Ima nekih dana kada mi je potreban svaki atom snage volje kako bih se odvukao na posao i pokušao ostvariti nešto što se može nazvati poluproduktivnim danom. Svi mi imamo dane kada jednostavno ne vidimo svrhu svojega posla, ili ako je vidimo, i dalje nam se ne da raditi ga. Općeniti osjećaj malodušja može potjecati iz manjka strasti, iz dosade, nemira, lijenosti, ili mnoštva drugih stvari, uključujući i neumoljiv osjećaj da je naš posao problematična stvar koja nam proždire vrijeme, i sprječava nas da radimo stvari koje bi naš život uistinu učinile smislenijim i bogatijim – održavanje odnosa s prijateljima i obitelji, pomaganje drugima, čitanje Svetoga pisma, i naravno – da provodimo vrijeme u molitvi.

Ja zapravo volim svoj posao, a u prošlosti sam imao druge poslove, na kojima sam se gotovo svakoga dana užasavao „cvikati se”. Zahvalan sam što sam pronašao nešto u čemu većinu dana uživam, ali znam da je mnogim ljudima teško u njihovu poslu pronaći vrijednost ili radost. Za neke je njihov posao puko crnčenje i neumoljivo težak napor, a za neke druge možda nije tako strašno, ali posao ih ne ispunjava i ne čini im život boljim.

Ipak, veoma je pogrešna predodžba na naš rad – na ovaj obavezni, veliki dio našega života – gledati kao na puko sredstvo za ostvarivanje nekoga cilja. Lako je pretpostaviti kako radimo da bismo mogli uzdržavati svoje voljene i same sebe, i da je naš posao nešto što naprosto popunjava naše vrijeme i u praznim nas očima društva čini „produktivnima”. Posao nam uistinu omogućava da osiguravamo drugima i sebi kruh svagdanji, ali u njemu postoji nešto duboko otajstveno i duhovno, što ne smijemo zanemariti.

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28)

Ove često citirane riječi Božja su smjernica čovječanstvu dok je ono na zemlji. Mi trebamo stvarati život, obitelji, i zajednice ljubavi. No mi smo također pozvani „podložiti sebi” zemlju radi ljudskoga napredovanja. Mi smo na otajstven način pozvani biti sustvaratelji s Bogom pri ostvarivanju Kraljevstva nebeskoga. Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Laborem Exercens („Radom čovjek”) objašnjava kako mi svojim radom, bio on fizički ili intelektualni, podižemo „tehnološku, kulturnu i moralnu razinu društva”. U prihvaćanju ovoga svetoga zadatka združivanja svojega rada s Bogom možemo u svojemu poslu pronaći smisao i svrhu, čak i ako nam se on čini monotonim, dosadnim, ili bez neke posebne društvene vrijednosti. Kada pomažemo izgrađivati stvoreni svijet, mi djelujemo na sliku Božju, a to je veoma dobra vijest.

Pierre Teilhard de Chardin, francuski filozof, isusovac, po struci paleontolog i geolog, dobro je poznavao svetost fizikalnoga svijeta, a usto, i našu ulogu u njegovu „podlaganju sebi” i izgrađivanju radom. Na otajstven način, svaki oblik rada koji je dobro obavljen igra ulogu u izgrađivanju Kraljevstva Božjega. On je smatrao da kršćanin po svojemu radu treba „pobožanstvljivati svijet u Isusu Kristu”.

Za kršćanina ne postoji život vjere, život obitelji, život rada i život dokolice. Postoji jednostavno jedan život življen u punini, za Boga – svi vidovi ovoga života usklađeni s harmonijom milosti. To znači da se naše izričito klanjanje Bogu i sjedinjenost s Njime – iako uzvišeno na otajstven način po svetoj misi i euharistiji – može i treba nastaviti kada polazimo zasluživati svoj kruh svagdanji, bilo to kao učitelji, liječnici, umjetnici, radnici, odvjetnici, medicinske sestre, policajci, roditelji, ili bilo koje drugo pošteno zanimanje ili životni stalež.

„Pokušajte, s Božjom pomoći, uočiti poveznicu – čak i fizičku i prirodnu – koja vaš rad povezuje s izgrađivanjem kraljevstva nebeskoga; pokušajte shvatiti da vam se sâmo nebo smiješi, i da vas po vašemu radu privlači k sebi; a zatim, odlazeći iz crkve na bučne ulice, ostat ćete sa samo jednim osjećajem – onime da se nastavljate unositi u Boga.” (Pierre Teilhard de Chardin, „Božansko okruženje”)

Ovim shvaćanjem rada, bilo da u tome radu uživamo ili ne, mi i dalje sudjelujemo u oblikovanju svoje duše na sliku Božju, kao i u uzdizanju svijeta do konačne Božje vizije stvorenoga svijeta. Teilhard de Chardin ima ove riječi ohrabrenja za sve nas, bez obzira kojim se poslom bavili:

„Ako je vaš posao monoton ili iscrpljujuć, pronađite utočište u neiscrpivom i smirujućem zanimanju za napredak u božanskome životu. Ako vas vaš posao oduševljava, onda dopustite da duhovni impuls koji vam komunicira materija uđe u vaš ukus za Boga, kojega pod koprenom njegovih djela bolje upoznajete i više želite.”

Kako naglašava ovaj veliki francuski mislilac, i rad nas također oblikuje u svece koje nas je Bog stvorio da budemo. Slično našim odnosima, patnjama, vjerskoj zajednici, i obitelji, i rad igra temeljnu ulogu u tome da nas oblikuje u Božje djelo. Bilo da vozimo autobus u centru grada ili da spašavamo živote u hitnoj službi, naš je rad bitan ne samo u stvaranju boljega svijeta, nego i u uzdizanju našega dostojanstva. Ivan Pavao II. to također prelijepo opisuje:

„Rad je dobra stvar za čovjeka – dobra stvar za njegovo čovještvo – jer radom čovjek ne samo da preobražava prirodu, prilagođavajući je svojim vlastitim potrebama, nego on također postiže ispunjenje kao ljudsko biće, i u jednome smislu doista postaje ‘u većoj mjeri ljudskim bićem’.”

Ovaj uvid nudi iznimno osvježenje svima nama koji radimo. Mudrost katoličke vjere ne pruža samo duboko duhovno i prirodno objašnjenje svrhe rada – kako bi se omogućilo napredovanje Božjega naroda – nego također u naš rad utiskuje neprocjenjivu vrijednost. To znači da nas svaki beznačajni zadatak koji radimo na neko jutro tijekom radnoga tjedna koje ćemo uskoro zaboraviti – od organiziranja tablice s proračunima do pomaganja mušteriji na telefonu – čini sličnijima Bogu.

Naravno, za nas je izazov ovu istinu prihvatiti, ili ako je ne prihvatimo – živjeti je i disati. Čineći tako mi učimo da Bog ne pridaje „veću vrijednost” poslu obavljenome u određenim zanimanjima, kao da je naš rad vrjedniji ako je naša profesija cjenjenija ili priželjkivanija. Bog smatra vrijednima naše obvezivanje i predanost tome da svoj posao obavljamo najbolje što nam naše sposobnosti dopuštaju, a s ciljem izgrađivanja stvorenoga svijeta.

Bog očekuje da radimo što bolje možemo u proizvodnji vidljivoga ploda – bio on prirodni ili duhovni – no mi svejedno moramo prihvatiti da se naši napori možda neće činiti „vrijednima” u ovome životu. Većina rada koji obavljamo – od pranja suđa do pospremanja za našom djecom – činit će se beznačajnom, i uglavnom zaboravljenom. A bit će i trenutaka kada, unatoč tome što smo dali sve od sebe, nećemo uspijevati u svojim pothvatima. U tim trenucima moramo biti zadovoljni što radimo za Gospodina bez nagrade, ne znajući stvara li se našim radom neko dobro – i na ovome svijetu, a i za našu dušu. Kako nam to kaže Thomas Merton:

„Moramo biti zadovoljni time da živimo, a da ne promatramo sebe kako živimo, da radimo, a da ne očekujemo trenutačnu nagradu, da ljubimo bez trenutačnoga zadovoljenja, i da postojimo bez ikakvoga posebnoga priznanja.” („Nijedan čovjek nije otok”)

To neće uvijek biti utjeha nekih ponedjeljaka ujutro, ali ja smatram ohrabrenjem spoznaju da je i Isus svakodnevno radio, baš kao i mi ostali. Isus – vječni Sin Božji – izabrao je skromno raditi svojim rukama, kao stolar. Zašto je morao raditi? Zašto to vrijeme nije iskoristio da propovijeda Radosnu vijest i da liječi bolesne? Ne znam, ali siguran sam da je Bog imao svoje razloge. A ako se Krist udostojao raditi među nama, zarađujući kruh znojem svojega lica, onda naš poziv na rad – bez obzira na to koja je naša titula ili opis posla – zasigurno mora u očima Božjim biti prilično važan.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.