Ljetni praznici i godišnji odmor savršena su prilika da se posvetimo onim stvarima za koje tokom godine nismo imali dovoljno vremena, a negdje smo to duboko željeli. To može biti druženje s prijateljima, bavljenje nekim hobijem, odlazak u planine, čitanje dobrog romana ili pak gledanje filmova. Ukoliko se na vašem spisku ljetnih želja nalazi ovo posljednje, donosimo vam listu filmova novijeg datuma koji, osim opuštanja i zabave, pozivaju i na dublje promišljane o smislu postojanja, ljudskoj naravi, ljubavi i vjeri.

Pijev život (red. Ang Lee, SAD, 2012.)

 Tajvanski redatelj Ang Lee u dvosatnom avanturističkom filmu Pijev život (temeljenom na istoimenom romanu Yanna Martela), pripovijeda nam priču o tinejdžeru Piju (Suraj Sharma) koji svoje djetinstvo provodi u zološkom vrtu indijskog grada Pondicheri sve do dana kada s obitelji odlući potražiti bolji život u Kanadi. No orkanska oluja pomuti njihove planove ostavljajući Pija da u malenom čamcu 227 dana pluta bespućima Tihog oceana u zanimljivom društvu bengalskog tigra Richarda Parkera koji će mu zauvijek promijeniti život. Osim zanimljive priče koju je bilo izuzetno teško prenijeti na veliko platno, a zbog čega su mnogi hollywoodski redatelji prije Leeja to kategorički odbili učiniti, ovaj se film (rađen u 3D tehnologiji) odlikuje i izuzetnom poetskom estetikom i izvrsnim radom kamere Claudia Mirande čija fotografija na trenutke može zaustaviti dah. No razlog što vam preporučamo da pogledate ovaj izniman film koji je bio nominiran za 11 Oscara, a osvojio ih 4 (među kojima i onaj za najboljeg redatelja) jest prvenstveno religiozni i duhovni podtekst koji od početka do kraja dominira pričom. Pi nije tek običan tinejdžer (o čemu svjedoči i njegovo simbolično ime koje se odnosi na Ludolfov broj Pi koji je beskonačan kao što je beskonačan i prostor ljudskoga i božanskoga duha), njegovo odrastanje obilježeno je traganjem za istinom u neprestanom dijalogu s Bogom, dok svoja vjerska uvjerenja crpi iz tri religije: kršćanstva, islama i hinduizma. Pijev život film je o vjeri (u Boga ili razum?), o duhovnom buđenju, o borbi sa samim sobom i vlastitim uvjerenjima, dok niti u jednom trenutku ne nameće specifična vjerska uvjerenja već ih radije propitkuje, propitkujući u isto vrijeme i svoju publiku. Gdje je Bog kada nas pristignu nevolje, postoji li sudbina ili je sve stvar slobodne volje, jesu li vjera i razum u sukobu, koji je smisao ljudskog postojanja tek su neka od pitanja s kojima nas suočava ova filmska uspješnica.

Nedodirljivi (red. Olivier Nakache, Éric Toledano, Francuska/SAD, 2011.)

Među jedan od najuspješnijih francuskih filmova svim vremena i uradak redateljskog dvojca Oliviera Nakachea i Erica Toledanoa svakako se ubraja film Nedodirljivi. Priča je to koja govori o nesvakidašnjem prijateljstvu između bogatog francuskog aristokrata Philippea (François Cluzet) i otkačenog crnca Drissa iz radničke obitelji (Omar Sy). Kada kvadriplegičar Philippe, koji je ostao neopokretan prilikom paraglidinga, napravi „audiciju“ za novog njegovatelja, Driss, tek izišao iz zatvora, niti ne sluti da će upravo on biti odabran za taj nimalo lak posao koji niti želi niti je za njega adekvatno osposobljen (odlazi na razgovor samo kako bi dobio potpis i mogao nastaviti s dobivanjem beneficija preko burze). Silom prilike Driss prihvaća probni rok od mjesec dana, a ta će odluka obojici muškaraca zauvijek promijeniti živote. Spajajući nespojivo kroz niz komičnih situacija – klasiku i pop, visoku umjetnost i kitch, kolokvijalni i književni govor, bolest i zdravlje – Philippe i Driss otkrivaju snagu pravog prijateljstva i žrtve koju ono ponekad zahtjeva. Zahvaljujući tom prijateljstvu postaju bolji i sretniji ljudi, te kroz nesebično darivanje tkaju vezu koja ih čini nedodirljivima, prkoseći tako rasnim, društvenim i kulturalnim razlikama. Radnja filma temelja je na istinitoj zgodi Philippea Pozza di Borga i njegovog francusko-alžirskog njegovatelja Abdela Selloua, a ovu toplu emotivnu priču dočarava bajkovita glazba poznatog talijanskog kompozitora Ludovica Einaudia.

Nemoguće (red. Juan Antonio Bayona, Španjolska, 2012.)

Zamislite da je Božić, vi ste odlučili s obitelji blagdan provesti na nešto drugačiji način od uobičajenog, i to na tajlandskim plažama okruženi palmama i koktelima, ne znajući da je potrebno svega nekoliko minuta da se taj tropski raj pretvori u pakao iz najgore noćne more. Upravo je to ono što se dogodilo španjolskom bračnom paru Mariji i Henryju Bennett (tumače ih Naomi Watts koja je za ovu ulogu bila nominirana za Oscara i Ewan McGregor) i njihova tri sina dan nakon Božića 2004. godine, kada je tsunami poharao obale Indijskog oceana i sa sobom odnio tisuće života. Ova filmska priča temeljena je na istinitom događaju koju su ispripovijedali Maria Belón i Enrique Álvarez i koji na dramatičan način opisuje borbu za preživljavanjem jedne obitelji čije je članove prirodna katastrofa razdvojila te koji kreću u potragu za svojim najbližima. Pitanje koje će se u glavi gledatelja pojavljivati svakih nekoliko minuta dok fiktivno prisustvuje ovoj nevjerojatnoj istinitoj priči sasvim sigurno je sljedeće: „Je li to moguće?“. Pregršt koincidencija koje se ne mogu opisati kao puka slučajnost implicitno nam nameću pitanje je li čitav naš život dio nekog većeg Božjeg plana, ili pak nekog demijurga koji se zločesto igra našim životima. Međutim, jednom kada saznamo kako je priča tekla od početka do kraja, nemoguće je ne povjerovati u božansku intervenciju koja je možda i češća nego to stvarno mislimo, samo kada na stvari počnemo gledati očima vjere. Jer, jedini alternativni odgovor na ovu priču bio bi „Nemoguće!!!“. Osim izvrsne glume i glazbe čiji zvukovi violine diraju emotivne žice publike ne ostavljajući je niti tren u spokoju, film se istaknuo i zbog zanimljivih specijalnih i vizualnih efekata.

Zvijeri južnih divljina (red. Benh Zeitlin, SAD, 2012.)

Zvijeri južnih divljina impresivna je poetična fantastična drama o šestogodišnjoj djevojčici Hushpuppy (tumači je tada petogodišnja Quvenzhané Wallis) koja s ocem Winkom živi u siromašnoj zajednici Delta negdje na rubu svijeta, u sumraku snažne oluje koja im prijeti. Bježeći pred nadolazećom olujom, Hushpuppy kreće u potragu za majkom, dok se u isto vrijeme brine za tatu koji je obolio od tajanstvene bolesti. Istovremeno, natprosječno visoke temperature otapaju ledenjake iz kojih se oslobađaju pretpovijesna bića. Priča je ispripovijedana iz perspektive male Hushpuppy koja nas gotovo hipnotizirajuće uvodi u svoj bogati nutarnji svijet i promišljanja o životu koja su u rangu razmišljanja nekog starog mudraca. Film na jedinstveni način progovara o odnosu čovjeka i prirode koja mu se sve bezobzirnije osvećuje, ali i o vrijednostima kao što su obitelj, prijateljstvo, nesebična ljubav i jednostavnost življenja. Zvijeri južnih divljina predstavlja pravo osvježenje u moru američkih hollywoodskih filmova ne samo zbog tematike i stila pripovijedanja, već i stila snimanja koji slijedi onaj europski na tragu von Trierove Dogme 95, a u nekim segmentima i talijanskog neorealizma (npr. većina glumaca su amateri). Film je pobijedio na Sundance filmskom festivalu, osvojio je nagradu za najbolji debitantski film u Cannesu, te je na kraju bio nominiran u četiri kategorije za Oscara (najbolji film, redatelj, adaptirani scenarij i glavna glumica), s time da je u dobi od 9 godina Quvenzhané Wallis bila najmlađa nominirana glumica u kategoriji ženske glavne uloge u povijesti ove prestižne američke filmske nagrade. Kritičari su film opisali kao „predivna, čudesna poema o djetinjstvu i nevinosti koja izgleda kao igrana verzija Miyazakijevog filma koja je smještena u sirotinjsko okružje, s naracijom u stilu Terrencea Malicka“.

Kradljivica knjiga (red. Brian Percival, Njemačka/SAD, 2013.)

Radnja ratne drame Kradljivica knjiga smještena je u nacističku Njemačku 1939. godine. Radi se o inspirativnoj i afirmativnoj priči koju pripovijeda sama smrt, a u čijem se središtu nalazi hrabra devetogodišnja djevojčica Liesel Meminger (Sophie Nélisse) koja živi u udomiteljskoj obitelji dobrodušnog Hansa Hubermana (Geoffrey Rush) i njegove zajedljive supruge Rose (Emily Watson). Nakon što ju Hans nauči čitati, Liesel postaje opsjednuta knjigama pa strahote rata preživljava upravo zahvaljujući njima: spašava ih iz lomača, „posuđuje“ ih iz biblioteke bogate njemice Ilse Hermann i opsesivno čita sve što joj dođe pod ruku. Kada Hubermanovi odluče u svoj podrum sakriti židovskog mladića Maxa koji teško oboli, Liesel svog istinskog prijatelja odluči izvući iz ruke smrti čitajući mu priče i liječeći kroz snagu riječi koje ozdravljaju, suprotno od totalitarista koji su istovremeno riječima ubijali. Ljubav prema čitanju i mudrosti pomogle su ovoj djevojčici da preživi najgora ljudska zlodjela, a gledateljima progovorile o snazi i otpornosti ljudskog duha koji je nepobjediv, vraćajući vjeru u ljudsku dobrotu i nesebičnost. Film je inspiriran na bestselleru australskog pisca Markusa Zusaka, koji je svoju priču opisao kao djelo „o pronalaženju ljepote čak i u najgorim uvjetima. Jedna je od središnjih tema priče Hitler, koji uništava ljude svojim riječima, i Liesel, koja krade natrag te riječi i piše njima svoju vlastitu priču.“ Glazbu za film komponirao je Oscarom nagrađivani John Williams, koji je i s ovim filmom bio nominiran za tu prestižnu nagradu.

Otok (red. Pavel Lungin, Rusija, 2006.)

Potreba za okajanjem grijeha iz mladosti i otkupljenjem središnja je tema ovog ruskog art filma koji će se svidjeti svim ljubiteljima istočnjačke kršćanske duhovnosti kao i ruske književnosti (Tolstoj, Dostojevski) i filmografije (Tarkovski). Radnja filma smještena je na jednom malom otoku na sjeveru Rusije koji obitavaju pravoslavni monasi, među kojima se po svojoj neukalupljenosti u pravila reda posebno ističe otac Anatolij koji je samostanski ložač. Ta „Božja luda“ za svoju subraću, svetac je i prorok u očima običnog siromašnog puka koji svakodnevno dolazi na otok tražeći njegovu duhovnu pomoć gotovo praznovjerno vjerujući u njegove nadljudske moći. Kako radnja ide naprijed, polako otkrivamo što se krije iza ovog skromnog i poniznog „svetog luđaka“ i što ga je natjeralo da provede svoj život u potpunoj askezi daleko od ljepote svijeta, ali na mjestu koje mu pruža mogućnost da se suoči s vlastitim demonima iz prošlosti, osjećajem krivnje i pokajanjem, te u zadnjoj istanci smislom postojanja i potragom za milosrdnim Bogom. Film je osvojio nekoliko filmskih nagrada u Rusiji, a njegova zanimljivost je i ta da je glumac koji tumači lik oca Anatolija, Pjotr Mamonov, i sam doživio obraćenje nakon, kako sam kaže razvratnog života, te se posvetio vjeri kroz pustinjaštvo, pa ovu ulogu donekle smatra i autobiografskom. Film nikako ne spada u žanr laganog ljetnog štiva, ali ga se svakako isplati pogledati i o njemu još danima promišljati.

Irena Sever | Bitno.net