paulina nawrot

O Bogu u velikom gradu i suvremenoj kršćanskoj umjetnosti (onoj koja nema uvijek aureolu nad glavom), Mariji koja guli krumpire te ljepoti koja se može naći na ulici, s Paulinom Nawrot, poljskom umjetnicom i autoricom murala „Lice ljepote“, razgovarala je Barbara Andrijanić.

– Što si željela biti kada si imala 7 godina?

Sjećam se samo da sam tada voljela peći kolače od blata (smijeh). Umijeće rada rukama bilo je oduvijek za mene prirodna stvar, poput objedovanja. Moj otac je umjetnik, od kada znam za sebe crtala sam nešto, radila sa sestrama kuću za lutke od kartona koje bih oblijepila tkaninama. Istodobno, voljela sam rješavati izmišljene matematičke zadatke. Tako da nije bilo nimalo izvjesno što ću biti kada odrastem (smijeh).

– Možemo li u ovom potpuno subjektiviziranom svijetu današnjice govoriti o objektivno lijepom? Uspijevamo li još uočiti tu ljepotu? (Unatoč svemu turisti, doduše na kišne dane, obilaze muzeje i crkve…). Što učiniti kako bismo je lakše uočili? Trebamo li neku pripravu, posebno uputstvo za to ili je naš naraštaj već izgubljen?

Kontemplirati. Po mom mišljenju, najvažnija je svijest da ne trebamo na našim putovanjima sve vidjeti, svaku građevinu, svaki prizor i svaki vodopad. Potrebno je zaustaviti se i diviti, bilo sjeni katedrale, bilo oblaku na horizontu prije nego to ovjekovječimo fotografskim aparatom. Vidjeti ljepotu u svakodnevici, vježbati se u zahvalnosti i spoznaji da je ljepota svugdje oko nas.

Jedan moj kolega ima običaj hodati ulicama velikih gradova i precrtavati strukturu pločnika na papir. Toliko je oduševljen oblicima površina običnih zidova ili pločnika da je sposoban izaći usred noći na ulice i crtati. Mislim da nama svima danas pomalo nedostaje hrabrosti priznati da nam se sviđa nešto što uopće nije ni popularno ni spektakularno.

Prihvatimo li postojanje Istine, Dobra i Ljepote kao objektivnih vrijednosti, božanskih atributa, jesu li samo ljudi u vjeri sposobni vidjeti te vrijednosti?

Mislim da ne. Svako od nas stvoren je na sliku Božju, bez obzira bio toga svjestan ili ne, i u stanju je vidjeti ljepotu Boga. Mislimo li da su svi oni koji nisu u vjeri slijepi za ljepotu, onda bi primjerice crtanje murala koje sam napravila bilo potpuno besmisleno. Jedino što bi nam ostalo bilo bi ukrašavanje crkvi.

Zašto nam je danas potrebna umjetnost? Zašto je potrebna tebi kao umjetnici?

Za mene je ona neophodna da bih mogla izražavati svoje osjećaje, kao što se netko drugi izražava riječima. Bez nje bih ostala nijema.

A drugima? Pokušala sam to doznati u anketi koju sam organizirala i kojoj sam dala ime „Može li ljepota spasiti svijet?“.

Kako ti to vidiš? Jer ne spašava nas ljepota, ali može biti put prema spasenju, kako o tome piše o. Dominique Goutierre.

Kada sam pripremala projekt za stipendiju grada u kojem živim, Łódźu, njegova je glavna tema bila ljepota. Bila sam nadahnuta fragmentima knjige razgovora biskupa Michała Janocha i Ewe Kiedio „Ljepota sja u tami“ i raznim diskusijama koje smo vodili na duhovnim obnovama naše molitvene zajednice umjetnika Vera Icon. Kao jedan od elemenata cijeloga projekta zamislila sam anketu koja bi ispitala kako je taj jedan mural kao primjer lijepoga utjecao na ljude, kako gledatelji shvaćaju i definiraju lijepo, uspijevaju li u svom životu prepoznati ljepotu u sebi, u vlastitom tijelu kao hramu.

Mislim da je ljepota koja nas zadivi, oduševi, zaustavi, ona koja tjera da je podijelimo s drugima – uvijek izazove reakciju. Prvo se događa kontakt s umjetničkim djelom i iskustvo oduševljenja njime, a potom daljnji hod prema Stvoritelju. Tada Ljepota postaje put do spasenja – spoznaje Boga. Ali i do spasenja u smislu izbavljenja nekoga iz beznadne ružnoće ili ropstva lažnoj ljepoti reklama. Ljepota tada postaje onaj trenutak susreta s Istinom, oslobođenja od prevare, utvaranja, zadovoljenja lažnim rješenjima. U tom smislu, umjetnost i ljepota nisu pripovijedanje o Bogu, nego prigoda za susret s njim. Jer u obraćenju doista nije riječ o pukom pripovijedanju, nego o spoznaji, odnosu s Bogom kroz osobno iskustvo. Zato umjetnik ima prigodu da kroz svjedočanstvo svoga djela prenese svoje iskustvo spoznaje Boga. Mislim da je ta povezanost između riječi i djela ono što čini autentičnim kršćansku umjetnost.

Da nisi slikarica, čime bi se bavila?

Čini mi se kako mi je lakše uspostaviti neku ravnotežu kada se bavim s više umjetničkih formi istodobno, nego kada sam ograničena samo na slikarstvo. Stvaranje ilustracija, motiva za majice ili dizajniranje kostima dopušta mi slobodniji izričaj, bliži svakodnevici. Teško mi je zamisliti svoj život bez stvaranja – kao da mi je netko odrezao ruku. Ali, možda bih vodila kontemplativniji život. Iako, bojim se da bih se bavila organizacijom i izgubila se u aktivizmu (smijeh).

Rekla si kako te trenuci divljenja najviše nadahnjuju. Kada si zadnji put  bila dirnuta nekom slikom ili pjesmom?

Jako sam dirnuta slikarstvom Katarzyne Friedrich – njena apstrakcija jako je živa, boje joj pulsiraju. Upravo su boje za mene najvažnija stvar u percepciji svijeta. Za glazbu u mom životu zadužen je moj dečko, to je njegovo područje. U posljednje vrijeme fascinira me marokanska glazbena tradicija.

Zahvaljujući tome što živim i stvaram u zajednici kršćanskih umjetnika Vera Icon, vratila mi se nada u postojanje lijepoga. Nakon završene umjetničke škole u meni je bilo manje entuzijazma, a više straha i skupljenosti na stvaranje vlastitog jedinstvenog stila i branda, kako to rade svi umjetnici. Kao da je u meni umro osjećaj da umjetnici još mogu stvarati, jer i onako je već sve viđeno i kome to uopće treba, a ja moram i zarađivati od umjetnosti. Danas me pak hrani i formiranje otkrivanje novih i novih ljudi koji se bave umjetnošću i dizajnom. Nadahnjuje me i oživljava njihova potraga za Ljepotom i potiče me i pokazuje kako je moguće danas stvarati i kako ne postoji tek jedan put za kršćanskog umjetnika. To je jedinstvo u različitim jezicima kao kod apostola nakon izljeva Duha Svetoga, kada su naučavali narod raznim jezicima koje su za njega bili razumljivi, ali ne i za druge učenike. Ali, ujedinjavao ih je Krist.

Nisam se željela fokusirati na Marijinu svetost, nego na njezinu čovječnost i nazočnost Boga koji je posvećuje. I ta svetost koju je ona primila zrači iznutra, a ne kroz simbol krune ili aureole

Napisala si kako te oduševljava jednostavna pučka vizualizacije vjere, umjetnici koji nemaju formalno obrazovanje, ali imaju tu iskru koja im pomaže ovjekovječiti Božju nazočnost. Gdje vidiš mjesto i važnost pučke vjerske umjetnosti? Nije li to ovjekovječenje zadaća umjetnosti, danas više nego ikada?

Istinska naivna umjetnost nije neki folk koji je svjesno usmjeren na efekt te slijedi takvu estetiku. Naivni umjetnici jednostavno su stvarali onako kako su znali, sa svojim zanatskim ograničenjima i načinima razmišljanja koje su imali. Stvarali su onoliko koliko su poznavali stvarnost i umjeli je prenijeti.

Kao ljudi modernog doba, povezani internetom i mogućnošću da u svakom trenutku međusobno uspoređujemo svoja djela, izgubili smo tu prostodušnost i jednostavnost. Možda smo pomalo i izgubljeni dok tragamo za Božjom nazočnošću jer nam puno toga oko nas odvraća pozornost. Postoji li uopće u nama istinska čežnja za tom nazočnošću? Ili se bojimo ograničenja za koje mislimo da bi mogla unijeti u naš život? Imamo pogrešnu sliku Boga, a on nam daje slobodu i izbor. Ali, nismo uvijek spremni da poput Marije kažemo svoje DA bez oklijevanja.

Koja te odlika Marije najviše oduševljava?

Njena nenametljiva prisutnost. Ona zna biti i pratiti bez svraćanja pozornosti na sebe, a istodobno je svjesna svoje vrijednosti. Njena nenametljivost nije rezultat nekakvog kompleksa ili umanjivanja sebe. Voljela bih imati takvu slobodu.

Je li moguće danas prikazati ljepotu na suvremen način ili se treba potpuno pridržavati kanona? Tvoj mural su mnogi prokomentirali kao da to nije umjetnost i da to nije Marija (citiram: “čak nema ni aureolu”), neki su ga nazvali profanacijom?

Za mene je ljepota koja je ostala nepokretna u kanonu – mrtva. Nešto od te ljepote me može dirnuti – primjerice, Botticelli je prekrasno slikao žensku kosu i to želim prenijeti u svoj izričaj. Nadahnjuje me, ali ne želim raditi kopiju. I nikako nije riječ o tome da se trudim na silu biti originalna, suvremena i posebna umjetnica. Za mene je nadahnuće tradicijom potpuno prirodna stvar, jer tradicija je uvijek korijen za nešto novo.

Pomalo vidim zamku u naslovima članaka koji ženu s murala „Lice ljepote“ odmah opisuju kao Mariju. To je, smatram, oduzimanje mogućnosti gledatelju da imaju barem nekoliko sekundi čiste refleksije i pogleda na mural. Umjesto toga, odmah se javljaju rasprave o tome koliko je moj mural sličan prikazima Marije i otpor prema njemu. Malo mi je žao, jer to privlači ljude, ali ne dopušta da spoznaju ljepotu.

Nadalje, nisam se u svom prikazu željela fokusirati na Marijinu svetost, nego na njezinu čovječnost i nazočnost Boga koji je posvećuje. I ta svetost koju je ona primila zrači iznutra, a ne kroz simbol krune ili aureole. Ta optužba za „svjetovnost“ prikaza Marije na određeni je način postignuće onoga efekta koji sam željela. Za mene Marija nije na nekom nedodirljivom pijedestalu, što nikako ne znači da u meni nema poštovanja prema njoj.

Ako govorimo o stilu – ukusi su različiti. Mislim da je vizualni izričaj murala nešto novo za oči naviknute na klasične sakralne prikaze. Nemam apsolutno nikakvu potrebu za nekakvom „revolucijom“ ili za kopiranjem ovakvih slika u crkvama. Ovo je projekt usmjeren prema konkretnom gradskom prostoru, jako osoban i subjektivan. Dio veće cjeline koja obuhvaća i animaciju i neke druge stvari. Ali, puno ljudi mi piše kako im ova slika puno govori. Pišu kako žele neprestano gledati na nju ili da ih podsjeća na njihovu majku. Ali, u kontekstu nekakve moguće sablazni – čini mi se kako zaboravljamo da se Bog rodio u štalici i kako to profano nije djelovalo na njega nego više na nas!

Reci nam više o svojoj zajednici kršćanskih umjetnika Vera Icon. Ima li među vama protestanata koji su neskloni bilo kakvom vizualnom predstavljanju sakralnog?

Naša zajednice jest otvorena ekumenizmu, ali prije svega je utemeljena na prikazu. To govori i samo njeno ime – Vera Icon – prava slika koja jest Isus Krist. On je to lice koje nam je u materijalnom obliku dao Bog. I to je ono zbog čega kršćanin može vjerovati da slika može voditi čovjeka prema nečemu višem, a ne zadržavati ga na sebi.

Stvaramo slijedeći misao Benedikta XVI. koji je rekao kako postoji “gledajuća vjera Crkve” i naša zajednica želi u njoj pronaći svoju misiju i identitet inače će se sve pretvoriti u besplodne diskusije i svađe unutar skupine. To ne znači da smo svi u zajednici obvezni stvarati sakralnu ili vjersku umjetnosti. Među nama su i oni koji se, primjerice, bave modnim kreacijama, pa u njihovu radu odnos s Bogom ima utjecaj na to kako tretiramo ljudsko tijelo, kao i na druge aspekte njihova rada, a prije svega na molitvu koja ga prati. Rezultat neće uvijek biti djelo koje potpuno izravno govori o Bogu nego ponekad jednostavno unosi smirenje ili posvećenje u svakodnevicu, svijest o tome da ono što radim nije odvojeno od vjere u Njega.

Jesi li vidjela kip Marije iz kapele neprestanog klanjanja u Niepokalanowu? Kako ti se sviđa?

Da, vidjela sam ga.

Mislim da kult Marije traži duhovnu zrelost koja u njoj vidi Majku koja nas vodi do Sina i izbjegava fokusirati svoj pogled na njoj kao nekome tko ima svoje protivnike i pristaše poput političke stranke. Moj put prema Mariji nije bio lak. Upravo je onaj ideal suptilne svetosti koji nikada neću moći doseći budio u meni frustracije i distanciranost. Tek nakon igancijanskih kontemplacija scena iz Isusova djetinjstva shvatila sam kako Marija nije tek nekakva ustoličena kraljica koja očekuje od nas molitve koje je samo ona dostojna prenijeti Sinu, nego ona Marija kako je u svojim propovijedima opisuje dominikanac o. Adam Szustak – žena koja navještenje proživljava kao duboki dijalog s Bogom dok guli krumpire. Iz enigmatične žene kojoj se samo mogu diviti i uzdisati postala je stvarna žena s kojom se mogu poistovjetiti. Prijateljica koja strpljivo čeka, sluša i prima. Ne moram preskakati postavljene letvice i zasluživati njenu pažnju odgovarajućim brojem religijskih rituala, nego ona dolazi k meni i prati me.

Bio je jedan trenutak tijekom realizacije projekta kada sam se skoncentrirala kako bih stvorila najbolji prikaz Marije, ali rezultat je bio poražavajući. Morala sam se vratiti prvotnim idejama o ljepoti, onom trenutku oduševljenja zbog kojega sam radila to što sam radila, a ne zbog cilja da što vjernije prenesem uobičajeni prikaz Majke Božje. Mislim da su one interpretacije koje u tom muralu vide način za povratkom ljepote u svakodnevicu na dobrome putu.

Kakva danas mora biti umjetnost da bi nas približavala Bogu, da bi spajala nebo i zemlju?

Autentična, nastala kao plod odnosa s Bogom, a ne pobožnih formi, jer tema neće sama po sebi posvetiti formu. Za mene je prava forma ona koja traži pravo lice Boga i njegovu prisutnost, a ne vlastitu slavu i efekt spektakla. Svatko od nas ima svoj izričaj i senzibilitet koji treba cijeniti kao dar, a ne prokletstvo, i tim jezikom koji razumije govoriti drugima. Jer ako se „napinjemo“ povući Boga na zemlju, a pri tome ga uopće ne poznajemo, ako ne razgovaramo s njim u molitvi, kako će on doći? Pa neću ga moći ni prepoznati ako dođe ako ga već ne poznajem.

Paulina Nawrot

Rođena 1988. Diplomirala 2012. na Umjetničkoj akademiji u Łodzu. Osmišljava motive za odjeću, bavi se slikarstvom i dizajniranjem kazališnih kostima, ilustriranjem i unutarnjim uređenjem. Voditeljica je zajednice umjetnika Vera Icon.

Razgovarala Barbara Andrijanić

Fotografije: Privatni arhiv

Preveo Goran Andrijanić