Književna mudrost kaže da komedije završavaju brakom, a tragedije smrću. Po tom mjerilu, mjuzikl „Fiddler on the Roof“ (Guslač na krovu), koji je premijerno izveden na Broadwayu 22. rujna 1964., doista je komedija. Temeljen na zbirci hasidskih priča „Tevye and His Daughters“ (1905.), prati život i nevolje pobožnog mljekara Tevjea – lika koji je u filmskoj verziji iz 1971. učinio nezaboravnim Chaim Topol – u izmišljenom gradiću Anatevki. Nije lako biti židovski seljak u carskoj Rusiji, a još je teže imati pet kćeri koje treba udati i gotovo nikakav miraz. Premda mjesna posrednica Yente marljivo pokušava pronaći prikladne ženike za tri najstarije, svaka od njih, kad dođe vrijeme, bira ljubav po vlastitoj mjeri. Veći dio mjuzikla prati Tevjeovu nemoć pred životom koji stalno izmiče njegovim očekivanjima, kao i Goldine prijekore zbog toga. No poput svake dobre šekspirijanske komedije, na kraju se tri najstarije kćeri ipak udaju. Život u Anatevki nalik je opasnom plesu – poput onoga svirača na krovu – a ono što Tevjeu pomaže održati ravnotežu jest, kako kaže slavna uvodna pjesma: tradicija.

Anatevka je fikcionalizirano židovsko selo iz tzv. Područja naseljavanja (Pale of Settlement), dijela Ruskog Carstva od kraja 18. do početka 20. stoljeća u kojem je Židovima bilo dopušteno stalno se nastanjivati, dok im je to u većini ruskih gradova bilo zabranjeno. Te su zajednice omogućile očuvanje vjere i kulture unatoč progonima, ali su živjele u nesigurnosti i siromaštvu – što mjuzikl prikazuje s dozom humora koja ne briše težinu njihove svakodnevice. Tevje tradiciju opisuje kao ono što daje oblik i čvrstoću tom životu: od odjeće koju nose, hrane koju jedu, do načina na koji mole. Otkud sve to dolazi? „Ne znam!“ kaže on, premda često započinje rečenice s „Kako Sveta knjiga kaže…“, da bi potom iznio vlastito, pomalo osebujno tumačenje. Ipak, bez obzira na nejasno podrijetlo, tradicija – to naslijeđeno znanje i praksa – daje stanovnicima Anatevke osjećaj sigurnosti. „Uz tradiciju“, kaže Tevje, „svatko od nas zna tko je i što Bog od njega očekuje.“

No mjuzikl upravo tu tvrdnju dovodi u pitanje. Jer često uopće nije jasno što Bog od Tevjea traži. Kada njegova kći odbije dogovoreni brak i izabere siromašnog krojača umjesto bogatog udovca mesara, Tevje se nađe pred izborom: ostati vjeran tradiciji ili usrećiti kćer. Može li se tradicija rastegnuti da obuhvati njezinu sreću? Takve se situacije ponavljaju iznova.

U Tevjeovu životu ima nečega duboko privlačnog – neka snaga u njegovu oslanjanju na tradiciju. U vremenu rasutosti i straha, Tradicija s velikim T lako se može učiniti utočištem, čvrstom obranom od nemira modernog života i njegove usamljenosti. No jedno od ključnih otkrića mjuzikla jest da tradicija ne oslobađa čovjeka od neizvjesnosti. Tevje, unatoč svojoj pobožnosti, ostaje rastrgan kada je u pitanju sreća njegove kćeri. Tražeći odgovor, okreće se Svetom pismu – ali ondje ne nalazi jednostavna rješenja. Patrijarsi i proroci nisu bili besprijekorni: lagali su, posrtali, pravili razlike među djecom. Biblija ne prikazuje savršeno izvršavanje pravila, nego ljude koji pokušavaju razumjeti što Bog od njih traži.

Zato ni Tevje, čak i uz vodstvo tradicije, ne izbjegava teška pitanja. U trenucima kad pokušava razlučiti što učiniti, u pozadini se čuje motiv svirača – nemiran, upitan. Kao da podsjeća da tradicija nije statična sigurnost, nego život u napetosti između prošlosti i sadašnjosti, potraga za ravnotežom.

Ono što Tevjeovu vjernost tradiciji čini posebnom jest to što ona nije slijepo držanje pravila, nego trajni odnos s Bogom. Film iz 1971. otkriva da je cijela priča zapravo jedna duga molitva: Tevje stalno govori Bogu. U trenucima neodlučnosti, scena se zaustavlja, kamera se udaljava, a on mu se obraća. Svirač svira svoju upitnu melodiju dok Tevje pokušava slušati, razumjeti, ne izgubiti ravnotežu. Kao da se sugerira: upravo taj dijalog – između prošlosti i sadašnjosti, između čovjeka i Boga – jest tradicija.

Gustav Mahler je rekao da „tradicija nije štovanje pepela, nego čuvanje vatre“. No za Tevjea bi možda bilo točnije reći da je tradicija očuvanje živog razgovora s Bogom, razgovora koji se vodi kroz generacije. On ne promišlja svoje odluke samo u svjetlu zajednice, nego i u odnosu na likove iz svetih tekstova – kao sudionik dugog, nedovršenog dijaloga.

To, naravno, ne znači da je ravnotežu lako održati. Velik dio mjuzikla čine Tevjeovi izljevi, preokreti i unutarnje borbe. No i to je dio iste melodije. Ako tradicija opstaje stoljećima, mora u sebi nositi i ljudsku nestabilnost, sumnju i kolebanje. Čak i njezino kršenje, pa i blago ismijavanje autoriteta, dio je dinamike koja održava ravnotežu – da svirač ne padne s krova.

Ipak, postoji granica. Pred kraj mjuzikla čini se da se Tevjeovo shvaćanje tradicije može prilagoditi gotovo svemu – već je pristao na brakove izvan uobičajenih okvira. No kada njegova kći Chava odluči udati se za pravoslavnog Rusa, tradicija za njega puca. „Ako se toliko savijem, slomit ću se“, priznaje. U tom trenutku ona za njega postaje – mrtva.

A iza te osobne tragedije stoji i povijesna: prijetnja pogromima koji su obilježili početak 20. stoljeća. Nasilje nad židovskim zajednicama dovelo je do raseljavanja i gubitka doma. U tom svjetlu, Chavin izbor nije samo osoban čin, nego i prekid s borbom vlastite zajednice.

Na kraju mjuzikla stanovnici Anatevke napuštaju svoje domove. Ono što ih najviše muči nije samo opstanak, nego hoće li uspjeti sačuvati svoju tradiciju. Njihovo pitanje odzvanja riječima Psalma: „Kako ćemo pjevati pjesmu Gospodnju u tuđoj zemlji?“

Danas mnoge privlači ideja tradicije kao odgovora na otuđenost i nesigurnost. No Tevje nas podsjeća da tradicija nije bijeg od stvarnosti. Ona ne uklanja bol, ne rješava sve dvojbe, ne daje uvijek jasne odgovore. Ona je okvir u kojem učimo stajati – i kad se tlo pod nama ljulja.

Tradicionalizam koji svodi tradiciju na skup pravila promašuje njezinu bit. Tevjeova tradicija nije krut sustav, nego otajstvo u koje se ulazi – život pred Bogom, u zajednici, u stalnom traženju ravnoteže.

I naposljetku, ona nas ne poziva da sebe shvatimo preozbiljno, nego da prepoznamo koliko smo mali u toj dugoj priči – i da se ponekad znamo i nasmijati vlastitoj nesigurnosti.

Gledajući Guslača na krovu danas, teško je ne misliti na ljude koji su prisiljeni napustiti svoje domove – na izbjeglice koje pokušavaju živjeti svoju vjeru i sačuvati svoje običaje u tuđini. Njihovo pitanje isto je kao i ono iz Anatevke: Kako ostati vjeran kada si iščupan iz vlastitog svijeta?

Tevje nam ne daje jednostavan odgovor. Ali pokazuje da je život vjere uvijek pomalo poput svirača na krovu – nesiguran, krhak, i upravo zato duboko ljudski.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice The Plough.