Može li književnost biti korisna životu kršćanske mudrosti? Ako da, kako? Jer, književnost izvan Svetog pisma nedvojbeno je mješavina svega i svačega i neki kršćani su smatrali da ju je bolje izbjegavati kao „laži pjesnika“.

Kao sluga evanđelja i sveučilišni profesor koji je precizno podijelio svoj profesionalni život između proučavanja teologije i književnosti, itekako sam se nadao da nam književnost može pomoći u tako visokom pozivu! Teologija je, moram kazati, kraljica znanosti, a filologija je njezina sluškinja. (Da, točno sam to napisao. Filozofija je također dio posluge, ali budući da nam se Bog objavio u knjizi, filologija, proučavanje književnosti s gledišta jezika, na čelu je osoblja.) Sveto pismo je, na kraju krajeva, sastavljeno od književnosti.

Ipak, jedna prepreka s kojom se suočavamo u ovoj raspravi dolazi od čovjeka kojeg inače smatramo pravim kršćanskim književnim apologetom: od C. S. Lewisa. Poznato je da je on ljude koji su išli za ciljem koji je zabrinjavajuće sličan našem (barem na površini), odbacio kao nadmene magarce. „Oni koji čitaju poeziju kako bi izoštrili um“, upozorio je, „nikada neće izoštriti um čitajući poeziju.“ („Lilies that Fester,“ The World’s Last Night and Other Essays, 35). Bez oklijevanja odbija „uvjerenje da su sve dobre knjige dobre prije svega zato što nam daju znanje, uče nas ‘istini’ o životu“ (An Experiment in Criticism, 74). Nepokolebljivo se protivio stavu, tada popularnom, da proučavanje kulture (uključujući i književnosti) može od nas učiniti bolje ljude i da akademsko proučavanje književnosti može stoga pripremiti mlade da budu vođe u društvu. „Kultura je loša kvalifikacija za vladajuću klasu“, pisao je, „jer ne kvalificira ljude da vladaju. Ono što nam je uistinu potrebno u naših vladara – milosrđe, financijski integritet, praktična inteligencija, vrijedan rad i tome slično – neće se s većom vjerojatnošću naći kod kulturnih ljudi, nego kod bilo koga drugoga“ („Lilies“, 46).

Ispravno čitanje

Zvuči kao da Lewis negira samu ispravnost naše potrage. Ali to ne može biti tako. On nije bio jedan od onih antididaktičnih modernista. S odobravanjem je rekao o Spenseru da je „njegova zadaća bila da u pokretnim slikama utjelovi uvriježenu mudrost“ (English Literature in the Sixteenth Century, 386) i da „čitati ga znači rasti u mentalnom zdravlju“ (Allegory of Love, 359). Zvuči kao da Lewis hvali Spensera, jer nam nudi upravo ono što nas je Lewis upozorio da ne tražimo.

Što se onda ovdje događa? Lewis zasigurno pronalazi mudrost u književnosti. Priznaje da „veliki književnik ne može biti čovjek ni plitkih misli ni osjećaja…[Njegovo djelo] će biti prožeto svom mudrošću, znanjem i iskustvom koje autor posjeduje“ (Experiment, 81–82). Lewis nas radije mudro upozorava da ćemo od mudrosti imati koristi jedino ako književnim tekstovima pristupimo kao književnosti, kao dobro napisanim pričama, pjesmama ili dramama koje primamo kao takve – ne kao pukim dodacima radnji u kojima su mali grumeni sadržaja skriveni ili ugrađeni kako bi ih se iščeprkalo.

Lewis objašnjava što to znači analogijom o atletici. „Bavljenje sportom obično doprinosi čovjekovom tjelesnom usavršavanju; ali ako to postane jedini i isključivi razlog bavljenja sportom, on prestaje biti igra i postaje ‘vježbanje’“ (Experiment, 9). Riječ je o prikladnoj analogiji: književnost koja postane puko vježbanje vjerojatno se neće više čitati i zasigurno neće imati dubljeg odjeka. Ali ovaj krivi pristup nije tek ubojica motivacije:

„Pristupiti određenoj igri ni s čim osim higijenskom motivacijom ili tragediji ni s čim osim želje za samopoboljšanjem ne znači zapravo igrati prvo ili primiti drugo. Oba stava ispravljaju konačnu usmjerenost na sebe. Oba tretiraju kao sredstvo nešto što mora, dok igramo ili čitamo, biti prihvaćeno radi sebe.“ (Experiment, 9)

Drugim riječima, po priči se ne može jednostavno kopati, niti zbog mudrosti; ona mora biti maštovito i posredno proživljena ako želimo primiti zadovoljstvo ili mudrost koju nam potencijalno može pružiti. „Koristiti“ se pričom kao sredstvom k cilju ironično znači promašiti taj cilj, ili ga barem dijelom promašiti. Prije nego možemo suditi o tekstu estetski ili moralno, moramo ga prije toga „primiti“ kao priču ili pjesmu. „Prvi zahtjev koji bilo koje umjetničko djelo pred nas postavlja je da se predamo.“ (Experiment, 19)

Ako smo se spremni predati, tada i samo tada ćemo moći istražiti korist koju književnost može dati kršćanskoj mudrosti.

Značenje mudrosti

Ali što je mudrost? Lewis je, koliko znam, nikada ne definira.

Možemo započeti s onim što mudrost nije. Jasno je da nije isto što i inteligencija. Inteligencija je tek brzina obrađivanja. Bolje je imati je više nego manje, ali imati je više ne garantira da ćemo s njom učiniti išta dobro ili konstruktivno. Zatim dolazi znanje; mudrost je više nego puko znanje. Znanje je posjedovanje djelića informacija. Ali same informacije ne omogućavaju da postignemo išta značajnije od impresivne izvedbe na kvizu! Sljedeći korak je razumijevanje: vidjeti u kakvom su odnosu činjenice jedne prema drugima, dokučiti njihovo značenje u cjelini Božjeg svemira. E, sada smo stigli do nečega. Ali nemamo nužno još mudrosti.

Što je dakle mudrost? Evo moje definicije: mudrost je sklonost i sposobnost korištenja inteligencije, znanja i razumijevanja na kreativne i milosne načine na korist bliskih nam stvorenja, za napredak Kristova kraljevstva i Božju slavu. Mudrost započinje, po Salomonu, sa strahom Božjim. Kada štujemo Boga i odnosimo se prema njemu kao Bogu, tada i samo tada počinjemo se služiti svojom inteligencijom, znanjem, i razumijevanjem koji su nam dani za ispravnu svrhu pod Bogom – na korist bliskih nam stvorenja, za napredak Kristova kraljevstva i Božju slavu. Nismo ostvarili svoj smisao dok ne stignemo do tu.

Ako je to kršćanska mudrost, kako onda tome književnost služi? Lewis nam pomaže da prepoznamo barem tri načina na koja književnost može neizravno poslužiti Duhu Svetom u podučavanju kršćanske mudrosti: daje nam posredno iskustvo; pruža lijek za kronološki snobizam; i olakšava spajanje razuma i mašte.

Tri dara književnosti

Prvo, književnost nam širi vidike posrednim iskustvom. Nikada nisam ubio zmaja ili predvodio juriš konjice, ili posjetio drugi planet, ili živio u antičkom dobu, ili vidio vilenjaka (barem ne sa sigurnošću). Ali književnost mi daje ideju o tome kakva bi ta iskustva bila. Preko života likova s kojima se mogu poistovjetiti, mogu iskusiti barem neke blagodati tih iskustava, a da ih pritom nisam zaista proživio u vanjskom svijetu.

To širenje naše zalihe iskustva nije od beznačajne koristi, kako je Lewis shvatio. „Oni među nama koji su cijelog svog života istinski čitatelji rijetko u punini spoznaju koliki ogroman produžetak naših bića dugujemo autorima… Moje vlastite oči mi nisu dovoljne; gledat ću kroz tuđe“ (Experiment, 140). Književnost nam to omogućava. To nam ne govori što je istina, a još manje što je mudro. Ali daje nam više podataka o iskustvu po kojima se takve prosudbe donose.

Drugo, književnost nas može izliječiti od onoga što Lewis naziva „kronološkim snobizmom“. Jedan od velikih kamena spoticanja k mudrosti za modernog i (navodno) postmodernog čovjeka modernistička je ideja da, budući da smo shvatili neke ključne stvari o kojima naši preci nisu znali ništa, možemo mirno ignorirati mudrost naših predaka.

Književnost nam može dozvoliti da zamislimo druga vremena i mjesta, a književnost minulih vremena može dozvati prošlost u sadašnjost kako bismo ju sami susreli. Na primjer, Jane Austen me uvodi u svijet u kojem su manire bitnije negoli većina suvremenika to može uopće zamisliti. Dozvoljava mi da vidim, s jedne strane, manire koje su zloupotrebljavane i umjetne i korištene za manipuliranje, a s druge strane, manire koje se poštuje cijeneći njihov duh kao medij stvarne ljubaznosti i naklonosti. Da sam bio izložen samo grubosti našeg vremena, možda bih bio prihvatio tu grubost kao normalnu i neizbježnu. Ali sada sam pametniji.

Lewis je znao da svako razdoblje ima svoje karakteristične uvide i pogreške. Minula vremena su, naravno, imala vlastite pogreške – ali ne iste pogreške koje mi imamo. A razumjeli su istine koje smo mi zaboravili, neka smo mi naučili neke koje oni nisu poznavali. Lewis je tako shvaćao važnost čitanja književnosti, posebno književnosti prošlih vremena, kako ne bismo postali žrtve vlastite kronološke kratkovidnosti.

Kao što je i sa širenjem iskustava koje književnost pruža, tako je i sa širenjem opcija: čitanje književnost ne garantira da ćemo išta naučiti iz naših književnih iskustava. Ali povećava mogućnost da bismo mogli, i može omogućiti da nas mudrost koju smo zadobili iz Pisma i života dublje i šire prožme.

I naposljetku, jedan od najvećih doprinosa koji književnost daje mogućnosti zadobivanja mudrosti je način na koji olakšava spajanje razuma i mašte, koji nam zajedno pomažu bolje razumjeti život. U „Meaningful Truth: The Critical Role of Imagination in the Work of C. S. Lewis” (Touchstone, studeni/prosinac 2018.), raspravljao sam o tome kako je, po Lewisu, razum organ istine, a mašta organ smisla. Sami razum nas ne može dirnuti, a sama mašta bi nas mogla zavarati. Stoga, holistički odgovor koji bi nas mogao pogurnuti prema stvarnoj mudrosti zahtijeva oboje, a zadobivanje mudrosti je uvelike olakšano kada djeluju zajedno.

Prostorije u dvorani velike Kuće kršćanstva, Tinidrilov izbor da spava na plutajućim otocima umjesto na kopnu, Reepicheepova hrabrost, Puddleglumova vjernost, Aslanova žrtva: sve nam ove riječi prikazuju i dramatiziraju duhovne istine na načine koji nam dozvoljavaju da shvatimo njihovo značenje i njihovu stvarnost kao primjere i temelje mudrosti koju učimo od života kako ga tumači Sveto pismo.

Ravnati staze

Ako želimo imati mudrosti kako bismo raspoznavali dobro, pameti da ga izaberemo i sposobnosti da ga vršimo, od pomoći je da ga prvo možemo zamisliti. Velika kršćanska književnost, kao Lewisova ili Tolkienova, daje nam taj dodatni temelj za mudrost.

Izgleda da je mašta ključ svakog od tri načina na koji književnost može biti Ivan Krstitelj koji priprema put za mudrost koja može doći jedino kao milost od Boga. Zamišljati scene i događaje koje prikazuje visoka književnost povećava zalihe našeg životnog iskustva, što je preduvjet za mudrost. Štiti nas od kroničnog snobizma koji je veliki kamen spoticanja za mudrost. I pomaže nam da shvatimo značenje duhovnih istina koje su obrisi mudrosti.

Biti čovjek književnosti, strastveni čitatelj, samo po sebi ne čini čovjeka mudrim, kako je Lewis istaknuo. Unatoč tome, Duh Sveti se može poslužiti književnošću u skromnim srcima kako bi poravnao staze koje vode do mudrosti. A to znači mudro iskoristiti čitanje.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.