Nova kolumna Sanje Nikčević

Moje otvoreno pismo ljubiteljima kazališta: Ne odustajte od njega!

Zašto ne odustati? Zato što je to najbolja opcija. No, to ne znači da ne odustanete od kazališta kao takvog i da trpite sve što vam se nameće. Ne, to znači, boriti se ali NE PROTIV, NEGO ZA! Bavite se kazalištem koje volite! Kad već besplatno (iz ljubavi) ulažete svoju energiju i vrijeme u predstave – afirmirajte njima svijet koji volite. Govorite o temama koje smatrate važnima. Vi i vaša djeca, vaši prijatelji u amaterskom društvu. Ne povjerenstvo, ne selektori, ne kazališna kritika. Pa makar to bila i ja.

19. Gradsko kazalište Županja_TAMO GDJE TUGA SPAVA (5)

Branko Puhek „Tamo gdje tuga spava“, Gradsko kazalište Županja, 2014. Potresna istinita slavonska priča o pohlepi koja uništava obitelj.

Na jednoj mojoj e-mail listi (Hrvatsko društvo katoličkih prosvjetnih radnika) žali se kolegica da njezinu predstavu na Lidranu (susret srednjoškolskih kazališnih predstava) nisu uzeli dalje u selekciju jer je tri sekunde prekratka od zadanog vremena. Žena zgrožena, tri mjeseca je radila s djecom i napravila nešto s čime je ona zadovoljna. I djeca su bila radosna dok su to radila. I sad komisija tako! To mi se uklopilo u ono što već mjesec dana želim pisati u kolumni. Naime kako reagirati na umjetnost koja je radikalno suprotna onome u što mi vjerujemo i zastupamo. U ovom slučaju kazalište.

Može se odustati i to radi većina kazališne publike. Hodam okolo i govorim o povijesti kazališta, kako je kazalište dvadeset i tri stoljeća bilo sveto, a onda je 19. i 20. promijenilo priču i do danas u onome što se zove glavna struja kazališta zašlo u neku slijepu ulicu. Čitamo stare drame i gledamo što zapravo piše (Edip, Život je san, Oluja, Nora...), gledamo što je kazalište doista značilo u nekoj epohi. I onda mi ljudi nakon tih predavanja govore kako su odustali od glavne kazališne struje – bilo da su profesorice hrvatskog ili kazališni amateri. Znam jednog iz Međimurja (Franjo Oreški) koji ide na sve amaterske festivale u Hrvatskoj, ali ne i na profesionalne izvedbe. Pokušala sam ga nagovoriti da gleda i profesionalno kazalište. Nije htio. Razumijem ga.

18. Gradsko kazalište Beli Manastir_ISPOVIJED (10)

„Ispovijed“ potresna monodrama o čovjeku koji je u ratu puno toga izgubio i na rubu odbacivanja života ispovijeda se Bogu. Autor i izvođač Branko Katalinić, Gradsko kazalište Beli Manastir, 2014.

Drugi način je da se ono što ne voliš i što te doista vrijeđa napadneš, da se pobuniš protiv toga. Od peticije protiv Frljića do strašnog radikalizma terorista u Francuskoj. U jednoj od idućih kolumni rado bih pisala o tim odabirima na mom osobnom i svjetskom iskustvu, ali u ovoj se želim baviti trećom opcijom. NE ODUSTAJANJEM.

Zašto? Zato što je to najbolja opcija. No, to ne znači da ne odustanete od kazališta kao takvog i da trpite sve što vam se nameće. Ne, to znači, boriti se ali NE PROTIV, NEGO ZA! Bavite se kazalištem koje volite! Kad već besplatno (iz ljubavi) ulažete svoju energiju i vrijeme u predstave – afirmirajte njima svijet koji volite. Govorite o temama koje smatrate važnima. Vi i vaša djeca, vaši prijatelji u amaterskom društvu. Ne povjerenstvo, ne selektori, ne kazališna kritika. Pa makar to bila i ja.

Ovo pišem kao neko pismo za sve one koji se amaterski bave kazalištem na bilo kojoj razini: kako vjeroučiteljice ili profesorice hrvatskog, tako i voditelji molitvenih skupina, ili voditelji amaterskih družina. Svi oni koji vole kazalište a ne bave se time profesionalno. A posebno oni koji tu to radili pa odustali jer ih je netko povrijedio.

Zašto baš vama. Zato što sam se prije nekoliko godina vratila u kazališni amaterizam kao član povjerenstva i selektor. I shvatila da je amaterizam na bilo kojem nivou snaga našeg kazališta jer popunjava one praznine koje ima glavna struja. Zato ne smijete odustati. Nije lako jer vas se prosuđuje upravo metrom glavne struje i profesionalnih kazališta. A vi nit imate sredstava, niti obrazovanje, niti volite tu poetiku koja se nameće. Ali se ne smijete predati. Evo kako.

Prvo: nemojte emotivno reagirati na prigovore povjerenstava

I sama sjedim u tim povjerenstvima i sigurno sam nekoga povrijedila. Na primjer. Ja sam u povjerenstvu za amaterski dramski tekst pri Hrvatskom saboru kulture i javno kažem da mi se 10 tekstova jako svidjelo i da su jako dobri ali moram odabrati jedan. Odaberem bez ikakvog pritiska jer se mene nitko ne usudi podmićivati. Dakle odabirem iz vlastite savjesti ili vlastita ukusa. Kad podnosim izvješće onda onima koji nisu dobili glavnu nagradu navedem neki mali prigovor. On nije ključan, ali ako nema prigovora onda su svi ljuti zašto nisu dobili nagradu. Međutim, kad ga napišem vidim da se autori hvataju za to i nešto mi krenu tumačiti. Tako i druga povjerenstva. Kad vas ne izaberu prigovorit će vam neku sitnicu. Ne svađajte se oko toga jer vas samo biše boli a povjerenstvo se brani tako da vas sve više kudi. Taj vas prigovor – ma kako bedast bio – ne smije pogoditi u dno duše.

Jeste shvatili? Nemojte se hvatati za bedaste prigovore. Iz komentara komisije na bilo kojoj razini (Lidrano, amateri, srednjoškolska predstava…) uzmite ono što je korisno. Svakako ih poslušajte ako vam kažu neke tehničke stvari. Tu nema rasprave. Dogodilo se da na smotri amatera ljudi zapamte prigovore do smrti, ali ne zapamte bit prigovora. Jednoj smo grupi rekli da svaki lik mora na sceni biti vidljiv i okrenut prema publici i da jedan šepavi deda se ne vidi jer šepa i sagnuo se. Oni su nama pola sata objašnjavali da tako dede kod njih šepaju! I danas kad me taj čovjek sretne ide mi tumačiti da ljudi tako kod njih šepaju! Čak ako je prigovor doista glup pokušajte ga razumjeti i tražite pojašnjenje, ali nemojte se svađati s povjerenstvom. To samo produbljuje vašu ranu i povrijeđenost.

Komisija ima zadnju riječ i vlast nad vama – vlast da vas izabere ili ne, vlast da vas pohvali ili ne – ali nema vlast u vašem srcu. Osim ako joj dopustite. Ako se naljutite na njih. Onda ima svu vlast nad vama. I razara vas. Kolegica spomenuta na početku je tako povrijeđena da mi dođe da odem i zagrlim je jer žena samo što ne plače.

Nekaj je tu trulo (1)(1)

Franjo Oreški „Nekaj je tu trulo“, Dramska Diletantska Družina “ALKap” Pribislavec, 2013.

Drugo: Koja je vaša motivacija ili hoćemo li nagrade ili radost

Ako vas prigovori jako pogode znači da vam je motivacija pobjeda na natječaju. Razumijem ja to. Čovjek se nečim bavi, ulaže vrijem i trud i normalno je da želi afirmaciju. I zbog djece ili suradnika i zbog sebe sama. Želi da ga pohvale u školi ili u općini i da ga pohvali komisija, izabere selektor, dobije nagradu. Jer i kod amatera (pa čak i djece) samo se nagrade računaju i popisuju! One vam donose neku sitnu slavu, neke sitne novce a u nekim slučajevima kazališnih amatera i ozbiljne novce, putovanja i razmjene s drugim kazalištima.

To je ljudski, ali ako vam to postane najvažnije bit ćete jako frustrirani i te će vas male zamjerke ili otjerati iz amaterizma ili učiniti ogorčenom osobom. Ne bi vjerovali kakvih se prigovora sjećaju amateri od prije trideset godina i kako mi ih ponavljaju s gorčinom. Nakon trideset godina! A ne znaju točno o čemu je bio njihov komad.

Morate okrenuti motivaciju i onda će sve biti u redu. Ovako vas koči i uništava, ali ako je okrenete bit će vam poticaj i snaga. Ja sam na akademiji gdje radim vodila pisanje novog programa. Poginula sam radeći to: okupila cijelu ekipu, proučila tone materijala o Bolonji i u rekordno krakom roku smo to napravili. Iako je cijela ekipa mojih kolega radila, bez mene koja je shvatila strukturu i davala jasne upute to ne bi mogli ni tako dobro, ni tako u kratkom roku. Kao voditelj odsjeka i voditelj pisanja programa podnijela sam najveći teret. To je stvarno bio pothvat. I onda je krenulo moje očekivanje nagrade za to. Neki koje znam su dobili novac za takav posao, neki nagrade sveučilišta – a ja ništa. Postala sam ogorčena do te mjere da me počelo kočiti u daljem radu. Nekako sam se smrkla. Onda sam rekla: gledaj, što je bila tvoja motivacija? Novac, nagrada? Znaš dobro kako ih se može dobiti ali ti to nikad nije bila motivacija. Htjela si napraviti dobar program za akademiju na kojoj radiš i koju voliš. Na tu si akademiju došla pomoći graditi neki novi san, kako tvoj tako i drugih. Ja putujem 400 kilometara u jednom smjeru svaki tjedan! Bog ti dao talente za to, pozvao te, odazvala si se. I što bi sad? Taj program je doista odličan, on još uvijek stoji vrlo čvrsto i pomaže nam da postižemo dobre rezultate a da sve bude unutar visokoškolskih pravila i zakona. Ne moram ni reći da mi je u jednom trenutku neko krenuo i prigovarati i govoriti da se mora promijeniti ali kad su krenuli mijenjati shvatili su da je izvrstan. I tko to može platiti? Ja od toga razgovora sa samom sobom – sretna osoba!

Stare češke legende 2013.

„Stare češke legende“, radost igre češke kazališne grupe iz Doljana pod vodstvom Svjetluške Pokupić, 2013.

Treće: radite predstave iza kojih stojite ili teško se kvalitetno ulagivati

Tu je sad okretanje motivacije vašeg rada. Dobro razmislite zašto to radite. Ako radite da vas priznaju u školi zbog uspjeha na Lidranu ili u Ministarstvu kulture (koje daje velike novce za kazališne amatere) zbog uspjeha smotri amatera – bit ćete jako povrijeđeni. U tim povjerenstvima sjede različiti ljudi. Netko nešto voli, netko ne. Netko je imao loš dan, netko ne razumije što vi radite… Netko vam je točno rekao ali vi niste shvatili… Sto situacija koje ne možete predvidjeti. I što sad? Jedini način da sve to preživite je da okrenete motivaciju: da radite samo one predstave koje vi i vaša djeca/ili vaši sumještani volite. Da ih radite jer uživate u tome, jer imate talent za pisanje ili režiranje koji vam je Bog dao. Pokušajte, vidjet ćete da ste samo u tom slučaju neranjivi.

Drugo, nemojte se prilagođavati ukusu komisije. Osim što će vas zbuniti s prigovorom da je tri sekunde predstava prekratka, tako će vas zbuniti i uputama što bi trebali raditi. Jedne godine je na Lidranu komisija sve napala da kakve su im to teme: samo o ljubavi, o ocjenama, o roditeljima koji im idu na žive. A gdje su tu ozbiljni problemi, rasizam, nasilje, homofobija itd… Doslovno tako! Svi su bili šokirani. Djecu zanimaju upravo te teme! Ali kad ti komisija kaže…

No amaterima se teško ulagivati. Nemaju zanat koji ih može izvući iz nečeg što ne vole ili ne razumiju. Zato ako se pokušavaju prilagoditi onome što nisu – bude šuplje. Gledala sam kako jedna divna žena pokušava s divnom djecom napraviti predstavu o pijanstvu. Nitko od njih niti je alkoholičar niti misli biti. Ali toliko su joj govoriti o problemima s kojima se mladi moraju susresti u kazalištu da je žena išla u tako nešto. U odnosu na druge njene predstave ova je bila slaba. Uz to komisije se mijenjaju. U nekim godinama je bio selektor koji je komedije smatrao glupima, pa su ih u jednoj županiji prestali postavljati. A onda sam kao selektor došla ja koja voli komedije! Za smotru amatera se ne zna tko je selektor dok već prijave ne budu gotove! Zato se glupo ulagivati. Bolje je igrati svoje priče, ono što vas zanima. Igrajte ono što volite i vi i djeca. Igrajte ono što vam pali radost u očima djece. Igrajte ono što raduje vaše prijatelje u družini. Bez obzira tko što mislio o tome. I pokazujte to hrabro pred povjerenstvom. Nije lako, ali ima smisla. Vi ne možete raspravljati o tehnici igranja, često ne možete ni o vlastitim kazališnim dosezima, ali možete o izboru teme i motivaciji. I ako vam komisija kaže da je tema kojom se bavite glupa ili zaostala – vi imate pravo reći da to vas zanima. Vas i vaše amatere. I imate pravo na obranu te ideje. Bez obzira bilo afirmativno ili sveto kazalište! Imate pravo na to.

20. KUD Općine Donji Kraljevec_MOŽIMA NA KOMEDIJU ŽENAMA NA ZDROVJE (14)

Izvrstan međimurski mjuzikl „Mužima na komediju, ženama zna zdravje“ s puno pjesme i plesa uz priče o sudbinama ljudi koji se susreću u lokalnoj gostionici. Autorica i redateljica Sanja Rašan, izvedba KUD općine Donji Kraljevac uz sudjelovanje cijelog sela, 2014.

U idućoj kolumni: javljajte se na sve moguće natječaje ili stvorimo svoj network!

Moj najveći problem s ovim kolumnama je da su prevelike… ali ne znam kako smanjiti, pa zato stalno najavljujem neke iduće. Dakle u idućoj kolumni popisat ću sve natječaje koji postoje na koje se možete javiti i sve festivale koji bi vas mogli pozvati s programom koji ne bi nikada prošao u glavnoj struji. Iznenadit ćete se – u pozitivnom smislu – koliko toga ima! Niste sami.

Kao ilustracije tekstu su fotografije nekih od izvrsnih amaterskih predstava. Onih koje nisu izgubile svoju bit i pronašle način da o svijetu oko sebe progovore na kazališni način.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Objavljeno: 3. veljače 2015.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi