Obradovao sam se kada sam čuo pobjedničku pjesmu ovogodišnjeg Uskrs festa – „Pobjedu“ mladog benda Sliryc 33. Pjesma je to koja svojim pristupom i izrazom predstavlja osvježenje na duhovnoj glazbenoj sceni.

Čini mi se, naime, da previše izvođača na toj sceni prečesto potežu za “ziheraškim” rješenjima, kako glazbeno, tako i tekstualno. Zadovoljavaju se potpunim preuzimanjem uhodanih obrazaca. Ili onih s anglosaksonske protestantske CCM (Contemporary christian music) scene koja je već sama po sebi stilski uniformirana i predvidljiva ili onih koje koriste hrvatski ili svjetski pop izvođači popularni u tom trenutku. Kao da premalo njih pokušavaju ići drugim putem, težim, ali i artistički intrigantnijim. Onim na kojem se pokušava pronaći vlastiti, originalni izraz. A nije da ovdje i sada nemaju primjera na koje se mogu ugledati – recimo, na velikog pjesnika i glazbenika Čedu Antolića koji stvara autentičnu umjetnost duboko ukorijenjenu u Kristu.

Mladići iz Sliryc 33 jedni su od onih koji već dulje vrijeme pokušavaju ići tim putem, tražeći svoj izraz, oslanjajući se pri tome na svoje vlastito slušalačko i životno iskustvo. Na tom umjetničkom putu, kao i na svakom drugom, bilo je „vrludanja“, ali njihova pjesma s kojom su se pojavili na ovogodišnjem izdanju najstarijeg festivala duhovne glazbe u Hrvatskoj možda je i ponajbolje što su nam dosad dali. „Pobjeda“ je prava uskrsna pjesma u kojoj njezin glavni lik, poetski subjekt, kako se to već kaže, ističe Isusovu pobjedu nad „knezom ovog svijeta“, nad prolaznošću i bijedom njegova lažna „carstva“. Riječ je o modernoj, dobro aranžiranoj i pjevljivoj skladbi koja uvjerljivo prenosi duhovno iskustvo njezinih autora. Pjesma ima klasičnu vrlinu dobre rock pjesme – „proživljenost“ koja kod slušatelja izaziva emotivnu reakciju, potiče ga na promišljanje. Dakle – u ovom slučaju, evangelizira.

Obradovao sam se, dakle, kada je žiri Uskrs festa prepoznao kvalitete pjesme i nagradio je.

Ono što me je pomalo rastužilo, ne i iznenadilo, jesu pojedine reakcije na nju na koje su mi moji prijatelji, aktivniji u virtualnom svijetu nego ja, svratili nedavno pozornost. Pojedini vjernici (u čiju dobronamjernost, da se razumijemo, ne sumnjam) poveli su na internetu raspravu o „teološkim pogreškama“ koje u toj pjesmi, tvrde, pronalaze.

„Isus nije patnik, on je pobjednik“ stih je iz refrena u kojem oni vide zanemarivanje značenja i smisla križa kao integralnog dijela cjelovite kršćanske poruke. Nadalje, smeta im što se u pjesmi pjevač u prvom licu obraća „silama zla“, vide u tome dijalogiziranje sa Sotonom („Slobodno udaraj još jače, tvoje kraljevstvo se raspada i past će…“, pjeva Višeslav Foretić, lead vokal banda). Zbog navedenog, oni smatraju kako je pjesma „sporna“.

Sve bi to ostalo na razini beskonačnih i pomalo jalovih internetskih rasprava kakvih u virtualnom svijetu ima na tisuće da se nije dogodilo to da autori pjesme zbog ovih prigovora razmišljaju o promjeni teksta.

Cijela je stvar, dakle, postala prilično ozbiljna i, na određeni način, indikativna za zbivanja na glazbenoj duhovnoj sceni. Pa smo se zbog toga odlučili napisati ovaj tekst.

Nemam potrebu raspravljati s prigovorima. To su već uspješno učinili teološki kompetentnije osobe od mene u internetskim raspravama o njoj, kao i sami autori. Uostalom, pjesma je, kao i sve druge na Uskrs festu, prošla teološku prosudbu i to govori dovoljno o tome. Samo ukratko – potpuno je jasno kako u njoj nema ničega što ugrožava njezinu temeljnu i noseću poruku – a ona je: Isus je pobijedio smrt i prepoznajmo i prihvatimo njegovu otkupljujuću žrtvu koja će nam dati istinski život.

To je, ponavljam, potpuno jasno svakome tko razumije da je ovdje riječ o pop-glazbi, a ne o teološkim disertacijama. O mediju koji, dakle, ima svoje zakonitosti i norme čiju autonomnost treba poštivati ako želimo vidjeti/čuti umjetnost koja će biti sposobna pokrenuti ljude, dodirnuti njihova srca, odnosno okrenuti ih prema Bogu. Tražiti od glazbenika besprijekorno teološko izlaganje u njihovim pjesmama nauštrb autentične i iskrene ekspresije znači primoravati ga da stvara konfekcijsku i neuzbudljivu umjetnost koja, doista, teško koga može duhovno pokrenuti. To, naravno, ne znači da umjetnik koji svojim djelom želi služiti Bogu i Crkvi treba biti nedodirljiv u svojoj autonomiji, ali jasno je da to momci iz Sliryca 33 niti žele, niti je u ovom konkretnom slučaju njihov izraz sporan.

Kako piše američki teolog Thomas P. Rausch u svom djelu „Biti katolik u kulturi izbora“ (Kršćanska sadašnjost, 2010.), u katoličkoj se duhovnosti „Bog otkriva u prirodi, umjetnosti i simbolu“. Vizualno, imaginativno je „kao pomoć za kontemplaciju“. Rausch odvaja katoličku od protestantske „predodžbe“ o Bogu i pokazuje kako razlike između njih imaju korijen u teologiji. Jedna od tih razlika jest i uloga umjetnosti i metafore koja ima veliki utjecaj na katoličku predodžbu. Metafora, umjetnost, dakle materijalno, imaju sposobnost, pa i u pučkoj tradiciji, očitovati božansko, a sve se to temelji na otačkoj teologiji koja u paloj ljudskoj naravi ipak nalazi mogućnost zajedništva između Boga i stvorenog. Riječ je dakle o tome da se katoličanstvo autonomije umjetnosti nikada nije bojalo, a Crkva je takav izraz dopuštala i njegovala.

Sveti Ivan Pavao II. pisao je u knjizi “Prijeći prag nade” kako danas traje bitka za dušu ovog svijeta, a najžešća je tamo gdje je „duh svijeta“ prevladao – u „novovjekovnim Areopazima“.

„Areopazi danas su svijet znanosti, kulture, masovnih medija. Intelektualni i umjetnički krugovi“, napisao je Papa.

Jedan od tih „Areopaga“ je i popularna kultura koje je dio i rock glazba. Mi tu bitku za duše kao da gubimo. Ali, čini se kako polako u Hrvatskoj stasava novi naraštaj vjernika koji je spreman tu bojišnicu ponovno otvoriti. Pustimo ih, dakle, da njeguju svoj autentični izraz utemeljen u Kristu, jer jedino će kvaliteta takve vrste biti dovoljno jaka za privući Bogu one koji su se od njega udaljili. A to je, valjda, jedino važno u cijeloj ovoj priči. Pustimo umjetnike da budu umjetnici, a teolozi neka budu teolozi i neka svatko od njih slavi Boga onim darovima koji su mu dani.

Potpora Slirycu 33. Nema potrebe da mijenjate tekst svoje pjesme, ona je prava proslava Isusove pobjede. Pjesmu pobjeda možete pogledati i poslušati na ovom videu od 15. minute i 40. sekunde.

Goran Andrijanić | Bitno.net