„U Italiji nema nijedne slične crkve po načinu gradnje i po umjetničkim djelima.“ Tako u knjizi Liber Pontificalis navodi Andrea Agnello, ravenski povjesničar iz devetog stoljeća, te prisjećajući se biskupa Eklezija, dodaje: „U atriju je srebrnim mozaikom dao napisati: ‘Visoko se uzdiže veličajnom grandioznošću hram Bogu posvećen Vitaleovim imenom.’“ Carska palatinska bazilika svetog Vitalea, nastala po želji cara Justinijana, a po narudžbi ravenske kurije, uistinu je jedinstvena crkva, uzorito mjesto vjere, odraz vjerovanja kroz stoljeća povjerenog umjetnosti mozaika i arhitekture, blisko povezanima u slavljenoj liturgiji.

Cijeli ikonografski ciklus zamišljen je kako bi se u središte stavilo euharistijsku liturgiju; oni koji su se sabrali na Gospodnju večeru (vidi 1Kor 11,20) pronalaze u prizorima otajstvo koje slave, živi spomen povijesti spasenja: „Za Bizantinca – primjećuje Hristo Janaras – Crkva je događaj Euharistije, sudjelovanje stvorenoga u ‘istinskom životu’ trinitarnog načina odnošenja i zajedništva. Taj način je tijelo Crkve, tijelo svijeta koje je Krist uzeo, to je čitavo stvaranje u dimenzijama Kraljevstva.“

I arhitektura ukazuje na istinu koja se tu razmatra. Oktogonalni tlocrt jasan je podsjetnik na kršćansku svetost vremena: Krist koji je uskrsnuo osmog dana, Dies Dominica, posvećuje doba u koje, kao otkupljeno vrijeme, ulaze oni koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Otk 19,9) kako bi živjeli od njegova besmrtnoga života.

Isatz, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

Unutrašnjost je mikrokozmos u kojem se obistinjuje i podudara Božja volja za stvorenje i povijest, mjesto živog opažaja koje se grana u sjajnim perspektivama, „konkretan, ali neograničen prostor, prostor koji – nastavlja Janaras – biva neprestano ispresijecan, ali čije je središte posvuda: Euharistija se posvuda slavi, u prostoru svakog vjernika koji je nositelj Krista i Duha“.

Zlatna i dominantna svjetlost teološki je element koji proizlazi iz prvotne Božje riječi na početku stvaranja svijeta (vidi Post 1,3); ovdje suvereno vlada i doprinosi jedinstvu liturgijskog prostora. Ta preobražena, vječna duhovna svjetlost obasjava mozaike raskošnim, vazda različitim sjajem, kao da je riječ o zvjezdanom nebeskom svodu.

Povijesni prikazi u prezbiteriju

Polazeći od veličanstvene procesije carigradskog carskog dvora koja je prikazana na bočnim zidovima prezbiterija, vidimo kako se euharistijska liturgija oživotvoruje putem simbola tamjana, svetih knjiga i dragocjenog bisernog križa koji nosi nadbiskup Maksimilijan za kojim idu crkveni velikodostojnici ravenske biskupije.

Foto: David Bramhal | Flickr.com

Procesijski hod se nastavlja prikazom Justinijana sa znakovima carske časti, u pratnji carskih službenika i tjelohranitelja i Teodore zajedno s njezinim sluškinjama. Svi nepomični na beskrajnom mozaiku, uzvišeno su nam prikazani u gesti prinošenja patene za kruh i kaleža za vino za euharistijsko slavlje, nad kojima će nadbiskup Maksimilijan izgovoriti molitvu zahvale, moleći Oca da primi te darove kao što mu je bilo drago primiti darove Abelove, Abrahamove i Melkisedekove.

Foto: David Bramhal | Flickr.com

Ova dva impresivna mozaična prikaza, u svom posebnom značenju prinosa, zadaju jasno interpretativno usmjerenje čitavog ikonografskog ciklusa koji se ovdje čuva. Euharistijska vrijednost, u svom dubokom smislu, uvodi vjernika u srž liturgijskog čina koji, počevši prinosom kruha i vina, ide od starozavjetne tipologije, sa slikama žrtava, do sadašnjeg trenutka slavlja: vremena jednog jedinstvenog vremena, onoga vremena Božje prisutnosti i djelovanja u povijesti. Vjernik koji i danas pristupa svetim Kristovim otajstvima, biva uronjen u veliki tijek života Crkve, kao dionik onog trenutka i onog čina kojim se na oltaru prikazuje vlastito postojanje, kako bi ono, u Kristu, bilo preobraženo.

Lunete starozavjetnih žrtava

Molimo te pogledaj milostivo i prijazno na ove prinose, i neka ti omile kao što ti omilješe darovi sluge tvoga Abela Pravednoga i žrtva Abrahama, praoca naše vjere, i ona što ti je prinese veliki svećenik tvoj Melkisedek – sveta žrtva, čisti prinos.

Središnje mjesto euharistijske liturgije nalazi svoj nastavak na zidovima prezbiterija, pokraj oltara iznad lukova koji se otvaraju prema deambulatoriju, gdje se nalaze dvije jedinstvene lunete s prikazima triju starozavjetnih žrtava; Abelove, Melkisedekove i Abrahamove koje su crkveni oči protumačili u euharistijskom ključu i razumjeli kao sliku Kristove žrtve.

Ove slike nisu ništa drugo doli slikovni prikaz obrednog čina anamneze kako nam je predstavlja Rimski kanon. Molitva i uzvišeni zaziv koji, ovdje u Svetom Vitaleu, upućuju kako uši, tako i oči: u onom trenutku u kojem se riječi liturgije izriču i čuju, oko ih kako razmatra, tako i prima.

Rimski kanon vodi u srce euharistijskog govora, te je temeljni tekst kojim se nadahnjivao naručitelj kada je mislio na ovaj ikonografski ciklus. Molitva Ocu da prihvati darove koje mu je prinijela zajednica okupljena na slavlje: „Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji tvoje.“

Na desnom zidu, unutar lunete, nalazimo prikaz Abela i Melkisedeka, svakoga na suprotnim stranama predivnog oltara pripremljenoga za slavlje. Obojica, pravednici pred Bogom, (Heb 11,4; Heb 7,2) prikazuju Mu svoje prinose.

Abel, odjeven u jednostavnu pastirsku halju, izlazi iz kolibe i, pod krošnjatim stablom prikazuje prvorođenog jaganjca stada, prvinu svoga rada (vidi Post 4,4). Svečani čin tvori jedinstvenu cjelinu s njegovim pogledom usmjerenim prema Očevoj ruci koja predstavlja njegov „milostiv i prijazan pogled“. Njemu se, u nebeskim visinama, svidio Abel i njegov prinos: „Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj primi svjedočanstvo da je pravedan – Bog nad njegovim darovima posvjedoči – po njoj i mrtav još govori.“ (Heb 11,4)

Foto: Carole Raddato | Flickr.com

S druge strane oltara, kojem se Abel tek približava, nalazi se Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega (Post 14, 17-24): „On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja – sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda.“ (Heb 7,3) Iza njegovih ramena nalazi se hram. On, pošto je obukao svećeničke halje, za euharistijskim stolom, prinosi Bogu kruh i vino, „svetu žrtvu, čisti prinos“. I na njegov prinos silazi Očev blagoslov po gesti ruke s neba.

Protagonist prednje lunete je Abraham, „praotac naš“, koji je prikazan u dvama ključnim trenucima svog ovozemaljskog života.

U prvoj sceni Abraham prima kod hrasta Mamre tri tajanstvena hodočasnika. Scena je to koju je drvena tradicija tumačila kao trinitarnu bogoobjavu (vidi Post 18, 1-15); Abraham nosi pastirsku halju, a u rukama drži pripremljeno tele, prijateljski znak gostoprimstva. Na ulazu u šator stoji Sara, uhvaćena u trenutku kada, potajice, sluša čudesan i neizreciv navještaj: da će roditi sina.

Foto: Fr. Lawrence Lew | Flickr.com

Tri golobrada mladića jednaka izgleda u širokim bijelim haljama počivaju u sjeni hrasta pred Abrahamovom trpezom, na kojoj se nalaze – kao simboličan element – tri okrugla kruha sa znakom križa.

Druga slika vodi nas u vrijeme u kojem se ispunilo obećanje o sinu i Izak je već odrastao. Sve je sada usmjereno na tragičan čin Abrahama koji, vjeran Bogu, odvodi svoga jedinoga sina, dugoočekivano potomstvo, na brdo žrtvovanja (vidi Post 22,1-9): „Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.“ (Heb 11,17-19)

Desnom rukom Abraham podiže mač, no ipak daleko od sina Izaka kojeg miluje po glavi. Pogledi i geste se isprepleću: Abrahamove oči sjedinjuju se s njegovom uzdignutom rukom i dotiču Božju ruku/prisutnost; Izak na žrtveniku bulji u ovna pred očevim nogama koji će ga zamijeniti kao žrtva.

Foto: Richard Mortel | Flickr.com

Abraham nam je dakle, u ovoj paradigmatskoj sceni, prikazan na potpuno nov način. Unutar kompozicije pogađa prije svega njegova visina, ikonografski izbor koji postaje ikonološki podatak: njegova visina je u stvari jednaka visini Izaije, Jeremije, Mojsija i evanđelista koji su tu prikazani, te kao i oni nosi bogatu bijelu tuniku koja, u sceni Izakova žrtvovanja, kao da želi sugerirati kako im Abraham biva pridružen u proročkoj sudbini koja otkriva onu Kristovu. Abraham, više od Abela i Melkisedeka, ulazi u srž euharistijskog govora, dok se u njemu tema žrtve proširuje na sugestivne horizonte: premda se na nju u jasnoj mjeri pozivalo u sceni na brdu Morija, temi ipak značajno prethodi epizoda kod Mamre.

Ovu drugu scenu, osim što sugerira euharistijsku vrijednost, prije svega treba gledati kao važan teološki motiv, kao bitno protuarijansku ikonografiju, u trenutku kada se u trima anđelima prepoznaje Trojstvo; „Tres vidit unum adoravit“. Ali viđenje kod Mamre je također i ključan trenutak u kojem se u Izaku počinje ostvarivati očekivano potomstvo, brojno „poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj“ (Post 22,17), koje nije više vezano za krv, već za vjeru; „Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi.“ (Gal 3,7)

To je dakle mogući interpretacijski okvir od kojeg bi se moglo krenuti: upravo se tema potomstva povezuje u stvari s temom žrtve. Izak je prethodnik Kristov, onoga što će se u punini Duha ispuniti u Jedinorođenom Sinu Božjemu. Krist na križu označit će početak novoga naroda, rođena iz probodenog boka, a on će, po vjeri, biti prvorođenac mnoge braće (vidi Rim 8, 21).

Foto: edk7 | Flickr.com

Možemo stoga tvrditi da nas slike na lunetama, jednako kao i prikazi carskih povorki, uvijek uvode u duboki smisao liturgije. Oni nam ukazuju na različite manifestacije žrtve: od kultovske žrtve Abela i Melkisedeka, do Abrahamove gostoljubive trpeze za tri hodočasnika, pa do Izakova žrtvenika. Na oltar, koji je središte svega, postavlja se slavljenje Euharistije, služba Božja, radosno i sigurno blagovanje prave hrane i pravog pića, konačna žrtva Krista koji se daruje na križu.

Jaganjac na svodu

U središtu svoda, iznad oltara, kao vječna kruna stvaranja i otkupljenja, nalazimo Jaganjca, kojega također možemo svesti na molitvu iz Rimskog kanona:

Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću. Po istom Kristu, Gospodinu našem. Amen.

Foto: Jim Forest | Flickr.com

Don Giovanni Montanari u djelu Mozaik, kult, kultura, kazuje:

U skladu s onodobnim teološko-liturgijskim poimanjima, Maksimilijan je predstavio Jaganjca u prinosu vječne žrtve nebeske liturgije Otkrivenja, odnosno Jaganjca kojeg četiri arkanđela, Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel uzdižu i prikazuju Ocu. Arkanđeli stoje na četiri kugle koje izražavaju četiri strane svijeta. Rečeno u skladu s najstarijim liturgijskim molitvama rane Crkve, prinos Jaganjca, spasa i sveopćeg otkupljenja, ne vrši se samo s četiri strane svijeta, već i s četiri kraja zemlje. Četiri prostora između lukova križnog svoda, svaki namjerno različit od drugoga, nadilaze poganska značenja četiri godišnja doba, kako bi se uzdigli do duhovnog značenja biblijske kozmologije: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov! I začujem: sve stvorenje, i na nebu i na zemlji i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!“ (Otk 5, 12-13). Ova nebeska liturgija koju tvori najviša bit biblijske teologije stvaranja i otkupljenja ima svoje mjerodavne svjedoke u Prorocima, Evanđelistima i Apostolima.

Jaganjac „nevin i bez mane“ (1 Pt, 1,19), čudesna slika kršćanske umjetnosti, okružen je girlandom zrelog voća koje izlazi iz dvije košare i kojeg podupiru četiri arkanđela; bogati je to prinos Ocu donesen na nebeski oltar, kako bi sišao svaki „nebeski blagoslov i milost“. Postoji neprestano upućivanje sa svoda na žrtvenik. Onaj tko sudjeluje u onome što se događa na oltaru, gdje se izražava zajedništvo sa svetima i predokus buduće stvarnosti, pronalazi ikonološki izraženo na mozaicima ono što se slavi, te putem pogleda doživljava sjetilno iskustvo.

Foto: Carole Raddato | Flickr.com

U prostorima između lukova prikazane su brojne vrste životinja i biljaka koje označavaju čitav svemir koji, povezan s velikim prinosom na oltaru, biva, u Kristu, uglavljen i obnovljen. Na tu temu trebamo imati na umu euharistijsku formulu za kruh iz Nauka dvanaest apostola (Didaché – Sirija, 1./2. st.): „Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.“

Jaganjac se pak nalazi uronjen u zvjezdano nebo, kozmički prostor obasjan s 27 zvijezda, 14 zlatnih i 13 srebrenih. Ispod njega, u segmentalnom apsidalnom luku, nalazi se slika nebeskog Jeruzalema kojega je on Svjetlost, Sunce spasa koje obasjava: „I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjala i svjetiljka mu Jaganjac!“ (Otk 21,23)

„Sveti grad“ nam se pokazuje u jedinstvenom prikazu; s desne i lijeve strane luka prikazi su Jeruzalema i Betlehema.

Foto: Carole Raddato | Flickr.com

Oni su nam pokazani kao ikonografski prijepis teksta Otkrivenja; „Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistog zlata, slična čistu staklu. Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem.“ (Otk 21,18-19). Istovremeno nam se ikonološki otkriva kako to nije ništa drugo doli zajedništvo ovih dvaju ovozemaljskih gradova, onog židovskog i onog poganskog.

Štoviše, spoj postaje još bogatiji značenjem, te ključnu temu čini još dragocjenijom: grad koji „silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svog muža“ (Otk 21,2), sinteza je dvaju gradova u kojima se Krist darovao – u Betlehemu u otajstvu Utjelovljenja i Bogojavljenja, objavi narodima; u Jeruzalemu, gradu Muke, Smrti i Uskrsnuća za svoj narod.

Prikaz Krista u apsidi

Velika prikazna molitva na mozaičkom prikazu u Svetom Vitaleu započinje dakle carskom povorkom, ostvaruje se u prinosima koje donose Abel, Melkisedek i Abraham, te kulminira u prinesenom Jaganjcu, a svoju najdublju istinu nalazi u prikazu Krista u apsidi.

Ovdje ga vidimo mladog i slavnog, uronjenog u zlatno nebo; pod nogama mu rajski vrt i četiri rijeke koje naizgled izviru iz Njega: „Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.“ (Post 2,10)

Foto: Richard Mortel | Flickr.com

Promatramo ga pobjedonosnog nad paklom, u punoj veličini, „vječnog cara – piše don Giovanni Montanari –, božanskog zakonodavca, transcendentnu sinergiju mudrosti i moći, prikazanog kao vječno mladog i golobradog“ koji „sjedi na zemaljskoj kugli kao na tronu slave“. On je Gospodar povijesti, vječna Riječ koja u početku bijaše u Boga (vidi Iv 1,2), „rođen, nestvoren, istobitan s Ocem“. Njegova halja, niz koju se spušta svećenička štola, grimizne je boje koja simbolizira kraljevsku čast. On je Život, put koji vodi k Ocu. On je onaj koji nas je „dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ oslobodio, otkupljujući „za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“. (Otk 5,9-10)

Vidimo Krista kao kralja okružena nebeskim dvorom, s arkanđelima Mihaelom i Gabrijelom, sa svetim Vitaleom prikazanog u trenutku primanja vijenca nebeske slave, te Eklezija koji prikazuje Baziliku. U lijevoj ruci, kao žezlo, drži knjigu sa sedam pečata, jer on je zaklani Jaganjac i zbog toga dostojan „uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine“ (Otk 5,9).

Foto: Chris | Flickr.com

Krist boravi na mjestu života, u rajskom vrtu, slavnom raju Uskrsnuća (vidi Iv 20,15), u kojem bujaju plodovi i cvijeće, evokativna slika koja, polazeći od apside grli i obuzima zidove svoda, kao krajnji horizont smisla: „čuđenje kršćanina – piše otac Innocenzo Gargano – koji ulazi u prostor liturgijskog slavlja usporediv je s Adamovim čuđenjem u raju zemaljskom. Kao što se u Edenu Adam divio svijetu i čudio se svrhovitosti i dubokom skladu svih stvari koje su ga okruživale, tako se i u novome Edenu, Crkvi, čovjek pun čuđenja divi dubokom skladu novoga svijeta, novog stvorenja kojeg je Krist obnovio.“

Tko ulazi u Svetog Vitalea slavi veliku euharistijsku liturgiju koja je odjek one koju anđeli slave na nebu, te ulazi u slavu Božju onkraj grijeha i smrti, u iskustvo nedjeljivog i neizrecivog, slavlje Crkve i svega stvorenja gdje se ukida svako proturječje između konačnog i beskonačnog: razderana je zavjesa koja odvaja nebo i zemlju.

Zajednica koja se okuplja na molitvu sudjelujući u Jaganjčevoj hvali (vidi Otk 5,9-10) postaje proročka aktualizacija novog Jeruzalema, novog neba i nove zemlje koje najavljuje Otkrivenje.

Izvor: Giovannigardini.it | Prijevod: Mislav Vušković

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.