Ima ljudi koji su nezadovoljni svojim životom, svojim stvarnim, realnim, istinskim životom. Htjeli bi neki drugi, ali ga ne mogu ostvariti, pa pobjegnu u maštu. Izgrade sebi šator u mašti i misle da je moguće imati takav život, a zbilja je sasvim drukčija. To je program za promašen život.

Foto: Rawpixel

Kada pogledamo duboko u sebe, otkrivamo da nismo iz sebe samih, da smo darovani sami sebi, da to što jesam, to što me tvori, to što imam, da sam to dobio… Pogledajte početak našega života. On nije vezan uz našu volju. Ne možemo misliti da smo htjeli sebe kad nas nije bilo. Naš početak nije vezan ni uz naše znanje. Nije nas bilo, kako smo mogli išta znati? Postoji nešto što nas možda još dublje dovodi do sebe samih, a to je da naš početak nije u našoj memoriji. Najvažniji trenutak – trenutak začeća, trenutak rođenja – nije u našoj memoriji. Nitko se od nas ne sjeća svojega početka. Ako hoćete znati kako je to bilo kada ste bili rođeni, morate ići nekom drugom da vam to ispriča. To ne ćete naći u svojoj memoriji. Najvažnije stvari o sebi nemamo u sebi, nego u drugome. To je dosta važno jer će nam to biti prigoda da otkrijemo da i za najvažnija pitanja – tko sam ja i zašto uopće jesam tu, i zbog čega i s kojim zadatkom – moramo ići tražiti odgovor u nekom drugom.

Mi smo sami sebi darovani

U temelju našega postojanja leži netko tko je htio da ja jesam i tko me je darovao meni samom. Mi jesmo na način da otkrivamo da smo darovani sebi samima. Netko nam je nas darovao nama. To je neobična formulacija, ali zapravo pogađa srž našega života. S tim što nam je darovao nas nama samima, dao nam je mnogo važnih nepromjenjivih elemenata: narod, jezik, vrijeme u kojem smo rođeni, velik dio karaktera, biološku određenost, spol, darove, sposobnosti… Mnogo toga je položeno u nas bez ikakve naše odluke i ikakvog našeg znanja, ali svejedno u sebi osjećamo zadatak da trebamo htjeti biti to što jesmo. Još preciznije: Trebam htjeti biti to što jesam, a ne netko drugi i ne netko drukčiji, tj. osjećam u dubini zadatak, gotovo zahtjev, koji dolazi iz mog postojanja da prihvatim samog sebe, sa svim onim što mi je dano, jer to mogu i ne prihvatiti.

Neprihvaćanje je program za uništen život

Mi, ljudi, imamo sposobnost uništiti svoje živote na vrlo jednostavne načine. Dovoljno je da nešto od onog što mi je dano na početku, ne prihvatim, pa da imam katastrofalan život ili da imam program za uništen život. Ako ste ikad susreli ljude koji nisu prihvatili oca ili majku, ili nisu mogli prihvatiti svoj spol, ili nisu prihvatili nadarenosti, ili svoj narod, ili svoj jezik, imali ste čovjeka koji ima program za uništen život, za grozan život ispunjen bijesom, gorčinom, pobunom. I osjećamo da možemo pobjeći od sebe ili htjeti pobjeći od sebe, ali to nikad nije put u usklađen i ispunjen život.

Ljudi mogu, primjerice, pobjeći u maštu. Ima ljudi koji su nezadovoljni svojim životom, svojim stvarnim, realnim, istinskim životom. Htjeli bi neki drugi, ali ga ne mogu ostvariti, pa pobjegnu u maštu. Izgrade sebi šator u mašti i misle da je moguće imati takav život, a zbilja je sasvim drukčija. To je program za promašen život. Osjećamo zadatak da se moramo suočiti s istinom o svom životu, sa zbiljom. Tu slutimo zašto Isus tako jasno i odrješito kaže da samo istina spašava. Svaki bijeg u lažan život je uvijek bijeg u upropašten život. Mi, ljudi, možemo položiti svoje živote u temeljne laži, u životne laži. Kad god netko obmane samoga sebe nečim što nije istinito, on uvijek promaši svoj život. Ima ljudi koji iz najboljih nakana polože svoj život u jednu temeljnu laž. Primjerice, netko sebi umisli da ima dobar blizak odnos s nekim čovjekom, a ustvari od tog odnosa nema ništa. Može sebi u mašti, u iluziji, graditi lažne živote, lažne odnose, stvarati priče, privide, čak biti duboko uvjeren da postoji važan odnos, ali ako on u zbilji ne postoji, život je promašen.

Suočiti se sa zbiljom

Ovdje se najavljuje važan moment: Naš je zadatak suočiti se sa zbiljom, sa stvarnošću, s istinom, s onim što uistinu jest. Stoga je kršćanstvo iznimno jako usmjereno na to da otkrijemo što stvarno jest. Kršćanstvo ne otklanja pogled ni od dobra ni od zla. To za nas znači da moramo imati u sebi volju, htijenje da se suočimo i sa svojim lošim nagnućima, lošim navikama, nagomilanom krivnjom, jer smo u stanju pobjeći od toga. Možemo imati na sebi terete grijeha, terete stvarne krivnje, i bježati odatle, ne htjeti to izreći, ne htjeti se suočiti s tim, ali to je uvijek program za izmučen život, jer negdje u dubini ljudske duše stoji ljudska potreba za istinom, za onim što stvarno jest.

Prije više godina, negdje u zapadnoj Europi, bio sam s Hrvatima i došao mi je jedan nepoznat čovjek. Zamolio me za razgovor. Kaže mi: „Ja nisam kršten, nisam ni katolik ni kršćanin, ali bih htio razgovarati s Vama jer trebam nekoga od povjerenja.” On zna da kada katolički svećenik nekoga sluša u ispovijedi, onda to ostaje zatvoreno, unutra. I kaže: „Ja bih Vas zamolio da ovo bude za Vas kao ispovijed.” I onda mi je rekao: „Znate, ja dolazim iz jedne republike u bivšoj Jugoslaviji. Ubio sam čovjeka, pobjegao sam. Kada bih se vratio gdje sam rođen, ubili bi me. Pobjegao sam, promijenio ime, promijenio prezime, stvorio nov identitet, nitko ne zna da sam ubojica. Imam prividno sređen život, ali više ne mogu ovako živjeti. Nitko ne zna tko sam. Moram bar jednom čovjeku reći tko sam da bih mogao izdržati život.” U tom sam trenutku dobio uvid u dubinu ljudske potrebe za istinom, kroz patnju toga čovjeka koji više nije znao kako izići na kraj s krivnjom koju nosi na sebi, ni na kojem je mjestu izreći.

Gornji tekst je izvadak iz knjige fra Ante Vučkovića “Gledaj, tvoja majka!”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.