Mnogima je poznata opservacija G. K. Chestertona da „anđeli mogu letjeti jer nisu teški od ozbiljnosti”. Volimo taj citat jer on potvrđuje naše pretpostavke da vjera utemeljena na zahvalnosti i široj perspektivi može stvoriti čvrsto tlo, s kojega možemo poletjeti u visine.

Naravno, to je lakše nego što zvuči, i Chesterton je to znao. Jedan uistinu fantastičan i zaigran citat dolazi iz njegova dubokoga remek-djela „Pravovjerje”, i ide ovako: „Ozbiljnost iz ljudi dolazi prirodno, ali smijeh je skok. Lako je biti težak; teško je biti lagan. Sotona je pao silom težine.”

A težina je fizikalna zakonitost.

U posljednje vrijeme sam kod nekih svojih poznanika uočila da su razvili jednu uistinu veoma svečanu i ozbiljnu naviku – sklonost da kod svakoga koga sretnu očekuju ljubaznost, a naročito kod pravih kršćana. Kada budu izloženi nečijemu neodoljivome nagonu da se zajedljivo našali na račun političara, lažnih brakova slavnih osoba, i nečijemu pretjeranome i neuvjerljivome zgražanju – što su sve sasvim legitimne mete za malo katarzičnoga ruganja – ti ljudi okrenu glavu i s glasnim se uzdahom i žalosnim tonom glasa pitaju: „Zašto, ali zašto se ne bismo svi lijepo slagali?”

Zajedljivost, inzistiraju oni, nema smisla, u njoj nema ljubavi, i ona razara Tijelo Kristovo. Prema njihovu mišljenju, kako biste bili dobar kršćanin, morate biti ljubazni.

Slažem se s time, stvarno se slažem. Ali samo donekle – ako je čovjek ugodan, dobar, velikodušan, zainteresiran, ili spreman pomoći, može se općenito okarakterizirati kao osoba koja se ljubazno ponaša. Ako je taj trud prirodan ili se čovjek u njemu ciljano vježba, to potiče razvoj vrline. Tako je i sa suzdržavanjem od govorenja – iz ljubavi, kako ne bismo nekoga nepotrebno povrijedili ili širili tračeve.

Ali zar usputna zajedljiva primjedba, izrečena kada je čovjeku stvarno dosta, zaista zahtijeva sitničarenje entuzijasta za ljubaznost? Zahtijeva li kršćanstvo ljubaznost?

No zanimljivo je da se Isusu Natanaelovo ponašanje nije činilo toliko bez ljubavi da ga ne bi primio u svoje društvo, a čak mu nije smetalo ni njegovo neuvijeno podrugivanje.

Ovo me pitanje uvijek podsjeti na Ivanovo evanđelje, točnije, na Kristov poziv Natanaelu. Kada ga njegovi prijatelji potaknu da dođe i upozna onoga „onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta”, Natanael zajedljivo dobaci: „Iz Nazareta da može biti što dobro?” (usp. Iv 1,45-46)

Mojim bi ljubaznim prijateljima to strašno smetalo. Kako je zločesto nešto takvo reći o nekome koga uopće ne poznajete! Kako uvrjedljiva i bezobrazna primjedba o ljudima iz Nazareta, koji su dobri kao i bilo tko drugi, i zaslužuju da ih se poštuje.

I opet, slažem se, ali donekle. Ovisno o čovjekovim stavovima, taj neljubazni snob Natanael bio je ili pripadnik elitnih jedan posto u društvu, ili hladni pripadnik većine od devedeset i devet posto. Bilo kako bilo, bio je neljubazan!

No zanimljivo je da se Isusu Natanaelovo ponašanje nije činilo toliko bez ljubavi da ga ne bi primio u svoje društvo, a čak mu nije smetalo ni njegovo neuvijeno podrugivanje. Možemo ga zamisliti kako se smiješi i prijateljski zagrli Natanaela dok odgovara: „Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” (Iv 1,47) On je na svoj način govorio da je Natanael netko za koga je mogao vjerovati da će s vremena na vrijeme izreći neku riječ koja neće biti dobrodošla, ili da barem neće uvijek jednostavno govoriti ono za što misli da učitelj to želi čuti.

Čini se da je Isusu bio draži netko to će izreći pomalo neugodnu istinu nego netko tko bi bio „ljubazan”, ali neiskren. Budući da je on sâm bio Istina, neiskrenost pod krinkom ljubaznosti ne bi mogla služiti Kristu.

Zapravo, Isus je rekao mnogo stvari od kojih bi se osjećajni ljudi našega vremena užasnuli u svojim razgovorima na društvenim mrežama:

„Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve!” (Ali, Isuse, kako odbijaš ljude!) (Mt 8,22)

„Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine.” (Kako ti unosiš podjele!) (Mt 10,35)

„Otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.” (Mrzitelju!) (Mk 6,11)

„Nosi se od mene, sotono!” (Ali, Isuse, Petar je samo htio biti ljubazan!) (Mt 16,23)

Stvar je u tome da Isus nije htio Petrovu ljubaznost. Htio je Petrovu svijest o tome da on nije ljubazan. Isusovo proročanstvo o Petrovim zatajivanjima osiguralo je da Petar konačno uvidi svoju slabost i da bude toliko ponizan da se bolje izgradi u Kristu. Moramo vidjeti dalje od iluzija kojima tješimo sami sebe, iluzija o tome kako smo mi „ljubazni” ljudi, ako želimo da Bog ikada mogne raditi na nama, i učiniti nas ne „ljubaznima”, nego uistinu punima ljubavi.

Istina nije uvijek ugodna. Ona često preneražava. U Natanaelu je Isus vidio nekoga voljnoga izreći nešto što smatra istinitim, čak i ako se zbog toga pokazao nesavršenim u ljubavi – kakvi smo mi svi. Ali kada jesmo takvi, ponekad nije loša stvar moći se smijati samima sebi, i jedni drugima – moći shvaćati stvari manje ozbiljnima nego što to za sada činimo, a ne biti duhovno pritisnuti k zemlji težinom svoje ozbiljnosti.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.