Tradicionalna definicija savjesti jest da je ona Božji glas u čovjeku. Pojam „savjest“ na latinskome (conscientia) znači „znati s“ Bogom: znati s Bogom što mi je činiti u svakom trenutku kako bi se ostvario njegov plan za moj život.1 To je dioništvo u božanskoj mudrosti.

Savjest daje čovjeku iznimno dostojanstvo. Ona je poput izravne telefonske linije kojom je svatko od nas povezan s Bogom i koja vrijedi više od bilo kojeg naloga ili savjeta koji nam drugi čovjek može dati. Savjest je „prvi od Kristovih namjesnika“ (KKC 1778). Tko bi se usudio ustvrditi da je ono što on kaže važnije od onoga što Bog poručuje?

Ovdje je riječ o samoj jezgri ljudskoga srca, koju mnogi smatraju nečim najuzvišenijim pod kapom nebeskom. „Po svojoj savjesti čovjek ostaje sam s onim najboljim ili najgorim kod sebe, i pomoću nje… prije svega ostaje sam s Bogom.“2 

Po savjesti – odnosno, kroz naše najintimnije misli i osjećaje – obraća nam se sam Bog; on nas uči i pokazuje nam kako da živimo u skladu s onim što uistinu jesmo. Spremnost da slušamo njegov glas i da ga slijedimo ne umanjuje našu kreativnost niti domišljatost. Upravo suprotno, baš tada dosižemo istinsku originalnost i činimo ono što nitko prije nas nije niti će ikada učiniti. Bog svakomu daje nešto drugo jer je svaki čovjek za njega njegovo „jedino dijete“. Stoga, budući da svi mi imamo nešto što drugi nemaju, svi možemo obogatiti druge i svi možemo učiti od svih.

Svaki čovjek treba djelovati u skladu sa svojom savješću. Bog daje njegovu razumu svjetlo i stoga je, osim ako ga svojevoljno ne ugasi, čovjek od samoga početka sposoban činiti dobro bez potrebe za posebnom pomoći izvana. Štoviše, ne bi trebao slijediti tuđe savjete ako se oni protive onomu što duboko u sebi smatra dobrim.

Moralni se život, dakle, temelji na načelu istinske autonomije čovjeka, koji je subjekt svojih čina, i u kojega je usađen zakon što ga je primio od Stvoritelja.3 Dužan je vjerno slijediti naloge svoje savjesti kao što je, primjerice, činio blaženi kardinal Newman koji je na kraju svog dugog života mogao ustvrditi: „Nikada nisam zgriješio protiv svjetla.“4 

Samo ako bude tako činio čovjek će se sjediniti s Bogom i djelovati u skladu s Božjim planom za svoj život. Stoga ga nitko ne može prisiliti da djeluje protiv svojih uvjerenja niti ga spriječiti da po njima djeluje.5 

Gledano iz druge perspektive, nitko ne smije na druge svaljivati odgovornost za svoje djelovanje. Kad bi to činio, izgubio bi dostojanstvo „slobodnoga sina“ i pretvorio bi se u roba, u puki posjed svojega vlasnika. „Tko djeluje spontano, djeluje slobodno. No onaj tko prima poticaj od drugoga ne djeluje slobodno.“6 Opće je poznato da su činovnici totalitarnih režima na suđenjima opravdavali umorstva, mučenja, pljačkanje i druge zločine pod izlikom da su samo izvršavali naredbe svojih nadređenih.

Trebali bismo se naviknuti da u svojoj svakodnevici djelujemo prema svojim uvjerenjima, a ne prema ustaljenim običajima. Ne smijemo pristati na to da nas drugi vode kamo ne želimo ići, ili da nas okolina zavede da djelujemo bez razmišljanja. „S pravom se kaže da je osoba dosegla zrelu dob samo onda kada, prema svojim snagama, može razlikovati istinu od laži stvarajući tako vlastiti sud o pravoj istini stvari.“7 

Čovjek može slijediti samo onu istinu koju je shvatio. Ne možemo činiti ono što smatramo besmislenim ili štetnim – ili barem ne kroz duže vrijeme – a da pritom ne budemo nesretni. To vrijedi čak i za prakticiranje vjere. Sveti Toma razborito upozorava: „Onaj tko izbjegava zlo ne zato što je zlo, nego zato što je Božja zapovijed, nije slobodan. Onaj, pak, tko izbjegava zlo jer je zlo, taj je slobodan… Slobodan je ne zato što bi to značilo da nije podvrgnut božanskom zakonu, nego zato što ga vlastiti nutarnji dinamizam potiče da čini ono što propisuje božanski zakon.“8 Sve dok mlada osoba ne zna što je sveta misa, nedjeljna dužnost za nju će biti dosadni formalizam koji izvršava možda zbog nejasnog osjećaja obveze ili jednostavno zbog obiteljskog pritiska. Ako, naprotiv, shvati i vjerom prihvati smisao liturgijskog slavlja, ići će radosno na misu, i to ne samo nedjeljom.

Moramo slijediti svoju savjest čak i ako je ona u zabludi, primjerice kad nam kaže da nam nije dopušteno jesti svinjetinu ili ići u kazalište ili na ples.9 U tom smislu, pogrešno činimo ako djelujemo protiv svoje savjesti, pa čak i ako objektivno ne činimo zlo.

Ovdje postaje bjelodano da savjest, iako „prvi od Kristovih namjesnika“, nije posljednja instanca koja određuje jesu li naši čini dobri ili loši. Doista, savjest ima „relativnu autonomiju“, jer je podređena istini i „u vezi“ je s njom.

Stoga imamo ozbiljnu dužnost odgajati svoju savjest, jer njezina funkcija nije da stvara, nego da pronalazi istinu i vrijednosti.10 U intimnom odnosu s Bogom možemo ostati samo ako molimo, proučavamo i promatramo božanski zakon. U suprotnom nećemo moći razlikovati riječi koje nam Bog želi prenijeti od glasa našeg egoizma i oholosti.

Savjest se može izobličiti na dva načina: može biti otupljena i površna ili može biti plaha i krajnje rigorozna, tražeći obveze gdje ih nema i preuveličavajući zahtjeve. U prvom slučaju ne čuje se glas Božji, nego samo buka same osobe ili drugih ljudi – za primjer možemo navesti tipičnog birokrata kojem je dovoljno da bude produžena ruka svojih šefova: njegova je savjest savršeno čista – jer je nikad nije upotrijebio. Možda je iznimno radišan i učinkovit, ali živi životom nedostojnim čovjeka. Sloboda nije stvorena radi strašljivaca koji drhte pred golemom odgovornošću koju ona podrazumijeva i koji se nikada ne odvaže donijeti vlastiti sud.

Druga su krajnost osobe koje trajno progoni osjećaj krivnje zbog nekih djela koja objektivno nisu zla. Njihovi osjećaji ne ukazuju na istinsku krivnju, nego prije na nedostatak jasnoće u shvaćanju dužnosti. Primjerice, kada kod drugih uoče neke mane optužuju sebe za „manjak milosrđa“.

Za savjest ne možemo reći: „što stroža, to bolja“, već prije: „što istinitija, to bolja“. Ključno je da smo povezani s Bogom koji nam daje potrebnu nutarnju jasnoću. Savjest nije važna samo zato da nas prekorava i pomogne nam izbjeći ono što je zabranjeno, nego nadasve da nas potakne da izvršavamo ono što se od nas traži i da činimo velika djela.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Footnotes

  1. Usp. Ivan Pavao II., enciklika Dominum et Vivificantem, 54: „Bog je u najdubljoj nutrini njegova bića, u misli, u savjesti, u srcu; on je psihološka i ontološka zbilja.“
  2. J. Morales, La fidelidad, 2. izd. Madrid, 2004., str. 130.
  3. Usp. GS 41.
  4. J. H. Newman, cit. u: I. F. Görres, Der Geopferte. Ein anderer Blick auf John Henry Newman, Vallendar, 2004., str. 93.
  5. Usp. DH 1, 2, 3 i 10. KKC 1782 i 2106. „Bog je, naime, htio čovjeka prepustiti rukama njegove vlastite odluke… Dostojanstvo čovjeka, dakle, zahtijeva da postupa prema svjesnom i slobodnom izboru, to jest osobno iznutra potaknut i vođen, a ne prema unutrašnjem slijepom nagonu ili pukome vanjskom pritisku“ (GS 17).
  6. Toma Akvinski, In 2 Cor, c. 3, lect. 3. In Rom, c. 2, lect. 3. Contra gentiles IV, 22. Summa theologiae I-II, q. 108 a. 1 ad 2.
  7. Ivan Pavao II., enciklika Fides et ratio, br. 25.
  8. Toma Akvinski, In 2 Cor, c. 3, lect. 3. In Rom, c. 2, lect. 3. Contra Gentiles IV, 22. Summa theologiae I-II, q. 108 a. 1 ad 2.
  9. Usp. Rim 14,22–23: „Ti imaš uvjerenje. Za sebe ga imaj pred Bogom. Blago onomu tko samoga sebe ne osuđuje u onom na što se odlučuje! Jede li tko dvoumeći, osudio se jer ne radi iz uvjerenja. A sve što nije iz uvjerenja, grijeh je.“
  10. Usp. GS 47.