Lažne slike o Bogu imaju negativan utjecaj ne samo na život pojedinoga vjernika, nego često i na cijele teološke ili duhovne struje (shvaćene kao način življenja vjere). Ako je slika Boga na neki način izobličena u ljudskome srcu, naravno da će biti izobličena i njegova duhovnost.

Postoje vrlo ozbiljne karikature Boga, one koje mogu posve onemogućiti naš odnos s njime. Poznati autor s područja pastoralne psihologije, Karl Frielingsdorf, izričito ih naziva „demonske slike Boga“ i pritom ne misli metaforički. Takve karikature imaju razarajuć utjecaj na duhovni život čovjeka, na njegov odnos s Bogom te na njegov odnos sa samim sobom i s bližnjima.

Za karikaturu “Boga djedice” lako nam u pamet dolazi drhtavi starac, sa sijedom bradom i kosom, koji ljutito gledajući pruža koščati prst prema nama, ljudskim crvima, gledajući nas s oblaka. Tako ga više-manje oslikavaju brojne slike ili freske u crkvama.

Odraz takve slike Boga nalazimo na požutjelim stranicama starih pjesmarica prepunih zastarjelih izričaja, u starinskim napjevima uz pratnju orgulja, ustajalu mirisu tipičnu za crkve u kojima bi se Gospodin trebao najugodnije osjećati.

Ova nesvjesna slika Boga posve je naravna zato što u našoj kategoriji razmišljanja svi koji su doživjeli mnogo godina imaju sijedu kosu – dakle, logično je da je sijed i Bog koji ne samo da ima mnogo godina, već postoji oduvijek! Osim dobi tu su i druge značajke povezane s ovom slikom: Bog-djed pomalo je nervozan zbog modernoga načina života i različitih tehnoloških otkrića; ukratko, on „nije ukorak s vremenom“. Možda je i pomalo nagluh (to bi objasnilo zašto ne odgovara često na naše molitve), a potom se uvijek izgubi negdje među oblacima pa nije posve upućen u situaciju na zemlji. Teško može razumjeti mentalitet i interese današnjega čovjeka, on pripada prošlim vremenima i stoga je konzervativan. I kao da to nije dosta, pomalo je srdit zato što ga većina svijeta ne želi slušati, ne želi ići u njegovu crkvu… A ako i idu, ne znaju se ni obući kako treba, a povrh toga mladi prave „dreku“ s gitarama…

Jedna je djevojka posvjedočila: „Sjećam se kako je jednom jedan mladi svećenik, naš obiteljski prijatelj, snažno uzdrmao tu moju nesvjesnu karikaturu Boga. Došao je k nama na selo u posjet iz dalekoga Praga. Imala sam jedanaest ili dvanaest godina. Više se ne sjećam o čemu je točno govorio, no urezala mi se u sjećanje njegova rečenica koja me potpuno zaprepastila: ‘Bog je vječna mladost.’ Ostala sam zapanjena: Što? Bog i mladost?

Zapravo me to još uvijek zaprepašćuje. Da, Bog je vječna mladost! U usporedbi s njime mnogi naši tridesetogodišnjaci, sa svojim razmišljanjima, nalik su starčićima koji su na korak do groba. U usporedbi s njegovom otvorenošću te snagom i okretnošću uma svi smo mi pomalo zastarjeli i kruti. Jednostavno ne možemo ići ukorak s njime. A Bog, koji je stvorio ljudski razum i sva čuda u prirodi koja nikada ne ćemo prestati otkrivati, on da ne će razumjeti naše pametne telefone, društvene mreže ili neko prijevozno sredstvo? To doista nije vjerojatno…“

I prorok Izaija svjedoči o vječnoj Božjoj mladosti:

„Zar ne znaš? Zar nisi čuo?

Gospodin je Bog vječni,

krajeva zemaljskih stvoritelj. On se ne umara, ne sustaje,

i um je njegov neizmjerljiv (…)

Mladići se more i malakšu,

iznemogli, momci posrću.

Al’ onima što se u Gospodina uzdaju

snaga se obnavlja,

krila im rastu kao orlovima,

trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40,28.30–31)

Vječna je mladost odsijevala i s lica uskrsloga Krista kada se ukazao apostolu Ivanu na otoku Patmosu, kako čitamo u Knjizi Otkrivenja. Ukazao mu se sa sijedom kosom, koja je simbol mudrosti i dobi koja pobuđuje poštovanje, ali gledajući ga živo i prodorno, govoreći snažnim glasom – ukazao mu se, ukratko, kao Gospodin, kao onaj koji daje život, a ne kao drhtavi starčić na korak od groba:

„Vlasi na glavi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; (…) glas mu kao šum voda mnogih; (…) a lice mu kao kad sunce sjaji u svoj svojoj snazi“ (Otk 1,14–16).

Zašto je važno ispraviti tu karikaturu Boga? Zato da ne bismo drugima nametali svoju zastarjelu ideju o kršćanskome Bogu koji odbacuje svaku vrstu promjene: o Bogu koji više voli da ljudi idu uokolo u sakou i kravati nego u trapericama, kojemu su draže orgulje od gitara i bubnjeva i koji zacijelo radije sluša molitve na latinskome nego na nekomu živom jeziku. I, nadasve, o Bogu za kojega bi u Crkvi sve moralo ostati kako je bilo prije, sve onako „lijepo kao u prošla vremena“… (i živjeli su sretno i zadovoljno do kraja svojih dana).

Pravoslavni mislilac i mučenik Alexander Men ne tako davno rekao je da oni koji u Crkvi sve žele „kao što je bilo prije“ zaboravljaju da razgranato stablo ne može zadržati izgled sjemena iz kojega je izraslo. S druge strane, istina je i da nije svaki novi korak uistinu i napredak.

Ako želimo doista biti u trendu, moramo nastojati prije svega ostati u dodiru s Onim koji je vječna mladost, koji današnje vrijeme i današnjega čovjeka shvaća puno bolje nego što to sam čovjek može.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Katerine Lachmanove “Karikature Boga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.