PET VAŽNIH LEKCIJA

Kako uživati u alkoholu na način na koji je Bog to zamislio

Dok sam istraživao i radio na projektu “Piti sa svecima”, tražio sam koja bih pića mogao preporučiti za određene svetkovine u liturgijskoj godini. Ono što nisam očekivao da ću otkriti je bila lekcija o tome kako piti s njima. Ta lekcija se može razlučiti na pet ključnih točki. Da bi se pilo kao svetac, to jest, uživalo u alkoholu na način na koji je to Bog zamislio – osoba mora piti…

kako piti kao svetac

Foto: Eduard von Grützner/Wikimedia

Umjereno

Umjerenost nije samo karakteristika koja je moralno potrebna u ovom slučaju, nego je to tako čak puno i ugodnije. Stari Epikurejci su bili umjereni u svojim apetitima zbog njihove predanosti, ne umjerenosti kao vrlini, nego jer su željeli do maksimuma iskušavati svoje fizičke užitke, jer su znali da bi im pretjerivanje uskratilo putene užitke kojima su težili. Kršćani mogu slobodno uzeti ono što im odgovora iz ovog načela, jer Bog želi da mi imamo užitak iz onoga što je stvorio.

Umjerenost je također bitna jer jača zdravlje, a to je jedan od razloga zašto je Crkva kroz povijest tolerirala i čak podupirala konzumiranje alkohola (sjetite se samo srednjovjekovnih religijskih redova i njihove proizvodnje piva, vina, viskija i likera). U srednjem vijeku i kasnije, alkohol bi pročišćavao zagađenu vodu ili bi čak služio kao zamjena za vodu, te je bio također lijek kod različitih oboljenja. Do današnjeg dana, kada bi se prehladili kartuzijanski monasi u La Grande Chartreuseu (samostan koji je visoko u francuskim Alpama), oni bi popili žličicu njihova ukusnog biljnog likera, Chartreusea. Na koncu, umjerenost je ključ do jačanja zajedništva. Piti tek tako da se opusti jezik ali ne toliko da izgubimo nit govora i misli, iznimno je korisno za dobar razgovor i druženje.

Zahvalno

Umjerenost je također izraz zahvalnosti Bogu za dobro grožđa i žitarica. Kao što kaže Chesterton: “Trebamo zahvaliti Bogu za pivo i Burgundac (sorta vina, op.prev.) tako da ih ne pijemo previše.” Zahvalnost je krepost koja se jako zanemaruje u posljednje vrijeme, dok se sve više i više koncentriramo na naša prava i zasluge, a manje na ono što dugujemo drugima. Uistinu, za neke moderne filozofe kao što je Kant, zahvalnost je loša stvar, prijetnja našoj autonomiji, jer pretpostavlja da smo mi u nečijem dugu.

No, za katolike je radost dati zahvalnost Bogu koji nas stvara, otkupljuje i posvećuje, te da tako vidimo Njegovu dobrotvornost u svim dobrima koja nas okružuju, uključujući i ona u našim čašama. Primijetite zahvalnost koja isparava iz izjave sv. Arnolda, zaštitnika hmeljara i pivara: “Iz ljudskog znoja i Božje ljubavi, pivo je došlo na svijet.”

Prisjećajući se

Katolička pobožnost je usmjerena na euharistiju, a to znači “zahvaljivanje,” i stoga stav zahvaljivanja prožima sve aspekte katoličkog života. No euharistija je istodobno i spomen žrtva, ispunjenje zapovijedi “Ovo činite meni u spomen”. Zahvaljivanje zahtijeva pamćenje, posebice sjećanje na dobre stvari koje su nam darovane nezasluženo.

Jedna od ključnih razlika između zdravog i nezdravog konzumiranja pića je u tome pije li se kako bi se sjećalo ili se pije da se zaboravi. Uzmite kao primjer razliku između pića koje se konzumira tijekom dobre i profinjene svečanosti vjenčanja i pića koje se konzumira u barovima. Tijekom dobrih zabava i vjenčanja, okupi se više različitih generacija koje slave brak vjernog muškarca i vjerne žene; okupe se kako bi slavili ljubav tog novog bračnog para, koji će, ako Bog da, samo još više izrasti tijekom godina, roditi djecu i time će se njihova ljubav još više povećati. Dok se pije na takvim slavljima, ti ljudi se također prisjećaju ljubavi na njihovim vlastitim vjenčanjima, ljubavi njihovih roditelja, i tako dalje. Oni se prisjećaju velikog lanca ljubavi i tome nazdravljaju.

Usporedite tu sliku s prizorom sredovječnog muškarca koji sjedi u kutu kafića i pije sam. On žali za svojom mladosti, bezizlaznom poslovnom situacijom i svojom izgubljenom mladosti. Taj čovjek naručuje turu za turom, ne da bi se prisjećao dobra, nego da bi zaboravio na loše. Takva uporaba pića je daleko od staloženog i umjerenog pića koje priliči katolicima.

Veselo

Još jedan od načina kako bi se uzela u obzir razlika između zdravog i nezdravog konzumiranja pića je da se razmisli o pojmovima “zabave” i “veselja”. “Zabava” implicira vid zabavljanja koji nije nužno loš, ali je obično površan i obično ga se može samog prakticirati. Možda bi se neki mladić puno više zabavio kada bi igrao video igrice s prijateljima, no uvriježeno je kako se on može zabaviti čak i kad je sam.

“Veselje”, na drugoj strani, zahtijeva zajedništvo. Ljudi se obično ne vesele sami u sobi, nego se vesele na nekoj fešti ili zabavi. Barem po mojim saznanjima, veselje pretpostavlja jako zajedništvo i doista uzvišen i velik razlog slavljenja – pomislite kako bi apsurdno bilo reći “Sretan Dan administrativnih službenika”. No “Sretan Božić” još uvijek ima teološko značenje, i ne samo zato što se spominje mali Bog u nazivu te riječi. Kada nekome poželimo da bude sretan na rođendan našeg Gospodina, nadamo se kako će za njih taj dan biti više od obične zabave i dobrog provoda.

Dakako, ovo sve uključuje i rizik: postoji zastario termin u engleskom jeziku, “veseo-pijan,” koji sam puno govori. No, kako Josef Pieper ističe u svom djelu “Usklađen sa svijetom: Teorija slavljenja”, svako slavlje sadrži “prirodnu opasnost i klicu izrođenosti” jer svako slavlje u sebi nosi elemente osebujnosti.

Tako jednako kako osebujnost nije nužno dekadencija, tako isto ni slavlje uz piće nije utapanje u piću.

Ritualno

Pieperova knjiga doziva u pamet još jedan aspekt veselja: ritual. “Ritualno slavlje”, Pieper ide tako daleko pa tvrdi, “je najsvečaniji oblik slavljenja i proslava.” Kako? Jer istinska radost slavlja ne može postojati bez Boga. Bez tradicije slavljenja koja uključuje ritualno slavljenje i žrtvu. Bez religijskih rituala, Pieper zaključuje, blagdan ne postaje “svjetovno slavlje” nego nešto još gore: neprirodni i umjetni događaj koji postaje “novi i naporniji oblik posla.”

Mi pobožni ljudi koji popijemo možemo primijeniti Pieperovu mudrost s dvije jednostavne prakse. Prvo, naše proslave trebaju biti utemeljene u liturgijsku godinu, to ogromno proživljavanje Kristovih otajstava i njegovih svetaca.

Katolička liturgija, Pieper piše, “to je ustvari ‘neobavezni pristanak u vidu riječi Amen’ na “cijelu stvarnost i postojanje”, i svaka svetkovina i proslava svetaca je proslava pristanka i vlastitog “Da” tog sveca Bogu i pozivnica nama da i mi učinimo isto.

Drugo, trebala bi postojati neka ritualna komponenta u svakom slavlju, bez obzira kako skromno ono bilo. Najlakši način za to postići i ostvariti je s ritualom zdravice. Zdravica je jednako stara kao i ispijanje pića i ima duboko religiozne korijene. Izvorno “alkoholno piće,” uz zazivanje božanskom, sastojalo se od prolijevanja prve doze čaše bogovima. Prema jednom izvoru, običaj kucanja o čašu je kršćanski izum, taj zvuk je imitacija crkvenih zvona kojima se tjeraju demoni. Katolicima bi nazdravljanje trebalo biti posve prirodno, jer je ritual u našoj krvi: prepoznajemo da formalnost ne zamjenjuje spontanost ili radost nego ju nadopunja, pročišćuje i obogaćuje. Univerzalna potreba koja postoji da se nazdravlja u nečije zdravlje, također nailazi novo značenje u kršćanskim težnjama za nečim višim od same odsutnosti fizičkih bolesti. Sve što je potrebno je samo jedna zdravica kako bi se bezoblični zajednički događaj pretvorio u nešto sveto.

U istom djelu, Joseph Pieper citira uz odobrenje Nietzscheov aforizam: “Nije stvar u tome da se organizira slavlje, nego u nalaženju ljudi koji će uživati u istom.” Dok živimo u dobu postmodernog nihilizma, pitanje nije trebaju li kršćani uživati u piću prilikom slavlja, nego radije hoće li jedino oni biti preostali sposobni da to učine.

Michael P. Foley | www.crisismagazine.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net

Objavljeno: 19. svibnja 2015.

Možda vam se svidi