Rođeni smo da odgovorimo na poziv

Mi smo plod neizrecivog Božjeg poziva. Biti čovjek, biti upravo ovaj čovjek koji jesmo, poziv je koji smo primili i koji zahtijeva jednako originalan i neizreciv odgovor. Umijeće življenja sastoji se u tome da otkrijemo svoje istinsko lice, ono koje je Bog vidio prije nego što nas je stvorio.¹

Imamo oca koji nas beskrajno voli. Naš najdublji identitet sastoji se u tome da budemo njegovo dijete, voljeno Božje dijete, i to ne zbog onoga što činimo, nego jednostavno zato što postojimo.² Prema jednoj tradicionalnoj židovskoj priči, upitali su rabina Shloma: „Što je najgore što čovjek može učiniti?“, a on je na to, pomalo tužno, odgovorio: „Najgore je to što čovjek zaboravlja da je sin Kralja.“³ Ako nismo sigurni da nas Bog prihvaća i da idemo k njemu, bit ćemo izgubljeni na ovome svijetu i naša će sloboda nestati.

Kršćanin prihvaća svoj život kao dar. Zna da prima mnogo od ljudi, a sve od Boga. On vjeruje ne samo u Božju opstojnost, nego i u Božju ljubav: vječno novu Božju ljubav koja je u samom temelju njegova postojanja i koja dospijeva do najdubljih predjela njegova bića.⁴

Postani „ono što jesi“

Isus zna da će ljudska kušnja uvijek biti želja da budu poput „kraljeva nad narodima“ (Lk 22,25). Opasnost leži u tome da dopustimo da nas zavedu „velike“ stvari, moć i bogatstvo, užici i privilegije. Doista, ako opsesivno težimo za time, onda ne samo da se odvajamo od Boga – stvarajući nove bogove – nego se udaljujemo i od sebe samih, jer idemo protiv svoje naravi i odbijamo biti onakvi kakvima je Bog oduvijek želio da budemo. Svjesno pristajemo uz ono što se naziva „samoskrivljenom nezrelošću“.⁵

Od početka našega života pred nama se prostire neodređeni horizont i jednoga dana svatko se od nas mora zapitati: što da učinim od svog života? Uz mnogobrojne mogućnosti koje su pred nama, imamo zadaću biti upravo ono što jesmo. To vrlo jasno govori djelo Calderóna de la Barce, Veliko kazalište života, čija je središnja tema nadahnula mnoge drame slične tematike diljem svijeta. U jednoj od njih glavni likovi su vladar, liječnik i prosjak, a njezina je poruka da nije važna uloga koju imamo u društvu, već kako je igramo.

Vladar u toj predstavi tiranin je koji zlostavlja svoje podanike i na kraju djela Bog ga osuđuje. Osuđuje i prosjaka jer je bio pun gorčine, mržnje i jer je bio nepravedan i zao prema svojoj ženi i djeci. Dakle, i vladar i prosjak – naizgled tako različiti – jednako skončavaju, ne uspijevaju se ostvariti. Liječnik se, pak, spašava jer je pošten i sposoban profesionalac koji čini dobro drugima.

Ta predstava nije samo kritika društva. Potpuno je jasno da na svijetu ne bi trebalo biti siromašnih ljudi te da smo svi pozvani uložiti napor da se postigne pravedna raspodjela zemaljskih dobara. Poruka ovog književnog djela je drukčija: ono što je doista važno jest da svatko da najbolje od sebe, da razvije primljene talente na korist drugih i tako postane onakav kakvim ga je Bog zamislio.

Nije pametno uspoređivati se s drugima. To može dovesti do oholosti i zavisti. Bog ne želi od mene isto ono što želi od tebe. Ruža se, da bi bila ono što jest, mora odreći želje da bude orhideja. „Osoba koju Bog ljubi nježnošću Oca, osoba do koje želi doći i koju želi preobraziti svojom ljubavlju, nije ona kakva bih ja želio biti ili ona kakva bih trebao biti, već jednostavno osoba koja jesam. Bog ne ljubi ‘idealne’ osobe, ‘virtualna’ bića. On ljubi stvarna i konkretna bića.“⁶

Svi smo različiti i stoga svaka osoba može iskazati posebne vidove Spasiteljeve dobrote i ljepote, vrlo različite i jedinstvene (usp. Rim 12,6). Svaka osoba može uprisutniti Krista na nov i originalan način, onako kao što to nitko dotada nije učinio niti će ikada učiniti. To je najdublji smisao našeg života. Kako bismo to ostvarili nužno je da svatko od nas uistinu postane „ono što jest“, da prihvati sebe onakvim kakav jest – i da ga drugi prihvate – zajedno sa svim njegovim talentima, ograničenjima i specifičnim životnim okolnostima. Doista, samo ako prihvatimo sebe samoga, svoj život i svoju prošlost, možemo ići u susret autentičnoj budućnosti. Stvarnost nije kamen na kojemu ćemo se ravnodušno odmarati nego trampolin – moramo dobro paziti na svoje noge kako bismo se otisnuli prema boljoj stvarnosti. Svaka osoba može biti sretna i učiniti druge sretnima, ali to može učiniti samo ako je ono što uistinu jest, samo ako je vjerna samoj sebi, odnosno Božjemu planu za svoj život. Sloboda nam je darovana upravo za druge. To podrazumijeva način na koji živimo s drugima, način na koji pridonosimo ljudskom napretku, vjernost samome sebi te nastojanje da budemo bolji ljudi i da uvijek sve bolje služimo. Ljubav prema slobodi, na kraju krajeva, nije ništa drugo doli ljubav prema drugima.⁷

Otkrij kakav je život Bog namijenio posebno za tebe

Jedna zanimljiva anegdota govori o mudrom rabinu kojega je cijela zemlja voljela i cijenila. Govorilo se da taj sretni čovjek ima sina koji mu je potpuno nalik. Jedan je mladić došao u selo i upoznao rabina. Poželio je upoznati i sina tako iznimne ličnosti pa je otišao u drugo, udaljeno selo u kojemu je živio rabinov sin. On ga je ljubazno pozvao u svoj dom i nakon što je nekoliko dana proboravio u njegovoj kući, mladić je uzviknuo: „Kako mogu govoriti da si isti kao tvoj otac! Ti si potpuno drugačiji! I ti si, doista, velik čovjek, ali drugačije razmišljaš i doživljavaš svijet, drugačije rješavaš probleme, imaš drukčije ukuse i želje.“ „Naravno“, odgovorio je sin smiješeći se, „ali unatoč tome mi smo jednaki: i moj otac i ja smo jedinstveni“.

Čovjek je ostvaren i sretan onda kada ostvari svoju osobnu istinu. Izgrađuje se svojim slobodnim djelovanjem, on je tvorac svog života: ne samo da stvara predmete, nego i oblikuje sebe samoga. Život nam nije darovan kao gotova, dovršena stvarnost. On je zadaća, projekt koji moramo realizirati. Biti slobodan znači „biti otvoren mogućnostima koje pretvaramo u projekte“.⁸ Umijeće življenja sastoji se u tome da razvijemo svoje talente. Riječ je o tome da kažem: „Slijedi svoj put. Budi ono što jesi, ostvari se! Budi ono što možeš biti! Otkrij koji je jedinstveni, osobni i neponovljivi način života Bog namijenio posebno za tebe. Onda se naoružaj hrabrošću da po tome i živiš.“

Tada započinje osobna i jedinstvena priča. Čovjek koji živi svoju slobodu počinje živjeti svoj život. Donosi nešto novo u svijet ne onime što čini, nego onime što jest. Želi biti onakav kakvim je Bog oduvijek želio da bude.

Sloboda koju uživamo najveći je dar koji smo primili došavši na ovaj svijet; ona može biti osnažena i uzdignuta milošću Božjom. Moramo biti svjesni njezine vrijednosti i boriti se da je sačuvamo, obranimo i u njoj neprestano rastemo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1. Usp. 1 Kor 7,17: „Uostalom, neka svatko živi onako kako mu je Bog dodijelio.“
2. Čovjek je „na zemlji jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga“, GS 24.
3. M. Buber, Die Erzählungen der Chassidim, Zürich, 1949., str. 403.
4. Usp. S. Kierkegaard, Il vangelo delle sofferenze IV: „Jao, tko zna koliko je onih što sebe nazivaju kršćanima a možda i sumnjaju je li doista Bog ljubav!“, u: S. Kierkegaard, Opere, str. 859.
5. I. Kant, Odgovor na pitanje: Što je to prosvjetiteljstvo?, u: AA.VV., Što je to prosvjetiteljstvo?, Madrid, 1998., str. 9.
6. J. Philippe, Unutarnja sloboda, Informativni centar Mir Međugorje, 2006., str. 26.–27.
7. Usp. 1 Pt 4,10.:„ Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“
8. A. Llano, El futuro de la libertad, Pamplona, 1985., str. 9.