Sanja Nikčević o kvalitetnom teatru

Zašto ne pišem o Oliveru Frljiću ili: Ljudi, radije gledajte neke lijepe predstave

Radije ću pisati o nekim važnim i dobrim predstavama koje svakako trebate gledati. Mislim da je jedini način da se odupre tom crnilu koje Frljić širi da se govori o dobrim stvarima. Zato da ne zaboravimo da ima i dobrih stvari. I ne odustanemo od kazališta

1229

Prizor iz predstave ZKM-a Kristofor Kolumbo u režiji Renea Medvešeka.

Zašto ne pišem o Oliveru Frljiću i njegovoj najnovijoj predstavi „Hrvatsko glumište“  koju je kao novi intendant postavio kao svoj prvi i intendantski i redateljski projekt? Zato što to nije predstava nego politički pamflet, zapravo provokacija, uvreda živih ljudi najniže vrste. Prozvao je ljude koji su devedesetih bili povezani s predstavom Mile Budaka „Ognjište“ u HNK Zagreb, ali i još neke koji su mu se zamjerili. Osim što je njihova lica stavio na gaće glumaca, sve ih je prokazao kao da su najveći zločinci koji su ubijali. To kako on prikazuje hrvatsko kazalište devedesetih je uvreda ne samo tih ljudi nego i cijelog hrvatskog glumišta (ali  i hrvatskog društva) koje je prozvano da je bilo fašističko u devedesetima (pod okriljem licemjernog kršćanstva, naravno).

Pri tome sam ja tih devedesetih živjela u Hrvatskoj i ne mogu se načuditi što on to govori. Jedini „grijeh“ tog našeg kazališta je bilo što je 1991. igralo „Ognjište“ Mile Budaka koji je bio ministar kulture u Pavelićevu režimu, ali je prije toga bio iznimno popularan pisac, tzv. pučki pisac. Jer ga je volio puk. Takvo je i „Ognjište“, roman iz 1938., u kojem se afirmiraju vrijednosti hrvatskog puka, roman kakve su i druge nacije pisale, od 18. i/ili  19. stoljeća kad su krenuli osvještavati vlastitu naciju. Sve si mislim, kako je Pirandello bio u fašističkoj stranci i toga se nikad nije odrekao, Frljić bi morao hitno nešto poduzeti protiv svih kazališta koja igraju Pirandella a naročito komiteta za Nobelovu nagradu koji je Pirandellu dodijelio istu!

Silno mi je žao da jedan tako talentiran i inteligentan redatelj živi od provokacija tog tipa, od vrijeđanja ljudi. No, to ima logike jer Frljić je izgradio karijeru tako da je vrijeđao žive osobe ili cijele nacije (iz „regiona“ uglavnom). No pri tome strogo pazi da ne iznervira one koji ga financiraju. Na veliko će se busati o krivici roda koju treba očistiti, o kritici društva koja je osnovna funkcija kazališta, ali neće ni zucnuti o uništavanju riječke privrede ili nezaposlenima u Rijeci jer to se tiče politike koja ga je postavila za intendanta. Neće se baviti prodavačicama u velikim šoping centrima koje dobivaju 2.500 kuna plaće i žive u robovlasništvu jer se to tiče krupnog kapitala kojem se nije dobro zamjeriti! Vrijeđati se mogu slobodno svi mi ostali. Problem s provokacijama je kao i s drogom. Kad nema prave vrijednosti provokacija mora biti uvijek sve jača i jača. Pa tako i kod Frljića koji pada sve niže i niže jer se hrani od medijskog prostora koji dobiva tim provokacijama. Zato više ne želim pisati o njemu, ne želim čitati o njemu, ne želim misliti o njemu. Ne želim više zagađivati ovaj prostor opisima njegovih provokacija i ne želim davati zrak njegovoj razornoj vatri.

Radije ću pisati o nekim važnim i dobrim predstavama koje svakako trebate gledati. Mislim da je jedini način da se odupre tom crnilu koje Frljić širi taj da se govori o dobrim stvarima. Zato da ne zaboravimo da ima i dobrih stvari. I ne odustanemo od kazališta.

Ima u hrvatskom kazalištu duhovitih predstava

Bila sam za Martinje na kabareu Zlatka Viteza „Samo za te dragi kaj“  gdje on recitira Matoša i Krležu (silno je simpatično kako jedan tako postariji i oveći čovjek žustro repa Ni med cvetjem ni pravice!) pjeva starogradske pjesme, priča viceve i bude lijepo. On govori o ljubavi za Hrvatsku, ali bez mržnje prema drugima. Smijemo se vlastitim manama a na kraju predstave se dobro osjećate. U Histrionima postoje dva festivala posvećena smijehu – festival komedije i kabareta, i uvijek su pune predstave. Ne zaboravite na kazalište Komedija koje ima odličnih komedija („Čisto ludilo“, „Splitski akvarel“). Miro Gavran trenutačno na programu svog kazališta (koje u Zagrebu igra u  Lisinskom a puno gostuje po Hrvatskoj) ima nekoliko komedija koje govore o našim životima i ozbiljnim problemima. U Lutki muškarac (Robert Kurbaša) naruči umjetnu ženu (Doris Pinčić) koja ispunjava sve želje. Sladoled, priča o majci (Mladena Gavran) i kćeri (Ana Vilenica) koje se godinama nalaze u slastičarni u raznim situacijama svojih života. Pacijent dr. Freuda je s mladom glumačkom ekipom upravo završene osječke akademije: Jakov Gavran odlično glumi Hitlera koji dolazi dr. Freudu (Pedja Gvozdić) liječiti frustracije svoje djevojke (Ana Marija Pecarić/Katarina Baban). Predstava „Muškarci su s Marsa, žene s Venere“  Kazališta Teatroman i izvedbi Romana Šuškovića Stipanovića u kojoj govori o muško-ženskim problemima na duhovit i topao način tako da vam nakon gledanja dođe zagrliti supruga!

Ima u hrvatskom kazalištu ozbiljnih komentara društva koje živimo

Ako želite ozbiljne predstave o problemima u društvu, ono što se zove kritika društva, ima i toga. Pogledajte najnoviju predstavu Rene Medvešeka Kristofor Kolumbo po tekstu Miroslava Krleže, da kazališnim jezikom vidite što znači manipulacija ljudima, kako reagira grupa, kako se njome može manipulirati, što su snovi i kamo nas vode i kako ih se može zloupotrijebiti. U snažnoj vizualnoj i zvukovnoj i glumačkoj predstavi s Krešom Mikićem kao Kristoforom Kolumbom i još 11 glumaca ZKM-a dočarali su klaustrofobičnost broda ali i svake izolirane  grupe.

U spomenutim Histrionima možete vidjeti predstave  političkog stava drugačijeg od onog dominantnog, kazalište gdje je moguće postavljati predstave „Hrvatska Antigona“ Mire Međimoreca (koja govori o tajnici koju policija prisiljava da svjedoči protiv nevinog generala), „Plava krvna zrnca“ Dubravka Jelačića Bužimskog (priče o likovima iz naše stvarnosti uz epizode iz Domovinskog rata) ili „Bunjevački blues“ Tomislava Žigmanova, topla i sjetna predstava o životu Bunjevaca, njihovoj odbačenosti i tuzi. A „Djeca sa CNN-a“ Amira Bukvića pokazuju susret dvoje mladih ljudi – ona je djevojčica iz Vukovara, on dječak iz Srebrenice i osim što nas u priču uvode kroz humor Dinina naivnog i toplog pogleda na svijet, imaju jedan uzvišeni moment. Kad Dino, dječak iz Srebrenice, gleda na televiziji egzekuciju oca i brata, shvati što se događa s ljudskom dušom. Dakle, to su drame koje neće generalno ocrnjivati hrvatsko društvo i govoriti o kolektivnoj krivici roda hrvatskoga, nego pokušati analizirati stanje stvari. Ili ukazati na neke probleme o kojima se ne govori.

Ne zaboravite da ima kazalište izvan Zagreba, na primjer u Osijeku

Ako pratite samo zagrebački dnevni tisak (koji je ipak dominantan u cijeloj Hrvatskoj), znat ćete sve o Frljiću i njegovim planovima i svađama, ali lako vam može promaknuti da u Osijeku još uvijek radi Hrvatsko narodno kazalište. Iako su dobili direktnu granatu 16. studenoga 1991. koja im je pala u gledalište, obnovili su se. Iako su za vrijeme rata na kratko otišli u Varaždin i Rijeku, ubrzo su se vratili i igrali u ratu, postavljali predstave. A rade i danas! Ali ih nema u ovim razvikanim medijima. Trenutačno imaju na repertoaru četiri izvrsne dramske predstave. Ne samo da su dobre kao predstave (dakle u umjetničkom smislu) nego su posebne po tome što pronose neke vrijednosti koje svi mi (svi one koje Frljić nekažnjeno vrijeđa) dijelimo i osjećamo kao svoje, a koje nekako teško dopiru do glavne struje hrvatskog kazališta.

Roman klasik  L. N. Tolstoja Ana Karenjina odlično je postavila Dora Ruždjak Podolski kao priču o tri primjera kako se ljudi nose s ljubavlju i brakom. Iako je naslovni lik Ana (odlična Sanda Tankosić) i njezina ljubavna veza s Vronskim, vrlo su dobre i linija braka koji je oprostom uspio prebroditi krizu bračne prevare (Tatjana Bertok Zupković kao Dolly i Miroslav Čabraja kao Stivi) ili priča o Kiti (Jelena Perčin) koja očekujući prosidbu Vronskog odbije Levina (Aleksandar Bogdanović), ali kasnije preboli Vronskog prihvati Levina te pronađu u braku onu pravu ljubav i prihvaćanje i poštivanje drugog.

Navještenje Paula Claudela (režija Branka Cvitković) govori o žrtvi lijepe Violanie (Jelena Perčin). Da bi spasila graditelja crkve koji je obolio od gube, ona ga poljubi i preuzme njegovu bolest ali tako žrtvuje svoju sreću. Oboli i ode živjeti daleko od  ljudi u pećinu, a njezina sestra (Maja Lučić) taj poljubac iskoristi da je ocrni i otme joj zaručnika. No, to joj neće pomoći da ostvari sreću pa će u jednom trenutku potražiti gubavu sestru da joj pomogne i spasi bolesno dijete.

Tu su i dvije predstave o problemima vezanim uz politiku. Jedna je o duhovima iz prošlosti. Unterstadt je priča o folksdojčerima u kojoj mlada djevojka otkriva povijest vlastite obitelji i njihove tajne tek  nakon smrti majke. Po uspješnom romanu Ivane Šojat Kuči redatelj Zlatko Sviben je napravio odličnu ansambl predstavu pokazujući kako povijesti i politika melje ljude.

Druga je o sablastima iz nedavne prošlosti: 260 dana Marijana Gubine. Autor je kao desetogodišnjak bio zarobljen u vlastitom selu koje su okupirali četnici i iako su na kraju uspjeli otići iz sela život im nije bio lak. Nakon raznih bura i padova, Gubina je shvatio da su jedino oprost, ljubav i dobrota lijek za sve rane i pokrenuo projekt 260 dana. Napisao je kratak roman u kojem strašne stvari opisuje očima djeteta, ali uz roman govori da mržnja nije izlaz a da svoju obitelj i one koje voliš treba zagrliti danas jer nikad ne znaš što te čeka sutra. To u ovo cinično vrijeme zvuči kao floskula, ali to je ono što je taj čovjek spoznao kroz strašno iskustvo a svi mi znamo duboko u sebi da je tako. Samo nas razne stvari u životu odvuku na sve strane a uvrede otvrdnu naše srce. Grubina nas podsjeća da se vratimo. Redatelj Dražen Ferenčina je uz pomoć dramaturginje Ane Prolić napravio odličnu predstavu. Stilizirao je ono najgore nasilje ali ga je pokazao i razotkrio, kao što je Domovinski rat  napokon pokazan iz vizure žrtve. Jasno rekavši tko je žrtva.

260 dana je muška, a Slike Marijine ženska priča o zarobljenosti u vlastitoj kući za vrijeme Domovinskog rata i jedine dvije predstave iz vizure hrvatske žrtve postavljene u hrvatskom kazalištu. Slike Marijine su monodrama Lydije Scheuermann Hodak o ženi koja nakon bijega iz okupiranog sela u bolnici mora odlučiti o sudbini vlastite  unučice. Prije odluke mora prihvatiti istinu o strašnom začeću i o vlastitoj sljepoći (ona se stalno nadala da je dijete zaručnikovo!), a zatim oprostiti i sebi i onima koji su je povrijedili. Tekst je Tatjana Bertok Zupković igrala u HNK Osijek 2004.,  a 2012. ga je postavila glumica Ivana Krek kao svoj diplomski rad u produkciji Točka na I. Ali je po svijetu igran od SAD do Alžira. Jer je iskren (napisan prema istinitoj priči) i potresan.

Isprika drugim gradovima

Najbolje poznajem kazalište Zagreba i Osijeka pa zato druge gradove manje spominjem, ali to ne znači da i tamo nema dobrih predstava. Pitajte prijatelje što su dobro vidjeli, neka vas savjetuju. Razgovarajte o onome što smatrate dobrim u kazalištu. Kad su mediji tako jednostrani i zagađeni onda je usmena predaja jedino što nam preostaje. I, molim vas, unatoč ove strašne buke koja nas zaglušuje, ne stidite se ako volite komedije i rado biste se nasmijali, ili volite svoju zemlju, suprugu, djecu i to želite vidjeti na sceni. Imate pravo na to.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Objavljeno: 25. studenoga 2014.

Možda vam se svidi