Ime Diega Velazqueza (1599. – 1660.), slikara na španjolskom dvoru, obično priziva u sjećanje portrete – formalne i neformalne – kraljevske obitelji i njihovih dvorjana, kazališne mitološke scene, žanr-scene iz španjolskog života, i tek neznatan dio prilično teatralnih, baroknih vjerskih tema. Stoga je ovaj strogi i beskompromisni “Raspeti Krist” prilično iznenađenje od Velazqueza, ili što se toga tiče, od bilo koga. Ovdje nema krajolika, nema drugih ljudi, nema akcije ili izražavanja emocija – samo prazan prostor, crnina, i Krist izbliza, već mrtav. Kako objasniti tako zapanjujuću sliku?

Ponekad okolnosti podrijetla slike nude tragove, ali nažalost, ovdje se malo toga može pronaći. Pretpostavlja se da ju je Jerónimo de Villanueva, visoko pozicionirani dužnosnik na dvoru i osnivač samostana San Plácido u Madridu, možda naručio za tamošnje benediktince. 1630. Villanueva je bio pod povećalom inkvizicije zbog navodnih nepravilnosti u samostanu. U isto vrijeme, incident koji je uključivao oskvrnuće isklesanog raspela u Madridu potaknuo je izljev odane pobožnosti raspetom Kristu, od kojih bi ovo mogla biti jedna.

Slika bi imala dvostruku svrhu: kao poboljšanje samostana i kao javna izjava pravovjerja i odanosti od strane Villanueve i benediktinaca. Slika je prilično poput kipa, možda poput onoga koji je unakažen. (Pažljiva stolarija križa također bi mogla biti referenca na benediktinski naglasak na radu.) Istrage o aktivnostima samostana bile su obustavljene.

Inspiracija Pachecom i Italijom

Slika nije datirana, ali se uklapa u Velazquezov stil oko 1632. godine, vrijeme Villanuevinih poteškoća i Velazquezova povratka s jednogodišnjeg putovanja u Italiju. Velazquez je rođen 1599. u Sevilli i rano je bio šegrt kod Francisca Pacheca. Pacheco je možda bio neistaknut kao slikar, ali je bio učen i znanstveno potkovan teoretičar umjetnosti, koji je preuzeo brigu o obrazovanju mlađeg umjetnika. Usto, Velazquez se oženio kćeri svog učitelja i preselio se s njima u Madrid, gdje se 1623. zaposlio kao dvorski slikar. Velasquezovo “Raspeće” blisko slijedi Pachecovo “Raspeće” u nekoliko znakovitih pojedinosti: položaj stopala, zasebno pribijenih čavlima; pogrešno napisano Nazarenus; i pogreške u transkripciji grčkog i hebrejskog teksta iznad Kristove glave.

Nakon nekoliko godina u Madridu, Velazquez je dobio dopuštenje za studijsko putovanje u Italiju. Njegov je utjecaj bio transformativan. Na neki način, “Raspeti Krist” je hommage Italiji i onome što je ondje vidio. Najprije se susreo s klasičnim kiparstvom u velikim razmjerima, te s njegovim oživljavanjem od strane slikara renesanse i Velazquezovih talijanskih suvremenika. Kristovo gotovo nago tijelo pročišćena je kombinacija svega što je španjolski slikar naučio o idealnim proporcijama i naturalističkom prikazu tijela. Pacheco je u svojim teoretskim spisima razmišljao: “Krist, naš Gospodin, nije imao zemaljskog oca, i stoga je potpuno sličio svojoj majci, koja je, nakon Njega, bila najljepše stvorenje koje je Bog ikada stvorio”; ovdje je Velazquez dao Kristu ljepotu klasične antike.

Velazquez je također morao naići na caravaggiste u Italiji, čiji su oštri kontrasti svjetla i tame bili u suprotnosti s ravnomjernim osvjetljenjem klasicista, što ga je moglo navesti da svoje “Raspeće” postavi na oštru crnu pozadinu. Ali on ne koristi sjenu kao dramskog protagonista kao što je činio Caravaggio. Umjesto toga, slika je osvijetljena sveobuhvatnom, ravnomjernom svjetlosti. Niti ga privlači krvavi ukus caravaggista za užasnim. Umjesto toga, tek nekoliko kapljica krvi teče iz Kristovih ruku i nogu, te s njegova boka u njegov pojas na bedrima. Renesansnim majstorima taj se posljednji tok odnosio na obrezanje: prvo Kristovo ranjavanje anticipiralo je posljednje. Čak je i radost utjelovljenja vodila prema konačnoj tuzi koju ovdje vidimo.

Konačno, u Italiji je Velazquez zavolio čari venecijanskih slikara, osobito Tiziana, s njihovim laganim pokretima slikarskim potezima kista i blistavom bojom. Rukovanje bojom karakteristično za skice, koje definira glavu, nježan izraz Kristova lica, njegova raspuštena kosa i sjaj njegove slabašne aureole svjedoče o utjecaju venecijanskog slikarstva.

Vizualni izraz “tamne noći”

Ipak, svi ovi čimbenici – okolnosti narudžbe, Velazquezova rana obuka i njegovo iskustvo u Italiji – nisu dovoljni da objasne utjecaj ove slike; oni samo objašnjavaju alate koje je umjetnik imao pri ruci. Čini se da pravo nadahnuće za Krista raspetoga leži u poeziji sv. Ivana od Križa, karmelićanina, teologa i mistika iz šesnaestog stoljeća. Isprva privučen tihim kontemplativnim životom kartuzijanaca, sveti Ivan upoznaje svetu Tereziju Avilsku, i postaje ispovjednikom i duhovnikom u samostanu karmelićanki i osniva istovjetni red braće.

Dok je bio u Ávili, Ivan je imao mističan susret s raspetim Kristom, viziju koja je utjecala na bogatu sliku i simboliku njegove poezije, posebno pjesme koju je nazvao “Tamna noć duše”. Opisuje donekle nejasnim jezikom putovanje duše kroz tamnu noć teškoće prema uzvišenom stanju jedinstva s božanskim svjetlom. Jedno je od remek-djela španjolske književnosti.

Pjesma završava slikom sjedinjenja duše s Kristom: vođena svjetlom do “mjesta gdje se nitko nije pojavio”, duša nalazi Voljenog (“Dobro sam znala koga!”) kako spava, kose mu razbarušene na povjetarcu; sva osjetila duše su stala, i tu ostaje, “izgubljena u zaboravu”. Villanueva i njegovi kontemplativni benediktinci zasigurno su poznavali “Tamnu noć”, kao i autorov vrlo praktičan komentar o duhovnom smjeru koji ju je pratio. Pacheco je to gotovo sigurno znao, a vjerojatno i Velasquez.

Tama, tišina, samoća Velazquezove slike, Krist koji spava u smrti, svjetlost koja treperi po njegovom nepomičnom tijelu – sve to stvara vizualni izraz naizgled neizrecive Tamne noći. Čak i na ovoj niskoj točki, kaže nam slikar, božansko svjetlo sja, i smrt, posljednji neprijatelj, bit će pobijeđena.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.