Petar Schaffer: Leticija i ljublist, režija Ivica Šimić, Kazalište Mala scena, Zagreb, igra do 29. studenog.

Neobičan naziv ove drame sastoji se od imena jedne od glavnih junakinja (Leticija) i naziva trave koja pomiješana u piću ima neobičan učinak (ljublist): razvezuje jezik i olabavljuje oklop koji čovjek nosi u obrani od svijeta.

Naime Leticija je vodič po jednoj od viktorijanskih kuća, zaštićenih spomenika. Kuća je dosadne povijesti, ima samo jedan posjet kraljice Elizabete i jednu kćer koja je bila deformirana. Zato Leticija te dvije stvari sve više i više nadopunjava i sve dramatičnije izvodi na radost svojih posjetitelja. No, ne i na radost poslodavca, krute Charlotte koja nikako ne odobrava živopisnost u povijesti i koja Leticiju otpušta. Zbog neobičnosti Leticije kao osobe, dramatičnosti njihova razgovara (Leticija prihvaća ostavku u crvenoj haljini kao kraljica Marie kad je išla na stratište), Charlotta se zainteresira. Dođe posjetiti Leticiju u njezinom podrumskom stanu, nađe joj novi posao, a nakon što proba piće s ljublistom, prihvati neobičnu tajnu zajedničku igru. Njih dvije su potpuno različite: Leticija je luckasta i sva prenaglašena, kći isto tako ekscentrične glumice, a Charlotta je ukočena i stroga. Ali dijele ljubav prema prošlosti kao nekom boljem vremenu i ljubav prema ljepoti koje im danas nedostaje. Zato njih dvije glume važne scene iz engleske povijesti. Dogodi se nesreća, Leticija je optužena za pokušaj ubojstva Charlotte i zato moraju otkriti svoju tajnu i rekonstruirati svoju igru Charlesova pogubljenja na sceni pred advokatom.

Autor teksta je Britanac, Peter Schaffer i voljela bih da netko napiše tekst s toliko ljubavi za vlastitu povijest i kod nas. Tekst je otvorio nekoliko tema koje nije dovršio (zašto i kako se povijest izmišlja) jer je otišao u drugom, ali također zanimljivom, smjeru. Naoko govori o svijetu koji je danas izgubio ljepotu, ali zapravo govori o neprilagođenim ljudima i njihovim maskama. O osamljenim ljudima koji nose svoje maske skrivajući tu neprilagođenost. Ono što je u tekstu najzanimljivije je pokazivanje da vanjska maska ne znači ništa, ne govori ništa o unutrašnjosti. Leticija koja ne zatvara usta i neprestano maše rukama kao i Charlotta koja govori malo i kontrolira pokrete – jednako su osamljene. Komad govori o njihovom bijegu u ljepotu i dramatičnost povijesti, u neka druga vremena za koja im se čini da su sretnija i da bi im bolje odgovarala. Naravno da svijet nije kriv za njihovu neprilagođenost i da je bijeg privremeno rješenje. Upravo zato je kraj posebno dojmljiv. Kad njih dvije na kraju, nakon što su obje doživjele i otkaz i osudu, odluče zajedno napraviti svoju turističku agenciju sa svojim turama kojima će ismijavati suvremenu ružnu arhitekturu i na kojima će Leticija moći dramatizirati koliko želi a na kraju posluživati piće od ljublista. Pouka je da uvijek ima netko tko te razumije i tko te podržava i da za svakog na ovome svijetu ima mjesto… samo ne treba odustati.

Peter Schaffer napisao je tekst za englesku glumicu Maggie Smith 1987. što nije neobično u angloameričkom kazalištu gdje se poštuje i pisac i glumac, a takve su suradnje pa i narudžbe teksta česte. Ova je kombinacija postala hit Globe teatra s preko 700 izvedbi. Hrvatsku praizvedbu režirao je Vlado Habunek u Maloj sceni 1992. s Nevom Rošić i Nadom Subotić. Bila je to kultna predstava i moram priznati da sam se bojala ići na novu postavu jer još uvijek pamtim velike glumačke dive iz prve postave. No, nisam se razočarala, dapače, ovo je bilo drugačije ali također glumački virtuozno.

Vitomira Lončar ovom predstavom slavi 40 godina umjetničkog rada. Već dugo nisam vidjela Vitomiru Lončar na sceni kao glumicu i tek, gledajući je, shvatila sam koliko mi nedostaje jer je ona samosvojan glumački glas na našoj sceni. Ona, naravno, glumi Leticiju. Vitomira ispunjava svoj lik do kraja žarom koji Leticija ima kao ekscentrična osoba, gorljivosti i predanosti ideji koja joj padne na pamet. A kad pomisliš da je egzaltiranost manira – Vitomira Lončar odigra scenu loma i tuge junakinje sklupčane u suzama. I tada shvatiš koji je to širok raspon emocija odigran pred tvojim očima – od ludila neprestanog zanosa i adrenalina, preko oštre ljutnje do ove potpune tuge – nešto što samo velike glumice mogu izvesti.

Odlična partnerica je Jasna Bilušić koja Charlottu igra s tako finom dozom uštogljenosti, sva u sivom kostimu, sivog lica, ukočenih pokreta, tihih ali oštrih riječi. I onda pomalo puca svoju masku do konačnog odbacivanja. Vrlo su dobre epizodne uloge uplašene tajnice (Lana Helena Hulenić) i advokata u izvedbi Ivice Šimića koji je predstavu i režirao u potpunosti otvarajući prostor dvjema glavnim glumicama.

Preporuka, svakako pogledati do 29. studenog na Maloj sceni.

Sanja Nikčević | Bitno.net