Uistinu velika slika odražava božansku providnost. Kako ništa ne izmiče božanskome ravnanju stvaranja, tako ništa na slici ne izmiče umjetnikovome majstorstvu – ništa nije tu tek tako, ništa nije slučajno. Kao u lijepoj glazbi, svaka se nota pri razvoju čitavoga djela događa upravo ondje gdje bi trebala. Tema se otvara pred nama ako pazimo na taj razvoj među notama, bilo da se radi o zvukovima, ili kao ovdje, o bojama i oblicima.

Uočite kut ruba Gospina plašta, koji je odvojen od površine ostatka tkanine (A na našemu dijagramu). Glavna os toga komada plašta paralelna je glavnoj osi arkanđelovih krila. Produžetak te osi povezuje kut pločnika (B) i sjedalo na klupi na (C), a usto i čini desni kut s osi Marijina torza (D) dok se ona s poštovanjem naklanja prema nebeskome glasniku. Tako su dvije figure povezane kao pravokutnik, koji se naginje prema dolje na lijevoj strani, ondje gdje se anđeo spustio, a prema gore na desnoj strani, gdje sjedi Marija. To je slično klackalici – ako jedna strana ide dolje, druga ide gore. Kako bi bio siguran da ćemo osjetiti taj nagib, slikar je ovaj nagnuti pravokutnik postavio naspram niza strogih horizontala.

Tako blaženi slikar Ivan predivno prikazuje to božansko spuštanje, koje uzdiže ono što je ljudsko. „Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim.” (sveti Atanazije, „O utjelovljenju Riječi”, 54:3, paragraf 25:192B, vidi također paragraf 460 u Katekizmu Katoličke Crkve). U tradicionalnome obredu prikazanja u svetoj Misi svećenik moli: „Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno sazdao i još čudesnije obnovio: daj nam po otajstvu ove vode i vina da sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se udostojao postati dionikom našega čovještva, Isus Krist, Sin Tvoj, Gospodin naš, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.”[1]

Ta je razmjena čudesna, i Fra Angelico je takvom i prikazuje. Vizualno, Marijin je lik „teži” od anđelova, i po boji (naročito po kontrastu tamnoga i svijetloga) i po obliku; no ona je ipak uzdignuta, a anđeo se spušta. Istovremeno, jedan dinamičan par trokuta (E i F) pojačava dojam poštovanja u držanju anđela. Oni streme uvis slijeva nadesno, prenoseći promatraču osjećaj sursumactio, kretanja prema gore. Pozvani smo s anđelom se pokloniti pred Kraljicom neba, a u isto vrijeme uzdignuti svoje misli i srce s pouzdanjem prema njoj, i prema čudu koje Bog ostvaruje u njoj. Sursum corda! (Gore srca!) Uočite kako je drugi trokut (F) vertikalniji od prvoga (E), i kako zaustavlja Gabrielovo kretanje tik ispred stupa koji ograničava zonu slike koja predstavlja Svetinju nad svetinjama, prostor u kojemu se nalazi Marija, koja će od toga trenutka biti Svetohraništa Najuzvišenijega. Je li poštovanje ikada bilo jasnije izraženo slikom?

Ima još toga. Uočite kako perspektiva lukova što se protežu unatrag u prostoru iznad anđela daje naslutiti pokret u vremenu i prostoru, budući da alternirajući ritam svijetlih i tamnih oblika ukazuje na zvuk Gabrielovih krila i njegovo blago spuštanje, a također implicira Božje djelovanje kroz povijest Njegova izabranog naroda – Bog sada blago zastaje u Djevičinoj kući u Nazaretu i čeka njezinu odluku. Iznad Marije lukovi se ne kreću unatrag. Kreću se zdesna nalijevo, prema božanskome glasniku, naglašavajući njezin odgovor potpunoga predanja: „[…] Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! […]” (Lk 1,38) Ovaj odgovor predanja same sebe dodatno je naglašen odjecima i širenjem plave i zelene boje u istome smjeru, od Djevičina plašta, do prozora, pa do zatvorenoga vrta (referencija na „Pjesmu nad pjesmama” 4,12, i na obrat čovjekova Pada, koji se dogodio u jednome vrtu).

Fra Giovannijeva freska ostavlja dojam mirisa božanske milosti. Milost nas uzdiže onda kada smo ponizni pred Bogom i prema svojemu bližnjemu. Naše naklanjanje jest naše uzdizanje. Mi se ispunjavamo dajući sebe Bogu, i služeći svojemu bližnjemu u ljubavi, prema Božjoj volji. Slika blaženoga Angelica dijeli ovu atmosferu ispunjenu milošću s liturgijom – sa svetom Misom i sa Božanskim časoslovom, koji su Fra Angelica svakodnevno formirali.

Iz ove smo freske izvukli duhovno bogatstvo obraćajući pozornost na njezin oblik, poredak njezinih oblika i boja. Pustili smo da slika formira našu percepciju. Slično tome, u liturgiji mi upijamo odmjerene pokrete, držanje, pjevanje, kadence molitava, bogato značenje svake riječi, a nadasve čudo Riječi koja je tijelom postala u Djevičinoj utrobi, i koja se svakoga dana za nas prikazuje.

Čak i na gradskim ulicama i u podzemnim željeznicama, ako čuvamo i kultiviramo vrt svoje duše pohađanjem svete Mise i osobnom molitvom, potpomognutom čestim promatranjem i razmatranjem  velikih djela sakralne umjetnosti, otkrit ćemo da dan za danom, poput jednoga redovnika u samostanu svetoga Marka, bivamo uvođeni sve dublje u jedno otajstvo – Bog je postao čovjekom kako bismo po sjedinjenju s Njime mi mogli postati božanskima.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

[1]     Vidi Latinsko-hrvatski misal za tradicionalnu sv. Misu.