Predstava o Domovinskom ratu koju treba vidjeti – da se ne zaboravi, da se oprosti!

Marijan Gubina je kao desetogodišnji dječak zajedno s obitelji živo u Dalju pa je nakon srpske okupacije tog sela 1991. proveo 260 dana prvo u logoru, a onda zarobljen u vlastitoj kući u selu. Iako je obitelj (otac, majka, dvije sestre) uspjela preživjeti sve muke tog vremena (strah, prijetnje, batinanja, izgladnjivanje, silovanje, a o pljački kuće da ne govorimo), nakon što su razmjenom dospjeli u Osijek nije nastalo sretno vrijeme, nego su ostale posljedice. Marijan Gubina je u slobodi mladosti proživio različite teške trenutke, da bi kroz ljubav supruge i svoju obitelj koju je osnovao otkrio novi život. Drugačiji od straha i mržnje. Život posvećen ljubavi i opraštanju koje jedino može izliječiti čovjeka od rana i učini ga ponovno osobom. Zato je pokrenuo projekt 260 dana.

Napisao je i 2011. godine u vlastitoj nakladi objavio svoja sjećanja u kratkom romanu pod nazivom 260 dana i pokrenuo udrugu Auxilium (latinski pomoć, potpora) s kojom promiče svijet kao mjesto u kojem se može živjeti bez mržnje. Kolikogod to u današnjem ciničnom svijetu koji nas medijski obasipa ružnim stvarima izgleda nemoguće ili barem lažno (jer nas ti isti mediji uvjeravaju da nema čistog junaka ili dobrote kao takve) izgleda da je ipak moguće. Pokrenuo je akcije Sjećanje, Prijatelj manjina i Mirotvorac. U sklopu ove zadnje Gubina svjedoči po školama vlastito iskustvo o tome kako je nakon svog zla koje je preživio shvatio da je važno zagrliti i voljeti obitelj danas kad je imaš, jer tko zna što će sutra biti. I da nema nijednog razloga na ovome svijetu koji može opravdati zlo nad drugima. Ali ima razloga za oprost jer nas samo on oslobađa. To je poruka i romana i cijelog projekta.

Oko djeteta pojačava tragičnost priče

260 dana je kratak roman koji se čita nadušak, koji čitatelja pogađa u dušu, srce, a i želudac. Mislim da nema osobe koja ga je pročitala bez suza u očima. Iako bez prethodnog književnog iskustva Gubina je uspio napisati dobru literaturu, onu koja te dira, prenosi emociju, ali i prenosi poruku. „Tajna“ te snage u Gubininom romanu je pogled dječaka. Naime, cijelu priču nam priča desetogodišnji dječak i iz njegovih očiju vidimo svijet. On mnoge stvari koje se događaju ne razumije, ali mi znamo što je bilo. Mi znamo prepoznati da je sestra bila silovana iako se on čudi zašto plače jer nije ni spaljena ni krvava kao što se otac inače vraća kući. Taj me pogled podsjetio na druga dva kultna djela: film Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika (iz 1970.) o bračnoj prevari očima djeteta ili Moj tata, socijalistički kulak Toneta Partljiča (iz 1983.) o nacionalizaciji iz oka djeteta. U ova dva primjera iz dječjeg nerazumijevanja svijeta proizlazi komični efekt, dok Gubina istom „tehnikom“ postiže potpuno suprotan efekt – pojačava tragičnost. Gubina je roman pisao kao odrastao čovjek koji je ne samo proživio sve te događaje kao mali nego i prošao svoju katarzu i doživio prihvaćanje života. Dakle, on je danas netko potpuno drugačiji od glavnog lika ali se uspio oduprijeti sebi danas i ostati u liku na taj način… „Oko djeteta“ je vrlo teško dobro napisati i zato ima tako malo uspješnih primjera naročito u dramskim žanrovima.

Važnost predstave ili prekidanje jednostranog prikaza Domovinskog rata  

Predstava HNK u Osijeku 260 dana je važna zbog toga što je prekinula niz jednostranog prikazivanja priče o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Unatoč tome što sam u istraživanju dokazala da je napisano više od stotinu drama o ratnom i poratnom vremenu (izbor najboljih je objavljen u tri antologije: ratne drame, ratne komedije i poratne drame), hrvatsko je kazalište nakon rata uzimalo jednostrane prikaze isključivo hrvatske krivice ili pak generalnog prikaza zla koje vlada u svijetu kao takvom, slijedeći europske (i naše) trendove nametanja crne slike svijeta. Zato je sada važno da je HNK u Osijeku, kao nacionalna kuća (i to kuća koja živi upravo u području koje je silno stradalo za vrijeme Domovinskog rata) pokazao priču o Domovinskom ratu iz vizure većine onih koji su ga proživjeli. Premijera je bila u studenom 2014. te prikazana na Krležinim danima a gostuje i po Hrvatskoj.

Takav je tekst jako teško postaviti na scenu i zbog sadržaja koji uključuje puno nasilja, ali i zbog spomenute dječje vizure. Autori predstave su napravili izuzetno dobar kazališni posao. Ana Prolić kao dramaturg ispričala je vrlo logičnu scensku priču od zajedničkog ručka sa susjedima preko rata koji od Gubinine obitelji čini žrtvu a susjede pretvara u napadače, preko svih doživljaja do kraja u kojem likovi iznose svoje sadašnje priče. Predstava započinje pojavom desetogodišnjeg dječaka čiju ulogu preuzme glumac (odličan Aljoša Čepl), a u nekim izvedbama na kraju kada lik Gubine govori svoju sadašnju priču dođe i pravi Gubina na scenu i kaže završnu repliku. To cijeloj predstavi daje dodatnu dimenziju veze s realnosti i suvremeni kazališni okvir dokumentarne drame (tako popularnog verbatima u svijetu).

Unutar tog jasnog biografskog i realističkog okvira Dražen Ferenčina kao redatelj odabrao je umjesto distance „oka djeteta“ stiliziranost i kazališnost kao distancu kojom nam je pomogao da preživimo viđeno nasilje i zlo. U osječkoj izvedbi scena je bila prostor ne samo zbivanja drame nego i prostor gdje sjede gledatelji, a kada počinje rat spušta se željezni zastor i svi smo zarobljeni u klaustrofobiju scene i logora dok se običan kuhinjski stol pretvara u zatvorske rešetke (scenografija Deni i Martino Šesnić koji su riješili i efektno svjetlo i video). Autorska ekipa (tu su još i odlično prilagodljivi kostimi Saše Došen Lešnjaković te glazba Mate Matišića koja podcrtava atmosferu) je stilizirala i nasilje (scenski pokret odličan Alen Čelić), a time što glumci igraju i dominantno jedan ali i više likova postigla se poanta da nema krivice roda nego je svaki lik odgovaran za svoj izbor. Glumcima je pak otvoren prostor transformacije koji su svakako iskoristili, a uz Aljošu Čepla tu je i mlada Matea Grabić (sestra), i Ivan Ćaćić (susjed) te iskusni Tatjana Bertok-Zupković (majka) i Vjekoslav Janković (otac), uz Zorislava Štarka i Nevena-Luciana Davidovića.

Ovo je kazališno kvalitetna ali i važna predstava. Potrebna ne samo stradalom Osijeku nego i hrvatskom kazalištu ali i društvu. Svi vapimo za pročišćenjem i katarzom od rata, pročišćenjem negativnih emocija koje će nas osloboditi za normalan dalji život. Ali očišćenje društva ne postiže se isključivo ukazivanjem na mane i krivicu društva (kao što nas uvjeravaju  kazališta koja vrište po medijima). Mora se ukazati i na snagu društva, na njegove žrtve, na njegove junake, na dobrotu i ostale pozitivne karakteristike bi se dobila ona čvrsta točka iz koje se onda može krenuti i u čišćenje vlastitih grijeha i u oprost onima koji su nas povrijedili.

Sanja Nikčević | Bitno.net