Možda najmanje poznata od Michelangelovih skulptura, „Uskrsli Krist”, imala je šarenu povijest. Metello Vari, dobrostojeći Rimljanin, 1514. naručio je nagog Krista s križem, u stojećem stavu (prilično odvažno za dominikansku kućnu crkvu u to vrijeme). Michelangelo ga je počeo klesati 1515. godine, ali je otkrio noćnu moru svakog kipara, deformaciju, manu skrivenu unutar bloka – crnu žilu koja bi prolazila izravno kroz Kristovo lice. Od prve verzije se moralo odustati, ali ugovor je ugovor, a kako je vrijeme istjecalo, završna obrada povjerena je pomoćniku, koji je bio toliko nesposoban da ga je trebalo maknuti, a doradu povjeriti nekom drugom. Napokon dovršena 1521. godine, skulptura je jedna od onih prema kojima kritika nije bila baš blagonaklona.

Klasična poza s kršćanskim prizvukom

Bilo je određenih kritika na račun same figure, njezinih proporcija i stava. Krist stoji u klasičnom položaju kontraposta, s jednom nogom koja nosi njegovu težinu, a drugom savijenom, tako da mu je tijelo opušteno, a opet ima mogućnost kretanja. Kuk iznad noge na koju se oslanja izbačen je prema gore, a glava i ramena, kao protuteža, nagnuti su i blago uvrnuti u drugom smjeru, dajući tijelu gracioznu i vijugavu krivulju.

Poza datira iz klasične antike, i sa sobom nosi impliciranu psihološku dimenziju. Za Grke su ravnoteža i sklad tako postavljenog tijela prenosili sklad i ravnotežu idealnog temperamenta koji je utjelovljivao. Tijelo i um izražavaju jedno drugoga, a u klasičnoj umjetnosti tijelo, posebno golo tijelo, postalo je sredstvom za prenošenje cijelog raspona ljudskih emocija i misli.

Renesansa je vidjela ponovno rođenje klasičnog učenja i ovakvog razumijevanja tijela u umjetnosti, ali uz odjek kršćanske teologije koji je tome pridodan. Izvorni naručitelj precizirao je golog Krista – ako je tijelo savršeni izraz uma, nije li Kristovo tijelo savršeni izraz božanskog uma? Nadalje, kao što Leo Steinberg ističe u „Kristovoj spolnosti u renesansnoj umjetnosti i u modernom zaboravu”, Krist je prikazan neodjeven, kao što je i svojstveno njegovom nadnaravnom stanju milosti. Njegova je spolnost podložna potpunoj racionalnoj kontroli i neiskvarena je nikakvom požudom. Uskrsli Krist nije pobijedio samo smrt, nego i grijeh. Steinbergu je, međutim, u njegovom vlastitom modernom zaboravu promakla veza između muževnosti i žrtve: Krist nije samo nag, već muško i nag, i prigrlio je žrtveni križ junačke smrti kako bi osigurao spasenje čovječanstvu.

Usprkos tome, Kristova se golotinja pokazala previše uznemirujućom kasnijim kritičarima, pa mu je, u interesu doličnosti, dodijeljen brončani pokrivač da pokrije neprihvatljivu prednju izloženost. Slična gadljivost navela je Papu da inzistira na tome da Krist i sveci na „Posljednjem sudu” u Sikstinskoj kapeli također moraju nositi odjeću. Nesretni umjetnik koji je dobio posao oduvijek je poslije bio podrugljivo poznat kao „Kreator hlača”.

Michelangelovo zamišljeno okruženje

Drugi kritičari prigovarali su Michelangelovom kanonu proporcija, tvrdeći da je, u usporedbi s idealom, Kristov torzo preširok, bokovi preširoki, a stražnjica alarmantno velika u usporedbi s vretenastim nogama, i još mnogo toga. Ali Michelangelo je uvijek bio voljan prilagoditi kanon kako bi odgovarao njegovim izražajnim svrhama (na primjer, kada bi Madona iz Piete stala na noge, bila bi viša od dva metra).

Osim toga, tvrdi stručnjak William Wallace, „Uskrsli Krist” nije trebao biti vidljiv iz svakog kuta: Michelangelo je prilagodio proporcije kako bi izgledao savršeno iz jedne točke gledišta, one koju je zamislio od početka. Moderna fotografija i premještanje kipa u crkvu Santa Maria Sopra Minerva u Rimu, gdje se nalazi, učinili su ga vidljivim iz svih mogućih smjerova, na njegovu štetu. Nikada nije bio predviđen da ga se promatra sa svih strana.

Suvremene ilustracije sugeriraju da je u izvornom okruženju „Uskrsli Krist” bio postavljen ispred zamračene niše, kao da izlazi iz groba. Gledatelj bi ga susreo kako je prikazano desno, s glavom okrenutom u stranu, i u filtriranoj sjeni. Njegov križ i instrumenti Muke tako se suočavaju s nama izravno, dok ih Krist grli, pokazuje na njih s oba kažiprsta, i gotovo ih gura u našem smjeru. Svjetlost, koja je padala odozgo pod kutom, bacala bi sjenu njegove lijeve ruke ravno preko njegovih genitalija, dvostruko naglašavajući prirodu njegove žrtve i značaj njegove smrti.

On okreće glavu od nas u tradicionalnoj gesti Noli me tangere, u kojoj Krist susreće Mariju Magdalenu i govori joj: „Nemoj me zadržavati, jer još nisam uzašao k Ocu.” A Uzašašće je također implicitno u Michelangelovoj slici – njegova desna noga je izbačena naprijed kao da je već u pokretu. Snažno pritišće desnu nogu u tlo, kao da se sprema za veliki skok u nebo, ostavljajući svoj otisak na zemlji za sobom. Portal smrti, dakle, grobnica koju ostavlja za sobom, uskoro će postati vratima raja.

Bez obzira na kritike, snaga i tjelesnost Michelangelovog „Uskrslog Krista” nije promakla vjernicima. Stoljeća pobožnih dodira i poljubaca istrošila su vrhove prstiju Kristove desne noge, i neko je vrijeme nosio brončanu cipelicu da se zaštiti mramor, a koja je u međuvremenu uklonjena.

Preporučena literatura:

  • Leo Steinberg, „Kristova spolnost u renesansnoj umjetnosti i u modernom zaboravu” (Phaidon, 1983.).
  • William E. Wallace, „Michelangelov ‘Uskrsli Krist’”, The Sixteenth-Century Journal, sv. 28, br. 4 (zima 1997.), 1251–1280.
  • Leon J. Podles, „Nemoćna Crkva: Feminizacija kršćanstva” (Spence, 1999.).

Izvor: Touchstone | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.