U vrijeme kada je dovršio sliku Teologija ili Disputa o sakramentu 1509. godine, Rafael je već započeo s radom na suprotnom zidu Papinske knjižnice. Suočen s Disputinom trojstvenom teologijom bio je njezin humanistički pandan, klasična Filozofija, freska inače poznata kao Atenska škola. Kompozicijska vještina mladog umjetnika tu je još izraženija. Ovaj je zid još napučeniji i kompliciraniji, ali jednako koherentna cjelina kao i Disputa – samo trebamo naći ključ za njegovo čitanje.

Rafaelova Teologija ili Disputa o sakramentu | Public Domain via Wikimedia Commons

Rafaelova Atenska škola

Na renesansnoj slici uvijek je dobra ideja pogledati gdje se linije perspektive spajaju. Budući da je pogled privučen toj točki, razuman umjetnik čini je žarištem slike. Ovdje se sve linije pločnika i masivna arhitektura susreću u dvije figure uokvirene ispod središnjeg luka. Oni su jasno označeni kao Platon i Aristotel. Platon (lijevo) nosi svoje djelo Timej, a Aristotel drži Etiku. Jedna je rasprava o kozmičkim harmonijama, a druga istraživanje pravila moralnog ponašanja; dakle – s jedne strane imamo mjesto čovjeka u svemiru, a s druge kako se on tamo treba ponašati.

Prirodna i moralna filozofija prava su područja istraživanja za filozofa, i one dijele kompoziciju na dva dijela. S lijeve strane, skulptura Apolona, boga glazbe, kozmičke harmonije i inspiracije, predsjedava prirodnim filozofima, dok s desne Atena, božica mudrosti i znanosti, vlada nad onima koji razmišljaju o praktičnim primjenama filozofije. Postoji daljnja podjela na dvije u svakoj polovici slike, gornju i donju razinu, što također sugerira hijerarhiju filozofa. Teorijski i praktični, viši i niži, baš kao u Disputi – ali tko su svi ti ljudi, i kako možemo znati tko je tko?

Pitagorina i Euklidova skupina

Skupina dolje lijevo okružuje filozofa Pitagoru, prvoga koji je opisao matematiku glazbenih harmonija, koje je smatrao temeljnim mjerama temelja svemira. Iza njega neobična figura s kapuljačom drži podignuta dva prsta, vjerojatno kao znak udvostručenja oktava, koje je bilo temelj pitagorejske misli; drugi drži pločicu ispisanu elaboracijama savršenog broja – deset. Drugi se matematičari okupljaju okolo i razrađuju njegove temeljne uvide. (Turobna i mikelanđelovska figura koja sjedi sama s desne strane ove grupe je filozof Heraklit, pesimist. On nije bio uključen ni u jedan od originalnih crteža, ali se čini da je stavljen kao naknadna misao. Rafael ga je stavio u čast Michelangelu, a možda i njegov portret, nakon što mu je konačno dopušteno da vidi strop Sikstinske kapele.)

No radi se ipak o zatvorenoj skupini, iz koje se nitko ne penje na višu razinu Platonove domene. Teorijska matematika starih, nadahnuto mistično znanje, smatrana je zatvorenim sustavom – lijepom, dobrom i istinitom stvari samom po sebi, ali ne onom koja nužno vodi do više razine mišljenja. Anđeoska figura u bijelom gleda nas i pokazuje prema gore, ali je ruka koja pokazuje skrivena. Put nije savršeno jasan.

Dolje desno, međutim, područje primijenjene matematike nije zatvoreno, već prepuno dolazaka i odlazaka. Geometar Euklid daje lekciju učenicima u različitim fazama matematičkog shvaćanja, kako bi demonstrirao pretvaranje Pitagorinoga mističnog uvida u praktičnu, upotrebljivu geometriju. Geometar, inače, nosi obilježja Bramantea, arhitekta bazilike svetog Petra, a sasvim desno su portreti Rafaela i slikara zvanog Il Sodoma. Rafael smješta umjetnike izravno u tabor praktičnih aristotelovskih filozofa. Između njih stoje dva čovjeka s kuglama – Ptolomej, koji je prvi izmjerio Zemlju, i Zoroaster, koji je izmjerio nebo. Izvan njih, postoje dinamične izmjene između viših i nižih razina: mladić se uspinje da bi studirao višu filozofiju, a zreo čovjek silazi kao da želi u praksu primijeniti ono što je naučio. Ispred Aristotelovih nogu prostire se Diogen Cinik, viši filozof, koji odbacuje svoju čašu, metafora za tričarije filozofije.

Skupine više razine

Na ovoj višoj razini, s Aristotelove strane susrećemo nekoliko zatvorenih skupina: peripatetičari su skloni ići svojim vlastitim putem. Prateći od Aristotela udesno, prvo nalazimo skupinu filozofa koji raspravljaju s učiteljem, zatim dječaka i njegovog učitelja, koji vjerojatno predstavljaju proces gramatičke poduke, te usamljenog mislioca u smeđem, koji pokazuje prema dolje na praktičnu osnovu svoje filozofije. Sasvim desno, mladić odlazi, kao da se pridružuje praktičnom svijetu, dok se starac, možda dočekavši mirovinu, vraća u svijet čiste filozofije. Sredovječni muškarac u sredini predstavlja srednji put. Zajedno predstavljaju filozofiju iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

S Platonove strane, filozofija je više interaktivni sport, na otvorenom. Na krajnjoj lijevoj strani žuri jedan mladić, koji biva pozvan u skupinu koja okružuje Sokrata, koji prstima nabraja pitanja. Rasprava teče od jedne figure do druge sve dok ne dođe do majstora dijaloga, Platona, zadubljenog u razgovor s Aristotelom. O čemu to oni razgovaraju?

Spojila su se dva toka

Platon pokazuje na nebo, a Aristotel pokazuje na zemlju. Platonova odjeća leprša oko njega po dijagonali. Aristotel nosi boje zemlje i vode, a njegovi nabori padaju u mnogo urednijem nizu horizontala i vertikala. Platon je star, a Aristotel je čovjek u najboljim godinama. Platon stoji gotovo na vrhovima prstiju, a Aristotel je čvrsto postavljen na zemlju, savršeno uravnotežen, ali poput klasičnog kipa, pun potencijalnoga pokreta. Platonovi sljedbenici mladi su i strastveni, a Aristotelove su stariji i oštrije, preciznije ocrtani.

Raphael – The Yorck Project (2002) 10.000 Meisterwerke der Malerei (DVD-ROM), distributed by DIRECTMEDIA Publishing GmbH. ISBN: 3936122202., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=136996366

Tako je poetska i nebeska nit u platonovskome diskursu uravnotežena lucidnom jasnoćom aristotelovskog istraživanja. No one su ipak povezane, dvije struje se spajaju: Platon, čija je glavna briga bila etika, vodi raspravu o prirodi, a Aristotel, čiji je glavni interes bio prirodni svijet, vodi svoju raspravu o etici. Oni stoje u nadsvođenom prolazu u kolosalnoj, nedovršenoj zgradi: je li ova razgranata arhitektura portret nove bazilike svetog Petra koja se uzdiže u susjedstvu?

Atenska škola nalazi se na suprotnom zidu od Dispute, pa bi se mogla čitati kao druga strana dijalektike – klasična filozofija, najviše očitovanje prirodnih religija s jedne strane, i kršćanska teologija s druge strane. Ako je Disputa apsida bazilike, nije li ova slika njezina lađa, tako da filozofija starih postaje put koji vodi do oltara, gdje se susreću filozofi i teolozi, i gdje sva ljudska razmišljanja nalaze ispunjenje?

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.