Sklada misu posvećenu papi Franji

Morricone: Crkva čini pogrešku dopuštajući gitare i pop pjesmice u liturgiji

Čuveni talijanski skladatelj skladao je misu posvećenu papi Franji.

Ennio Morricone

Papa Franjo ući će u povijest kao prvi papa kojemu je za pontifikata posvećena jedna misa.  „Missa pro papa Francisco“ djelo je velikog talijanskog skladatelja i dirigenta Ennija Morriconea, a iako prvenstveno filmski skladatelj, Morricone se na ovaj pothvat odlučio na poziv rimskih isusovaca, u povodu 200. obljetnice obnove Družbe Isusove.

– Na pisanje mise pozvao me o. Libanori. Nisam odmah pristao. S filmskom glazbom nemam problema, ali sakralna glazba je vrhunac stvaranja. Nisam bio siguran jesam li tome dorastao. Tražio sam tekst i napomenuo kako ću konačnu odluku donijeti nakon završetka posla. Tek tada ću biti siguran jesam li uspio. O. Libanori je pristao i rekao kako će isusovci moliti kako bih ju skladao. Dovršio sam ju i moram priznati kako sam zadovoljan. To je malo drugačija misa koja donekle odudara od  liturgijske tradicije, ali nije protiv nje. Nije revolucionarna, već je samo malo drugačija – objašnjava za Radio Vatikan ovaj glasoviti skladatelj kojemu ovo nije prvi „susret“ s isusovcima.

– Prije 28 godina – prisjeća se Morricone – dobio sam poziv da napišem glazbu za film „Misija“. Producent Fernando Ghia pozvao me u London i pustio mi film. Bio sam duboko, do suza dirnut. Rekao sam kako tom filmu ne treba glazba. Zašto? – upitao me Ghia – Vidim da ti se sviđa? Odgovorio sam kako filmu ne treba moja glazba, ali producenti i redatelj su inzistirali, i na kraju sam pristao… Moram priznati kako se u  glazbi  iz „Misije“  uživalo u čitavom svijetu. Osobito u „Gabrielovoj oboi“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Podsjetimo, ova epska drama iz 1986. godine i jedan od najboljih filmova vjerske tematike, govori o dvojici isusovačkih misionara iz 18. stoljeća koji su, šireći kršćanstvo u Južnoj Americi, postali glavnim zaštitnicima lokalnog indijanskog plemena od portugalskih i španjolskih kolonizatora,  a što su na koncu platili i svojim životima. Zanimljivo, Morricone, koji potpisuje glazbu za ovaj izvanredni film čija se radnja događa u vrijeme ukinuća Družbe Isusove, autor je i Mise u čast obnove  istoga Reda. Ovu zanimljivost komentirao je i talijanski skladatelj:

– Činjenica da sam bio povezan s oba događaja – filmom koji govori o isusovcima uoči ukinuća njihova Reda, te misom za proslavu njegove obnove – čini mi se neobičnom slučajnošću – gotovo čudom!

O svojoj misi, Morricone je imao priliku razgovarati i sa papom Franjom.

– Jednoga dana o. Libanori pozvao me u crkvu Il Gesu, gdje je trebao doći i Papa. Zamolio me da mu pričam o svojoj „Misi“, počevši od filma „Misija“. Razgovarao sam s Franjom u sakristiji oko pet minuta. Na početku sam bio toliko uzbuđen da sam jedva govorio, ali on je čekao da dođem k sebi i ispričam mu čitavu priču. Izrazio sam nadu da će prisustvovati izvedbi. Nije rekao ni da ni ne, jer ima mnogo obveza, ali kako je riječ o 200.-oj obljetnici obnove Reda, a on je i sam isusovac – prvi papa isusovac – mogao bi doći. To je ipak posebna prigoda – kaže ovaj 85-godišnji skladatelj čijom je glazbom protkano više od 500 filmova i serija, a koji je zbog iznimnog doprinosa filmskoj umjetnosti 2007. godine nagrađen Oskarom za životno djelo.

Kao skladatelj, ali i praktični vjernik, Morricone je prije nekoliko godina vrlo otvoreno progovorio o stanju i trendovima u liturgijskoj glazbi posljednjih desetljeća, iskazavši tadašnjem papi Benediktu XVI. veliko priznanje u njegovim nastojanjima oko obnove liturgije, a posebno liturgijske glazbe.

– Crkva danas čini veliku pogrešku, okrećući sat 500 godina unatrag sa svim tim gitarama i popularnim pjesmicama. To mi se uopće ne dopada. Gregorijanski koral je životni i vrlo bitan dio crkvene tradicije, a izgubiti ga zbog nekih likova koji rade mješavine religijskih i profanih, zapadnjačkih tekstova je vrlo, vrlo velika pogreška!

Govoreći o okretanju sata 500 godina unatrag, Morricone je zapravo mislio na slične trendove koji su zahvatili predtridentsku Crkvu, kada su tadašnji glazbenici, jednako kao i danas, spajali nespojivo.

– On (papa Benedikt XVI.) to s pravom želi ispraviti. Trebao bi to činiti još čvršće. Neke su crkve (te ispravke) prihvatile, ali mnoge nisu – kaže sa žaljenjem talijanski skladatelj.

Na kraju, dodajmo i nekoliko misli o liturgijskoj glazbi pape emeritusa Benedikta XVI. pred kojima i danas možemo razmišljati:

„U očima većine liturgija je nešto što se ostvaruje u svakoj zajednici napose. Noseći se s tim zadatkom liturgijski aktivisti iz tjedna u tjedan smišljaju svoje »liturgije«. Njihova revnost u tome, kolikogod je vrijedna divljenja, toliko je promašena. Taj lom u fundamentalnoj liturgijskoj svijesti ima u sebi nečeg uistinu zlokobnog. Neprimjetno iščezavaju granice između liturgije i đačke veselice ili bilo kakvoga zajedničkog druženja.“ (Das Fest des Glaubens)

„Postalo je shvatljivo strašno osiromašenje koje se događa tamo gdje se odbaci ljepota a prihvati se samo korisnost. Iskustvo je pokazalo da svodljivost na kategoriju ‘razumljivo za sve’ nije doprinijela boljem shvaćanju, otvorenosti, već samo osiromašenju liturgije. ‘Jednostavna liturgija’ ne znači da je jadna, jeftina. Postoji jednostavnost koja dolazi od banalnog, ali i ona koja proizlazi iz duhovnog, kulturnog, povijesnog bogatstva. I ovdje je na stranu stavljena velika glazba Crkve u ime ‘aktivnog sudjelovanja’. Ali ovo ‘sudjelovanje’, ne može li označavati i poimanje duhom, osjetilima? Uistinu, nema li neke ‘aktivnosti’ i u slušanju, naslućivanju, ganuću? Nije li to umanjenje čovjeka, njegovo svođenje samo na usmeno izražavanje, a znamo da je sve ono što je u nama razumski svjesno i izbija na površinu samo vrh ledenoga brijega, s obzirom na našu podsvijest. Pitati se ovo pitanje ne znači suprotstavljati se tomu da pjeva cijeli narod, suprotstaviti se ‘glazbi za uporabu’. To naprotiv znači suprotstaviti se isključivosti koja nije opravdana ni od Koncila a ni od pastoralnih potreba.“ (Razgovor o vjeri)

„Crkva koja se opredjeljuje samo za tekuću glazbu pada u nesposobnost i postaje sama nesposobna. Crkva mora biti i ‘grad slave’, mjesto na kojem su skupljeni i Božjem umu prineseni najdublji glasovi čovječanstva. Crkva se ne može zadovoljiti samo onim što je obično, što je u svakidašnjoj uporabi. Mora razbuditi glas svemira, dajući hvalu Stvoritelju i otkrivajući samom svemiru njegovu veličinu, čineći ga lijepim, naseljivim, čovječnim.“ (Razgovor o vjeri)

Poslušajte izvedbu skladbe “Gabriel’s Oboe” iz filma Misija!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. listopada 2014.

Možda vam se svidi