George Bernard Shaw napisao je da je Sherlock Holmes bio ovisnik o drogama bez ijedne simpatične kvalitete i bio je u potpunosti u pravu, ali takva žestoka osuda ne opisuje u potpunosti neodoljivost Sherlocka Holmesa. Godine 1886., liječnik koji se još snalazio i stvarao reputaciju, po imenu Arthur Conan Doyle, donio je sudbonosnu odluku u biti namijenjenu samom plaćanju računa, ali koja je na kraju obogatila svijet. Objavio je priču o ekscentričnom detektivu savjetniku Sherlocku Holmesu.

S pričom “Studija u grimizu”, pozornica je postavljena za ono što će se pokazati jednom od najvećih arhetipskih kreacija u povijesti književnosti. Do 1893., Sherlock Holmes je postao senzacija bez presedana, i Doyle je, zasićen financijskim sredstvima koja su sada preuzela njegov život, počeo planirati protiv života Sherlocka Holmesa. Osmislio je zavjeru u kojoj će Holmesa utopiti u švicarskim vodopadima Reichenbach i tako okončati život i karijeru detektiva kojeg je sam učinio poznatim.

Ali g. Holmes je bio prevelika sila – čak i za svog stvaraoca. Njegova neumanjena slava i nezadovoljstvo obožavatelja na kraju su natjerali Doyla da osmisli izlaz iz smrtne situacije u koju je doveo Holmesov život. Nakon “Velike praznine”, Doyle je u slavljeničkom tonu vratio Sherlocka Holmesa u London. Najpoznatiji svjetski detektiv tako je izbjegao sudbinu koju su mu pripisali i poput mističnog karaktera kakav i jest, ustao od mrtvih, gotovo se etablirajući u red besmrtnika.

Neporeciva je činjenica da je Doylova slavna serija oblikovala živote čitave generacije – i nevjerojatan rezultat za nekoliko stotina nevoljko napisanih stranica. Ovo je samo jedna dimenzija misterije koja proizlazi iz te priče, dajući joj jedinstven karakter i stavljajući je u samostalnu književnu vrstu – kvaliteta koju bi se više očekivalo od Shakespearea. (Iako se može diskutirati postoji li više literature o Holmesu negoli o Hamletu.)

Dio razloga za misteriozno dugotrajnim posljedicama tih avantura je to nesvjesno pisanje koje odgovara nečemu poput vlastitog, prvotnog iskustva. One posjeduju mističnu atmosferu koja daje snažnu iluziju stvarnosti, čineći osobe opipljivijima, zločine gorima i zaključke pobjedonosnijima. Ukupni su rezultat priče o Sherlocku Holmesu, s neodoljivom ikonografijom, koje prikazuju svijet održiv za sebe: kamin, naslonjači, lula, revolver, violina, perzijski tepih, jeziva magla, jureći zgodni taksiji, vanjske ulice, ogorčenost, stav, ukrućena tijela, osjetljivi kriminalci i tako stvara scenografiju, uokvirujući ovaj lagodan prostor opasnosti i užitka. Priče su neupitno svevremene – svevremene sve dok vrijeme stoji u 1895. godini, omogućujući čitateljima uživanje u intrigama davne viktorijanske ere kad kavalirstvo još nije nestalo i prijateljstvo je pobjeđivalo sve.

Blizina koju nam ove priče daju je poput bliskog odnosa s prijateljem, oživljena izražajno u dva najveća prijatelja u cijelom kanonu poznatih partnerstava. Prijateljstvo Sherlocka Holmesa i doktora Watsona nezaobilazno je poput onoga Ahila i Patrokla, Robina Hooda i  Little Johna, Don Quijotea i Sancha Panze. Ali utočište u kojem Sherlock i Watson žive, manje je živopisno od Troya, šume Sherwood ili opasnih cesta Španjolske. Intimnije je i zatvorenije – kao elitni klubovi – što pojačava naše divljenje prema Holmesu i toplu prisnost prema Watsonu poput poštovanja i toplih misterija prijateljstva. Ovaj par pokazuje, kao primjer, što prijateljstvo uistinu jest jer komplementiraju i nadopunjuju jedan drugoga tom obostranom posvećenošću zbog koje ni smrt nema preveliku cijenu.

Odnos Holmesa i Watsona potiče našu nadu da je snažno muško prijateljstvo uistinu moguće. U ovo doba u kojem se teži androgenosti, muškost (pa i ženstvenost) je pod stalnim napadima, poželjno je što manje muževnosti. Veze koje  mogu postojati jedino među muškarcima brzo nestaju u svijetlu političke korektnosti. Ali prijateljstvo Holmesa i Watsona, jako i toplo poput srčanog čelika, predstavlja osvježavajući bijeg u stvarnost koja se još uvijek može realizirati – gdje muškarci jedan drugome i dalje mogu biti muškarci, prijatelji po oružju, odani svom spolu i jedan drugome, i povezani ruku uz ruku protiv sila koje prijete civiliziranom društvu. Relevantnost Holmesa i Watsona kao prijatelja jeste u vječnosti njihova prijateljstva: predstavljaju univerzalan princip prijateljstva s nezamjenjivim ponosom i dostojanstvom. Takvo je prijateljstvo stvarno misterij, ali predubok za današnje misterije. Samo najbolji detektiv može raspršiti takve sjene i samo koraci našeg vremena trebaju odzvanjati na tih sedamnaest koraka i zakucati na vrata, tražeći prosvjetljenje.

Ali najveći je misterij u pričama o Sherlocku Holmesu, bez sumnje, sam Sherlock Holmes. On je nedokučiva zagonetka od  čovjeka, prepun kontradikcija i nedosljednosti, problema u sebi i po sebi, koji vapi za rješenjem. Holmes je hladan stroj koji zapovijeda melodramatičnim carstvom, u najdramatičnijim situacijama znanstveno zamjenjujući dramu sa znanošću.

On je u isto vrijeme i mađioničar i znanstvenik; i lijenčina i mačevalac; civilizirani boem; hladnokrvan glazbenik – ukratko, romantičan racionalist. Holmesovi beskrajni paradoksi i složenost stvaraju potrebu da se shvati ovaj izvanredan čovjek, da se pročešljaju sveti spisi u potrazi za tragovima koji otkrivaju njegovu prošlost i njegov najintimniji karakter, da se sustavno eliminira nemoguće sve dok ne ostane istina, koliko god nevjerojatna. Sir Arthur Conan Doyle darovao je svijetu šezdeset misterija o Sherlocku Holmesu; ali što je još važnije, dao je svijetu misterij Sherlocka Holmesa.

Ova dvojnost Sherlocka Holmesa predstavlja razlog zašto je i za mlade i za starije čitatelje današnjice važno poznavati ga. Holmes je simbol svega što jesmo i svega što želimo biti. Dovoljno je uzvišen da postane nadahnuće, i dovoljno grešan da bude vjerodostojan. On je simbol želje svakog čovjeka za borbom protiv zla i za plemenitim pomaganjem – željom da bude junak. Sherlock Holmes je heroj našeg vremena posebno zbog  njegove mjerljive veličine, netko s kim se možemo identificirati ali istovremeno ga i idealizirati, netko tko živi u vrlo stvarnom stanu, ali živi u nerazumljivim avanturama, donoseći uzbuđenje u naše svakodnevno postojanje i vježbu za stagnirane umove. Sherlock Holmes vodi i nas u svoje istrage i oslobađa nas od svjetovnog  života podsjećajući nas da je život obavijen i misterijom – pruža nam nezemaljski izlaz koji nam otvara oči prema našem vlastitom svijetu. Sherlock Holmes personalizira sve za čim žudimo i sve što imamo pred našim očima. Dijelimo njegove avanture i otvaramo srca tražeći vlastite.

Što više i možemo tražiti od književnosti? Stvarno, što nam još uopće književnost može dati? Gdje još možemo dobiti nepokvareno iskustvo književnosti s više užitka i više čistoće nego u Baker ulici 221B?

Izvor: Crisis Magazine | Prevela Lucija Josipović