Bog ne želi da ostanemo u svom malom, uskom svijetu u kojemu sve kontroliramo i kalkuliramo

Pozvani smo razvijati same sebe i spokojno živjeti pod nježnim pogledom Boga Oca i u društvu Isusa Krista koji nas uvijek želi ohrabriti, osnažiti i utješiti. Ipak, mi nažalost često odbacujemo tu divnu mogućnost; ne opažamo ljepotu obećane budućnosti. Živimo kao da je ovaj svijet jedini i najvažniji, sve opsesivnije tražeći uspjeh i blagostanje pod svaku cijenu. Ako smatram da mi je u životu najvažnije imati najskuplji automobil kako bih se uklopio u predodžbu o uspješnom biznismenu, onda sam potpuno ovisan o mišljenju drugih ljudi. Na taj način nije moguće uživati u životu. Gubimo se u tisućama trivijalnosti i zaustavljamo ritam našeg nutarnjeg života. Gomilanje dobara sa sobom donosi vrlo velik rizik; ono nije izvor radosti, nego žalosti i budi podsmijeh (usp. Mt 19,16–22; Lk 12,16–21). Kao što kaže sveti Ivan od Križa, nevažno je je li ptica vezana tankom ili debelom niti. Krajnji je učinak isti: ne može poletjeti! ¹

U nekim trenucima na nas može više utjecati ono što o nama misle drugi ljudi, negoli Bog. Tada želimo živjeti „sami“: ne s Kristom koji nas ljubi, nego pod kritičkim pogledom ljudi čiji sudovi mogu biti samo ograničeni i nepotpuni, a često i nepravedni, čak i okrutni. Ta odluka da „živimo sami“ početak je borbe bez kraja, kroz koju nam se objavljuje bit i sva tragedija grijeha: ne želimo se sprijateljiti s Bogom i na kraju postajemo ovisni o ljudima.

Smrt slobode

Grijeh je pravi izvor nedostatka slobode. Daje nam upravo suprotno od onoga što obećava. Obećava slobodu, a daje ropstvo (usp. Iv 8,34; Rim 6,16– 17). Zbog grijeha živimo kao robovi na ovome svijetu: živimo samo radi privida, glumimo nastojeći pridobiti prolazno odobrenje koje je, naposljetku, plod hira. U to se možemo lako uvjeriti: koliko smo često prisiljeni učiniti nešto što zapravo mrzimo, samo kako bismo pribavili neko trivijalno dobro? (usp. Rim 7,14). Sveti Pavao ispravno kaže: „jer plaća je grijeha smrt“ (Rim 6,23). To je ujedno i smrt slobode.

Kako da budem slobodan u društvu koje me vrednuje prema mojoj učinkovitosti? Mnogi se ljudi žale da ne mogu živjeti u ovom svijetu onako kako bi htjeli. No ako pobliže pogledamo, otkrivamo da su i ti ljudi usvojili društvene obrasce. Žele biti slobodni, ali bi također voljeli napredovati i zaraditi službeno priznanje. Stalno se mijenjaju i prilagođavaju ne bi li pridobili poštovanje drugih i postigli promaknuće; takvo ih ponašanje lišava dostojanstva, izobličuje ih. „Najtužnije je vidjeti osobe koje su u profesionalnom životu postigle zasluženo priznanje, koje su postale sposobni liječnici, izvrsni obrtnici, istraživači ili umjetnici, i koje se u jesen svojih života – u vrijeme koje bi po naravi stvari trebalo proteći u spokoju i miru – svejednako osjećaju nesretnima, propalima i usamljenima.“ ²

Ovisni o ljudima

Mnoge osobe pate zato što osjećaju da drugi odlučuju umjesto njih. Nisu uspjele steći samopouzdanje, jer im ga drugi oduzimaju. Primjerice, kolega s posla stalno ih kritizira, ili pak mrzovoljni susjed ili nezadovoljna rođakinja. Drugima dajemo moć nad sobom onda kada postanemo ovisni o njihovom raspoloženju. Kod nekih ljudi njihovo duševno stanje u potpunosti ovisi o njihovim ukućanima. Kad im bližnji uputi prijekor zapadaju u očaj. Kad netko od ukućana hoda stanom ozbiljna lica, rastuže se ili osjećaju krivnju. Dopuštaju da drugi odluče tko su oni, i čak se počinju smatrati dobrim ili lošim osobama ovisno o tome kako ih drugi doživljavaju. Bez prigovora ili ikakvog promišljanja podčinjavaju se volji svojih tužitelja.

Mogu se pojaviti lažni osjećaji krivnje koji nemaju veze s onim što je loše u Božjim očima, nego s onim što je loše u očima društva i društvenih konvencija. Skloni smo olako zaboraviti Davidove riječi iz Psalma 56.: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“ Uistinu nije dostojno čovjeka da bude rob drugome čovjeku. Nikad se ne smijemo toliko uniziti da odustanemo od vlastitih sudova.

Čovjek je stvoren slobodan

„Čovjek je stvoren slobodan i slobodno je biće, pa makar se rodio u okovima“, tvrdi Schiller. Ta istina, neophodna da bismo razumjeli svoje nemire i želje, ključni je aspekt kršćanske poruke: pozvani smo živjeti u skladu sa svojom naravi: u potpunoj slobodi (usp. Gal 5,13).

Poslani smo na ovaj svijet na kratko vrijeme, da kroz svoje radosti i boli izreknemo svoje veliko „da“ pozivu na ljubav koji nam je Bog uputio. Osnažen i okrijepljen milošću, kršćanin može osjetiti istinsko nutarnje oslobođenje. On pronalazi svoje nutarnje jedinstvo koje je nepresušni izvor života i tako uspijeva uživati u životu i oko sebe širiti radost (usp. 2 Kor 1,24).

Bog ne želi da ostanemo u svom malom, uskom svijetu u kojemu sve kontroliramo i kalkuliramo. On nas poziva da se uzdignemo i poletimo poput orlova, uvijek sve više, ususret Suncu koje je Krist.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Ivan od Križa, Uspon na goru Karmel, Symposion, Split, 2004., 1, 11, 4.
2. Morales Marín, Virgo veneranda, u: “Scripta de Maria” VIII. (1985.), str. 433.