanđelja koje mu je već 130. godine pripisao Papija, biskup Hijerapolisa, grada u pokrajini Frigiji. Volio bih sada za sve nas profilirati ovoga sveca i evanđelista, i iz toga skromnoga profila izvući pokoji zaključak koji možemo primijeniti u svojemu životu.

Kada čitamo o pozivu svetoga Mateja, teško nam je shvatiti kako je taj događaj bio izvanredan unutar kulturnoga okruženja u kojemu se dogodio. Izabirući Mateja kao svojega učenika, Isus je u svojoj skupini bliskih prijatelja s dobrodošlicom dočekao čovjeka kojega su javno prezirali kao grešnika.

Matej je prikupljao porez, bio je carinik, odgovoran za prikupljanje javnih prihoda za rimske vlasti. Židovski carinici poput Mateja drugim su Židovima bili dvostruko skandalozni – kao prvo, zato što su se bili neuredno podvrgnuli poganskim vlastima i moćnicima, a kao drugo, bili su zloglasni po nepoštenju i pohlepi. Carinici poput Mateja za svoju su službu dobivali nisku proviziju. Odatle je slijedilo da što su više novca uzimali od Židova i drugih članova Rimskoga Carstva, više su novca mogli uzeti sebi. Zato su bili – a to ne iznenađuje – omraženi među svim građanima Carstva, i Židovima i nežidovima.

No pozivati k sebi „niže društvene slojeve” bio je Isusov način. Učenici koje je on želio bili su neobično obični i neočekivani. Kako je pisao sveti Ivan Zlatousti, nije bilo ničega običnijega od ribara, i ničega više vrijednoga prezira od carinika. „To što je Isus pozvao takvoga čovjeka da mu bude učenik zasigurno je svima oduzelo dah”, napisao je veliki katolički apologet iz prošloga stoljeća Frank Sheed. „Ribari – nepoučeni u Zakonu, a nisu ga ni najbolje obdržavali – bili su dovoljno neobični kao odabrani pratioci vjerskoga vođe, ali carinik!” Ne znamo što je Mateju prolazilo kroz glavu – ni što su mislili njegovi prijatelji u carinskoj kućici, a niti što su mislili prolaznici koji su to sve vidjeli – kada je ustao sa svojega sjedala i pošao kroz vrata za Isusom. O tome se u Evanđelju ništa ne kaže. Možemo se samo pitati.

Bog grešniku nudi milost. To nam je pokazano u pozivu carinika. U svim sinoptičkim Evanđeljima slušamo kako se Isus – nakon što je pozvao Mateja – povukao u kuću svojega novoga prijatelja da blaguju. Taj obrok on nije jeo samo s Matejem i njegovom obitelji (kolika god ona bila), nego s „carinicima i grešnicima” (Mt 9,10). To bi nam moralo biti naprosto fascinantno. Koliko je carinika i grešnika – ranije tvrdoglavo ustrajnih u svojemu grešnome životu – toga dana, ili u danima što su prethodili tome, došlo ka Gospodinu? I opet, ne znamo točnu brojku. No jasno je da ih je bilo nekoliko, u kratkome vremenu. Možemo samo zamišljati poglede radosnoga čuđenja koje su Matej i njegovi kolege carinici jedni drugima te večeri upućivali preko stola, dok su uživali u večeri s Isusom – i kako je bilo kada su počeli shvaćati što im se događa.

Isus lomi kruh s grešnicima – to je lijep prizor. No upravo ovdje, u kontekstu Matejeva evanđelja prvi put čujemo farizeje kako govore: „Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: ‘Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?’” (Mt 9,11) Farizeji nisu posve u krivu što su zabrinuti. Oni priželjkuju svetost za narod Božji. Ali ne razumiju Božji način i Njegove puteve. Isusov odgovor njima trebao ih je ispravno usmjeriti: „A on, čuvši to, reče: ‘Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.’” (Mt 9,12) Drugim riječima, Bog nudi milost grešniku.

Na ovome mjestu Matej nam nudi nešto jedinstveno, što ni Marko ni Luka nisu zabilježili. On nam kaže da tu Isus citira Hošeu 6,6 i kaže:

„Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.”

Ovdje nam Matej privlači pozornost na središnje mjesto milosrđa u Isusovoj službi i poruci. Radosna vijest jest da se Božja milost nudi svakome grešniku koji je odluči prihvatiti. „Radosna vijest Evanđelja sastoji se upravo u tome”, napisao je papa Benedikt XVI., „da se grešniku nudi Božja milost!” Farizeji ne razumiju ovu poruku milosti i milosrđa. Oni u sebi ne prepoznaju vlastitu bolest. Ne razumiju da je ono što je njihovu Bogu najmilije i najdraže upravo ono što njima najviše manjka. Kako je to formulirao američki teolog Stanley Hauerwas: „Farizejima ovaj liječnik  ne treba jer je njihova bolest to što vjeruju da su zdravi.”

Isusovo jedinstveno spominjanje riječi proroka Hošee u Matejevu evanđelju posve otvoreno naglašava poruku Božje ponude milosti grešnicima – poruku Božjega milosrđa, koja je svijetu očitovana po Kristovoj smrti i uskrsnuću. „Ovo čudo milosrđa radikalno je promijenilo sudbinu čovječanstva”, napisao je sveti papa Ivan Pavao II. Znajući to, Matej želi da znamo što je Bog učinio za druge, ali želi i da znamo što je Bog učinio za njega, kako bismo mogli vjerovati što Bog može učiniti za nas. Po čudu milosrđa mi možemo biti obnovljeni. Kako je kardinal Ratzinger primijetio u jednome od svojih slavnih razgovora s Peterom Seewaldom: „Po svojemu susretu s Isusom Matej je postao posve drugačijom osobom. […] Unutar zajedništva Dvanaestorice, u zajedništvu s uskrslim Gospodinom, a u konačnici u svojemu misionarskome djelovanju, on je pokazao da je uistinu ‘učinjen novim’, i da mi tome novome čovjeku možemo vjerovati.”

Mi možemo vjerovati tome čovjeku. Razmislite o tome. I doista, tko je među Matejevim prijateljima i poznanicima u Kafarnaumu, u prvom stoljeću, mogao misliti da je to moguće? Toga carinika, kojega su nekada svi prezirali i smatrali nepouzdanim, Bog je poslao da bude Mesijin apostol, nadahnuti evanđelist, i nositelj Radosne vijesti svijetu. To bi svakoga od nas trebalo potaknuti da se zagledamo u svoju nutrinu i zapitamo se: A što to Bog želi učiniti sa mnom?

Istina je da smo veliki grešnici, ali Krist je došao pozvati grešnike da budu veliki. U tome je ironija cijele situacije: grijeh postoji, ali postojanje grešnika jest ono što čini Radosnu vijest tako radosnom – da se Božja beskonačna snaga i dobrota otkriva u Njegovoj sposobnosti da iz zla izvlači dobro. A Gospodin često upravo obnavljanjem najvećih grješnika – Dizme, Marije Magdalene, Pavla, Augustina, i Mateja (da nabrojimo tek nekolicinu) – svoje milosrđe objavljuje svijetu.

Bogu hvala što je pozvao svetoga Mateja, i što se Matej odazvao. Neka Gospodin i nama udijeli tu istu „matejevsku” hrabrost da onoga sljedećega puta kada se Božji prsti usmjere prema nama, neočekivano nas pozivajući, kažemo – „da”.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.