Godine 2021. godine obilježena je dvjestota obljetnica rođenja Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, velikana svjetske književnosti i kršćanina duboke vjere. Njegove priče – strastveno energične, pune psiholoških uvida, filozofski duboke, i vjerski poticajne – utjecale su na mnogo drugih divova na drugim poljima, uključujući Nietzschea, Freuda, Jamesa Joycea, Alberta Einsteina i Renéa Girarda. S pravom ga se smatra jednim od najvećih književnika u povijesti.

U čast njegovu radu, i kao poziv da istražite njegova djela, predstavljamo dvadeset „pravila za život” – jedno za svako desetljeće od njegova rođenja – nadahnutih djelima Dostojevskoga.

1. Shvaćajte Boga ozbiljno – jer bez njega je sve dopušteno

U romanu „Braća Karamazovi” mladi skeptik Ivan iznosi tvrdnju koje se od tada čitatelji ne mogu otresti: bez vjerovanja u Boga i besmrtnost, „sve je dopušteno”. Čovjek bez Boga i dalje može biti dobar, ali više nema nikakva konačnoga temelja za moralnost. Dostojevski je proročki vidio, prije nego što je Nietzsche artikulirao istu ideju, da bezbožnost otvara ponor „onkraj dobra i zla”.

2. Ozbiljno shvatite problem zla

No Dostojevski kroz Ivana iznosi i jedan od najsnažnijih argumenata protiv postojanja Boga – patnju nevine djece. Ako je to visoka cijena ulaska, zaključuje Ivan, on s poštovanjem vraća ulaznicu. Dostojevski nudi odgovor kroz vjeru Ivanova brata Aljoše – naročito u snažnoj zaključnoj sceni romana, ispunjenoj nadom – no tek nakon što se izravno suočio s problemom i izazvao nas da učinimo isto.

3. Prihvatite slobodu i pustolovinu vjere

U „Velikom inkvizitoru”, remek-djelu unutar remek-djela Dostojevskoga, Ivan zamišlja Crkvu kao humanističku instituciju koja umiruje čovjeka i oslobađa ga tereta slobode – čak i ako to znači uhititi Krista po njegovu povratku. Toliko bi se toga moglo reći o ovoj bogatoj, kompleksnoj priči, no temeljna je pouka sljedeća: poziv da se slijedi Krista poziv je na duhovnu pustolovinu, a ne na duhovnu osrednjost. Milosrđe ne može umrtviti ono što je Kierkegaard nazvao „vrtoglavicom od slobode”. Potrebno nam je oboje.

4. Ponudite poljubac onda kada jedino poljupci govore

Na kraju „Velikog inkvizitora” Aljoša imitira gestu šutljivoga Krista iz usporedbe, nudeći svojemu tjeskobnome bratu poljubac. Ponekad sva objašnjavanja, rasprave i argumenti na svijetu kao da ne pomažu s nekim koga volimo. Sve što možemo učiniti jest odbiti odustati od njih, biti prisutni, i prihvatiti ono što je u njima dobro, istinito i lijepo.

5. Ne bojte se teškog iskušenja sumnje

Dostojevski je znao da vjera ne znači gušenje umnoga života – upravo suprotno. U godini svoje smrti zapisao je: „U Krista ne vjerujem i ne ispovijedam ga kao što to čini dijete. Moja je Hosana prošla kroz veliko iskušenje sumnje.” Kršćanin se ne smije bojati teških, problematičnih pitanja koja dolaze u životu. Pitanja zapravo mogu učvrstiti i ojačati vjeru.

6. Uvažavajte da postoji i mračna strana ljudske naravi

Tema koja je prisutna u većini djela Dostojevskoga jest – i pored sna o prosvjetljenju – to da u ljudskome životu neprestano djeluju mračne sile: iracionalnost, mučenje samoga sebe, ovisnost (sam se Dostojevski borio s kockanjem), okrutnost, gnjev i nasilje. Ta se tema snažno očituje u „Zapisima iz podzemlja” – kratkom i izvrsnom dijelu opusa Dostojevskoga – koje se može pohvaliti možda najboljim početkom u svoj književnost: „Ja sam bolestan čovjek… Ja sam zao čovjek.”

7. Budite sumnjičavi u vezi s „kristalnim palačama” svijeta

„Čovjek iz podzemlja” Dostojevskoga tako tvrdi da, ako bi se ikada sagradila „kristalna palača” sklada, racionalnosti, mira i napretka (što je slika nadahnuta stvarnom građevinom u Londonu), čovjek bi reagirao dosadom i zamjeranjem, a na kraju bi, u jednoj vrsti ludila, počeo bližnjega bosti iglama, a zatim bi srušio čitavu građevinu. Upozorenje Dostojevskoga o utopističkim nastojanjima više je puta opravdano tijekom 20. stoljeća – najkrvavijega u ljudskoj povijesti.

8. Ne kršite moralni zakon, ili će on skršiti vas

U romanu „Zločin i kazna” Raskoljnikov – uvjeren da postoje „izvanredni” ljudi, koji smiju kršiti moralni zakon (još jedna anticipacija Nietzschea) – počinja umorstvo stare zalagaoničarke, a zatim zapada u duboku duševnu i duhovnu muku. Fascinantna priča, koja je nadahnula mnoštvo adaptacija – filmove poput Hitchcockova „Užeta” i „Nestajanja” (The Machinist) Brada Andersona, kao i noviju kazališnu predstavu – dramatičan je prikaz čvrste stvarnosti moralne istine i duhovnih posljedica narušavanja iste.

9. Izbjegnite pakao: to je mjesto gore nego što možete zamisliti

Karikirani prikaz pakla kao mjesta vječnoga plamena i trozubaca nije nimalo zastrašujući u usporedbi s definicijom pakla koju je iznio starac Zosima, monah i duhovnik koji vodi najmlađega Karamazova: pakao je „Patnja, što čovjek ne može više da ljubi.”[i]. To je potpuna i vječna odsutnost ljubavi. Ne radi se samo o duhovnoj kazni koja nas možda čeka poslije smrti – to je duhovno stanje koje počinje u životu. Umjesto toga, težite ljubavi, koja je radost neba.

10. Ljubite, ali znajte da je ljubav surova i zastrašujuća stvar

No što je ljubav? Kako kaže otac Zosima: „[…] jer je ljubav djelotvorna, u poređenju s ljubavlju uobraženom, stvar surova i zastrašujuća. Ljubav uobražena žudi za brzim djelom, koje odmah zadovoljava i u koje svi treba da gledaju. […] A djelotvorna ljubav — to je rad i izdržljivost, a za neke gotovo cijela nauka. ”. Ne smijemo biti previše sentimentalni u vezi s ljubavlju. Ljubav jest htjeti dobro drugoga, što može biti i grubo i teško.

11. Uzmite odgovornost za grijeh na sebe

Zosima također nudi i sljedeći izazov: „[…] preuzmi na se sve grijehe ljudske i učini sebe odgovornim za njih. A tako je zaista, prijatelju moj, jer čim sebe iskreno učiniš odgovornim za sve i za sva, odmah ćeš uvidjeti, da tako i jeste, i da si ti za sve i sva kriv. A ako zbog svoje lijenosti i nemoći baciš krivnju na ljude, svršit ćeš tako, da ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i zamrmljati na Boga”[ii]. Radije nego da vadimo trun iz bratova oka, pozabavimo se deblom u svojemu oku – a upravo je ono možda izvor neizmjerne količine trunja oko nas.

12. Ljubite sva stvorenja i vidite njihovu veličanstvenost

Zosima ne govori samo o ljubavi prema drugim ljudskim bićima, nego i o ljubavi prema svemu stvorenju. U dvjema odlomcima, izravno spomenutima u filmskome remek-djelu redatelja Terrencea Malicka „Drvo života”, čitamo: „[…]  tolika je bila slava Božja oko mene: ptičice, drveće, livade, nebesa, a jedini sam ja sve obeščašćivao, a ljepote i slave nisam uopće opažao.” Također: „Ljubite svaki stvor Božji, kako cjelinu, tako i svako zrnce pijeska. Svaki listić, svaku zraku božju. Ljubite životinje, ljubite biljke, ljubite svaku stvar. Ako budeš ljubio svaku stvar, otkrit ćeš i tajnu Božju u stvarima.”[iii]

13. Prihvatite veliku patnju kao sudbinu velikih ljudi

Usred mučenja samoga sebe, Raskoljnikov iz „Zločina i kazne” iznosi dubok zaključak: „Stradanja i boli moraju biti u širokoj svijesti i dubokom srcu. Istinski veliki ljudi, smatram ja, zacijelo su na svijetu jako nujni […]”[iv] Put ljubavi također je put križa – a zlato se, kako nam kaže Sveto pismo, kuša u vatri.

14. Spasite svijet ljepotom

„Ljepota će spasiti svijet.”[v] Ta rečenica iz „Idiota” danas ima naročito značenje. Ljudi su iznimno sumnjičavi prema tvrdnjama o tome što je istinito i što je lijepo. Dakle, voditi ljepotom moćan je način da nečiji um ponovno usmjerimo prema spasenju. A gdje god je ljepota, tu je i istina i dobrota.

15. Čudite se svemu

U svojoj kratkoj priči „Bobok” Dostojevski piše: „Mnogo je blesavije ne čuditi se ničemu nego čuditi se svemu.” Kako starimo i postajemo ciničnijima, naučimo djelovati neimpresionirani stvarima. No mudar čovjek čudi se svemu – čak i malenim, naoko beznačajnim stvarima. To što išta – a ne ništa – uopće postoji trebalo bi nas iznenađivati.

16. Povremeno podsjetite sami sebe da ste budala

Još se jedan sličan dragulj mudrosti može pronaći u „Boboku”: „Po mome mišljenju, najmudriji od svih jest onaj tko – barem jednom mjesečno – samoga sebe nazove budalom.” Baš kao što naučimo djelovati neimpresionirani svijetom, mi također naučimo ponašati se kao da imamo odgovore na sve njegove probleme. No mudar čovjek ponizno uviđa da se on – čak i na svoj najbolji dan – može osramotiti i pored svih svojih dobrih savjeta.

17. Pomislite na svoju smrt – i ne tratite svoj život

U „Idiotu” knez Miškin pripovijeda priču o čovjeku osuđenome na smrt vješanjem, koji je pomilovan dvadeset minuta kasnije. Prizor je utemeljen na epizodi iz života samoga Dostojevskoga, koji je jednom bio osuđen na smrt pred streljačkim vodom, ali ubrzo mu je kazna preinačena. Dok čovjek stoji pored vješala i bliži se trenutak istine, on čezne vratiti se životu, i misli „ništa ne bih protratio uludo”.[vi] Jednoga ćete dana možda vi biti taj čovjek – možda već sutra – i zato ne tratite svoje vrijeme.

18. Dokučite rješenje misterija čovjeka

Kada mu je bilo osamnaest godina, Dostojevski je pisao svojemu bratu: „Čovjek je misterij: ako cijeli život provedeš pokušavajući riješiti ga, onda ne govori da si protratio svoje vrijeme. Ja se bavim tim misterijem jer želim biti čovjek.” Njegovo je djelo testament te potrage – temeljitoga istraživanja misterija čovjeka u njegovoj ludosti i sjaju, u njegovoj bijedi i veličini – i poziv je da se njime iznova pozabavimo.

19. Ostanite uz misterij Krista

Dostojevski je u konačnici istinu čovjeka vidio u istini Krista. Njegova je vjera u Krista bila toliko duboka da je jednom napisao: „Kada bi mi netko dokazao da je Krist izvan istine i da je u stvarnosti istina izvan Krista, onda bih ja radije ostao s Kristom nego s istinom.” Na sreću, takva dilema nije potrebna, ali ona nudi zahtjevnu kušnju naše ljubavi prema Isusu, naročito za one među nama sklone apstrakcijama. Krist je uistinu ušao u grijeh i smrt (kao što vidimo na slici Hansa Holbeina „Tijelo mrtvog Krista u grobu” – slici koja je fascinirala Dostojevskoga i na koju aludira u „Idiotu”), i u svojemu ih je Uskrsnuću uistinu porazio. Hoćete li ostati uz ovu istinu – pa makar vas koštala svega ostaloga?

20. Nadajte se da će sve biti dobro

Ivan Karamazov opisuje iscjeljenje svijeta u vječnosti – viziju koju on, pored sve njezine ljepote, ne može prihvatiti. No kršćanin je prihvaća u nadi, čak u djetinjoj nadi: „[…]  ja vjerujem poput djeteta, da će se patnje zaliječiti i nestati, da će sva uvredljiva komičnost ljudskih protuslovlja iščeznuti kao bijedno priviđenje, kao ogavna izmišljotina nemoćnog i kao atom malenog čovječjeg euklidskog uma, i da će se, na kraju, u svjetskom finalu, u momentu vječne harmonije, desiti i pojaviti, nešto toliko dragocjeno, što će doteći svim srcima, što će uništiti sva negodovanja, iskupiti sve zločine ljudske, svu krv, što je oni proliše, doteći u tolikoj mjeri, da će se moći ne samo oprostiti, već i opravdati sve, što se dogodilo ljudima […]”[vii]

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[i]      Preuzeto iz prijevoda Veljka Lukića.

[ii]     Ibid.

[iii]   Ibid.

[iv]    Preuzeto iz prijevoda Ise Velikanovića.

[v]     Preuzeto iz prijevoda Ise Velikanovića.

[vi]    Ibid.

[vii]  Preuzeto iz prijevoda Veljka Lukića.