Prepun je tramvaj oko sedam sati navečer stao na Britancu. Gužva, nervozna lica, svatko je usmjeren samo na jedno: da uđe u tramvaj i stigne kući. Jedan mladić se gura prema izlazu i izlazeći vikne: “Oh, ja izlaziiiiim!” Odjednom, smijeh u tramvaju i na ulici. Nervoza i umor preliju se osmijehom, oživi večer zagrebačkog tramvaja. Svi su odjednom ovdje, a ne negdje na kraju svojih želja. Za sve je ovo mjesto postalo dom. Ovaj čas za sve je postao trenutak ugodnog zajedništva.

Malo je potrebno da se živi i da se ima dom. A mi uvijek nekuda žurimo. I nikuda ne stižemo. Zašto čovjek ne može naučiti, a vječito uči?

Sve je tu, u trenutku. Vječnost, radost, život. Gdje je srce, ondje je život. Zašto ne nositi uvijek srce sobom?

Pričao mi jedan umjetnik, da se našao pred infarktom. Imao je zadane rokove i nije uvijek stizao. To ga je mučilo. Gledajući naprijed, vidio je šumu zadataka i termina i to ga je ubijalo. Onda je počeo misliti samo na jedan dan i radovati se svakoj slobodnoj minuti. To ga je izvuklo. Sada je uvijek dobro raspoložen i stiže sve napraviti.

“Dosta je svakom danu njegova zla”, kaže Isus.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomislava Ivančića “Vjeruj mi, bit će dobro”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.