Istočni grijeh učinio je naš svijet mjestom punim neprestanih prijepora, ali za mnoge koji se sjećaju kasnih šezdesetih, godina Gospodnja 2020. izgledala je (ponajviše zahvaljujući internetu, društvenim mrežama, i televizijskim kanalima s neprestanim vijestima) kao preemfatična godina – godina Davida Bannera, bijesna i destruktivna – poput 1968. godine na steroidima.

Dovela nas je do točke na kojoj je dijalog napet, i na kojoj ljudi reagiraju jedni na druge umjesto da jedni drugima odgovaraju. Tako je naročito na društvenim mrežama, gdje ljudi bjesne, rano i često koriste uvrede na osobnoj bazi, i nesmiljeno etiketiraju.

Činiti to na društvenim mrežama je lako – sjedimo iza ekrana, koji čine da ne vidimo ništa osim riječi ispred naših očiju, i da zatim zaboravimo da je tamo, na drugoj strani, živi čovjek, ljudsko biće – netko s kime dijelimo više toga zajedničkoga nego što shvaćamo, čak i ako se nama ta ideja čini nemogućom. To je netko tko (možda poput vas samih) zna kako je biti maltretiran, ili napušten, ili zanemaren; netko tko je bio zlostavljan tjelesno, spolno, ili psihološki – ili na sva tri načina. Netko koga je ljubavlju u postojanje dozvao Bog, koji je svakome od nas darovao svrhu i potencijal, ali čija je prigoda da to razviju bila zapriječena – ponekad zbog boje njihove kože, ili oblika njihovih očiju, ili njihova spola, ili njihova invaliditeta, ili disfunkcionalne obitelji, ili zbog svega toga, ili ni zbog čega od toga. To je netko tko je pretrpio gubitak, pretrpio lišavanja, pretrpio usamljenost i sumnju u sebe; netko tko je pretrpio neizdrživ gubitak, pretrpio neuspjehe, trpio zbog manjka ohrabrivanja, ili potpore, ili ljubavi koja je nužna za ljudski razvoj. Trpio je… da… trpio je. Baš poput vas. Baš poput mene.

Istina je da većinu vremena uopće ne znamo s kime razgovaramo, čak i ako nekoga osobno poznajemo i donekle smo upoznati s njihovom životnom pričom, jer, kako je to rekao pjesnik Miller Williams: “Ti ne znaš kakvi se ratovi vode / Ondje gdje se duh s kostima sastaje.” Sama ta spoznaja trebala bi biti dovoljna da utječe na to da naši odnosi na internetu budu bolji, ali obično to ne bude tako. Mi se usredotočavamo na svoje vlastite brige, svoje vlastite strasti i vjerovanja, i lako zaboravimo na duboke i bolne stvarnosti u kojima žive drugi, i kako sve to utječe na sve, i na svakoga. Budemo zaokupljeni odbacivanjem onoga drugoga.

Budući da tako lako zaboravimo na stvarnu osobu na drugome kraju svoje internetske komunikacije, dobro bi bilo prihvatiti nekoliko savjeta svetoga Benedikta iz Nursije, čije je Pravilo, napisano oko 515. godine, i danas relevantno i poučno, naročito kao vodič za stvaranje zdravoga društva i življenje u njemu. Možda bismo trebali, dok se pripremamo komunicirati s drugima na internetu, steći naviku da se sjetimo sljedećih pet zdravih uputa unutar Svetoga pravila:

Slušajte.

To je prva riječ Benediktova proslova, a na mnoge načine ta jedna riječ obuhvaća cjelinu benediktinske duhovnosti. Slušati pozornim uhom znači nešto onkraj buke, nešto sadržano u malenome, tihome glasu, koji izgovara mudrost. Čuti bez slušanja čini nas sklonima pogrješnome tumačenju, prebrzome prosuđivanju, i – prečesto – prodornome odjekivanju naših vlastitih misli kako nam se vraćaju, a da ih onaj koga mi prvi nismo slušali uopće nije pozorno poslušao. “Slušajte ušima srca”, savjetuje sveti Benedikt, a to je drugi način da se kaže: “Upijaj to što ti se govori, sve dok ti otkucaji vlastitoga srca ne pomognu oblikovati tvoju spoznaju.” To će obogatiti vaše razmišljanje, a nekada će ga i promijeniti. Možda će promijeniti i vaše riječi tako da se bolje čuju.

Svakoga primajte kao Krista.

Ovo je uistinu velik izazov, jer znači drugome dati čast koju bismo dali Kristu. Drugi način da razmišljamo o tome jest da priznajemo stvorenost od Boga, ili Božju iskru, unutar sviju nas, i prema tome se odnosimo s poštovanjem. To će trenutačno potaknuti spoznaju da tko god bio onaj s kime razgovaramo, on nije ni na koji način “manji” od nas samih, nego je jednak u Bogu.

Ateist bi ovo mogao shvatiti kao priznavanje temeljnoga zajedništva u čovještvu.

Katolici bi naročito trebali paziti na sljedeću misao svetoga Benedikta unutar 53. poglavlja: “Svi gosti koji dolaze neka budu primljeni kao Krist, jer će on reći: Gost bijah i primiste me. I nek se svima iskaže primjerena čast, osobito domaćima po vjeri i hodočasnicima.”

Svakoga nekatolika moramo smatrati “hodočasnikom”, i promišljati koliko dobro ili loše utjelovljujemo za druge život u Kristu.

Budite malo ponizni.

U 7. poglavlju Pravila sveti Benedikt opširno piše o poniznosti, navodeći “ljestve”, koje se sastoje od dvanaest zasebnih koraka. Svaki od njih zahtijeva da se u njima vježbamo cijeloga života, ali za naše svrhe možda su najbitniji brojevi 5., 7. i 11.:

Broj 5. kaže nam da spremno priznamo da smo zli. Na društvenim mrežama to bi se moglo uraditi tako da budemo spremni priznati kada smo učinili pogrešku, ili kada smo pogrešno shvatili, i da se ispričamo, čak i koji dan kasnije, naročito ako je naša pogreška nekoga nešto koštala.

Broj 7. uči nas da vjerujemo da smo mi najmanje nadareni, a ne najviše. To je iznenađujuće oslobađajuća praksa – samo ako se usudimo pokušati to. To znači da nam treba manje svega, uključujući i pohvale, primjećivanje, ili plitka pritiskanja gumba za lajk od strane ostatka svijeta. Otkrijemo da nam više ne treba da cijelo vrijeme raspravljamo i progovaramo o svemu.

Broj 11. savjetuje da kada progovorimo, to činimo blago, sažeto, i bez podizanja tona. Da, to je teško. Na društvenim mrežama to ponekad znači čekati prije nego što reagiramo na nešto sve dok ne uspijemo odustati od početne reakcije i prijeđemo na onu promišljeniju – ako nakon promišljanja i dalje mislimo da je odgovor uistinu nužan.

Smijte se.

O smijehu, ili o njegovoj odsutnosti, zapravo se raspravlja u sklopu ljestava poniznosti, i svetac nas upozorava da se smijeha čuvamo. To ne znači da ne smijemo uživati jedni u drugima, ili pronalaziti humor u stvarima, nego da ne koristimo humor na račun drugih, kako bismo nekoga ponizili ili omalovažili. Niti bismo ga trebali koristiti kako bismo se nadovezali na tuđe priče, ili se osjećali kao da “kužimo interne fore”, jer to je uvijek neiskreno. Niti smijemo posegnuti za jeftinim sarkazmom, kojim bismo možda mogli (možda) učiniti da se smijuckati počne još netko osim nas samih. Sarkazam nije humor, nego jednostavno lijena suprotnost milosrđa. Zajednički smijeh, koji je nadahnut nečime lijepim, dobrim ili istinitim, ili kojim se odaje počast drugome, često izvrsno zbližava duše, i zalječuje sukobe

Hrlite putem Gospodnjim.

Ako se vratimo na neprocjenjivi proslov Pravila, pročitat ćemo kako sveti Benedikt spominje psalme, koje benediktinci mole svakodnevno. On piše: “Ali napredujući u monaškom životu i vjeri srce nam se širi pa s neizrecivom slatkoćom ljubavi hrlimo putem zapovijedi Božjih.” (usp. Ps 119,32; op. prev.) To nimalo ne zvuči poput onoga što se trenutno pronalazi na društvenim mrežama. No zar ne bi bilo prelijepo kada bismo svi mi – svatko se trudeći – mogli pomoći da bude tako? Jedan od načina da “hrlimo putem zapovijedi Božjih” jest pauzirati od tih platformi, povremeno “postiti” od interneta, i za to vrijeme zamijeniti frenetični tijek i narav Twittera ili Facebooka duljim oblicima čitanja: Svetim pismom, životima svetaca, poučnim štivom i romanima – materijalom koji može osvijetliti ili proširiti vašu perspektivu te osvježiti um i dušu, tako da, kada post završi, mognemo ponovno ući u borbu s manje umornim, a tako i zdravijim mentalitetom.

Sveti Benedikt često je isticao da njegovo pravilo od svojih čitatelja i sljedbenika ne zahtijeva “ništa oštra niti teška”, i na taj je zdravorazumski način uspjelo 1500 godina ostati mudrim, relevantnim i istinitim.

Možda bismo i mi mogli učiti iz njegovoga Pravila. Obnova zdravlja našega društva bit će dugotrajna, a ako budemo stalno ubijali jedni druge u pojam, nećemo stići nikamo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.