Biti kršćanin znači živjeti sa srcem okrenutim prema nebu. No, to ne znači živjeti u oblacima. Pozvani smo boraviti u Božjoj blizini, istovremeno i na zemlji i blizu Boga, i pritom razvijati sve dimenzije, ljudske i kršćanske, svoje osobnosti.

Kako bismo ostvarili taj primamljiv cilj, moramo činiti isto ono što čine lovci na bisere u Pacifiku: otići do samoga dna kako bismo se odande opet otisnuli i vratili na zrak i svjetlost. Drugim riječima, moramo u potpunosti prihvatiti svoje ljudsko stanje, sa svim ograničenjima i slabostima, sa svim nedaćama i tjeskobama koje ono podrazumijeva.

Pozvani smo slijediti Krista koji je sišao k nama ljudima kako bismo i mi pronašli hrabrosti spustiti se do svoje stvarnosti. Jer samo tako možemo se uzdići do Boga.

Sveti Augustin kaže, Bog nam je bliži nego mi samima sebi.1 Također nam je i vjerniji nego što smo mi samima sebi. Ponekad nismo sebi vjerni, nismo autentični ni iskreni. Ne želimo se vidjeti onakvima kakvi zaista jesmo. U suvremenoj kulturi, u ovoj divljini koja je naš život, brzo naučimo biti „snažni“ i „braniti se“. Ranjivost je opasna i stoga je zabranjena. Skloni smo prikrivati svoje mračne strane i strahove, svoje potrebe i slabosti. Zahvaljujući takvom stavu, neki ljudi postignu određeni društveni uspjeh, ali za to plaćaju visoku cijenu: negiraju vlastitu ljudskost i odbacuju život u istinskoj slobodi.

Mi smo Božji projekt, uz sva svoja ograničenja, uz svu krhkost i nemoć koje nas prate na mnogim područjima. Možda je riječ o intelektualnim ograničenjima, o neuravnoteženostima, o bremenu koje smo primili od roditelja i drugih predaka i koje određuje naš obiteljski, društveni i profesionalni život.

Mnogi se ljudi u dubini svoga srca osjećaju nesigurnima, a da to možda nisu nikome priznali, čak ni samima sebi. Preziru sami sebe te se često, kako bi to prikrili, prikazuju vrlo snažnima ili si pridaju previše važnosti. To možemo vidjeti u svakodnevnom životu: to su oni ljudi koji ne mogu mirno sačekati prijatelja ispred restorana; odmah traže mobitel kako bi nekoga nazvali, ili svoj rokovnik da pročitaju ili zapišu najnovije informacije.

Kompleks manje vrijednosti često se nadoknađuje pretjeranim privlačenjem pažnje. Iza arogantnog ponašanja može se skrivati osjećaj manje vrijednosti. Tada gradimo „fasadu“ samouvjerenosti, gledamo druge svisoka. No iza te „fasade“ ne krije se lijepa zgrada, nego bijedna straćara. Netko drugi pak nadoknađuje tako da se hvali novcem ili titulama. No, nije važno da se pred drugima prikazujemo puni samopouzdanja, nego da se uvjerimo u vlastitu neotuđivu vrijednost kojom spoznajemo svoju istinsku snagu.

Možemo opaziti i suprotan fenomen. Nesigurna osoba ponaša se poput djeteta: neprestano traži tuđe odobravanje, pod svaku cijenu traži javno priznanje, a sve je u redu samo ako joj drugi podilaze i smješkaju joj se.

Često se poistovjetimo s mišljenjem koje drugi imaju o nama, sa zadacima koje obavljamo i ulogama koje smo preuzeli, s našim poslom, društvenim statusom, zdravljem ili bolešću. Definiramo se vlastitim uspjesima i padovima, zanimanjem koje drugi pokazuju za nas i ostvarenim odnosima. No na taj način postajemo slijepi za ono što uistinu jesmo i postajemo sve više ovisni o drugima; postajemo robovi slike koju imamo o sebi.

Stara izreka kaže: „Uspjeh nije sve na svijetu.“ Za sreću je potrebno imati srce djeteta. Je li moguće rasti ususret novoj slobodi ako nismo svjesni svog manjka slobode? Možemo li željeti vidjeti ako ne uviđamo da smo slijepi? Sam Bog poziva svakoga od nas na taj put „silaska“ kojim je i on prošao; sve nas poziva na jednostavnost. Ja nisam neka umjetna tvorevina, krhka i ugrožena, nego sam onakav kakvim me Bog vidi: siroto dijete koje ništa ne posjeduje, dijete koje sve prima i koje Bog beskrajno voli i čuva.

Tko ne odbaci oholost i ne prihvati vlastitu bijedu, „tko ne primi kraljevstva Božjega kao malo dijete, taj sigurno neće ući u nj“ (Mk 10,14–15; usp. Mt 18,1–4). Do intimnog odnosa s Bogom dolazi se putem duhovnog djetinjstva, nutarnjeg siromaštva, lišavanja nepotrebnih stvari (usp. Ps 8,3), putem koji nas oslobađa brojnih površnih navezanosti i koji nam omogućuje da kažemo „da“ realnim okolnostima i onome što zaista jesmo.

Prvi uvjet da pozitivno utječemo na svijet jest da svim srcem prihvatimo same sebe. Što smo više mi sami, to smo snažniji. Snažniji smo kada prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net


1 Aurelije Augustin, Ispovijesti III, 6.