„Priznajem da mi se jedna stvar uvijek činila iznimno prikladnom: da bi svaka skuplja ili najskuplja stvar trebala ponajprije poslužiti za Svetu Euharistiju.”

Kada bismo mogli usporediti velike crkve u Francuskoj iz 1100. godine s onima koje su nastale stoljeće i pol kasnije, bilo bi lako uočiti značajnu razliku u arhitektonskim stilovima. Mnogi od elemenata koji su karakterizirali romaniku i dalje su prisutni: visoki kameni svodovi, unutarnje podizanje brojnih katova, šiljati lukovi, velik broj skulptura, i istaknuti tornjevi. No isti su ti elementi uključeni u prošireni koncept unutarnjega prostora i sveopće monumentalnosti koja je uspješno stvorila ono na što većina nas pomisli kada čujemo riječ „katedrala” – gotički stil.

Novi stil dvanaestoga stoljeća nazvan je gotikom u renesansi, jer su Goti bili barbari, a ljudi talijanske renesanse bili su skloni podcjenjivati postignuća svojih protivnika sa sjevera. Sa Chateaubriandovim djelom „Genij kršćanstva”, iz 1802. godine, ideološki klasicizam primio je žestok udarac, i postalo je vrijednim poštovanja, pa čak i uobičajeno, diviti se arhitekturi visokoga srednjega vijeka, i to u tolikoj mjeri da je riječ „gotički” odavno izgubila svoju izvornu, negativnu konotaciju. No dobro je prisjetiti se da sami autori toga stila nisu svoje crkve nazivali gotičkima. Zapravo i ne znamo kako su ih nazivali, jer ti majstori graditelji nisu iza sebe ostavili nikakve pisane tragove. No njihovi njemački susjedi, koji su se divili novome stilu i „uvezli” ga u svoju zemlju, dali su mu ime – Opus Francigena, ili slobodno prevedeno „francuski način gradnje”.

Taj je francuski stil nastao u opatiji svetoga Denisa, sjeverno od Pariza, pod pokroviteljstvom jedne od iznimnih ličnosti dvanaestoga stoljeća, opata Sugera de Saint-Denisa (1081. – 1151.). Započevši 1137. godine, nadgledao je rekonstrukciju opatije svetoga Denisa. Ne znamo tko je bio njegov majstor graditelj, ali između graditelja i opata nastao je novi stil, stil po kojemu se, da posudimo riječi njegovoga pokrovitelja, „tup um preko materijalnoga uzdiže do istine”.

Foto: Patrick | Flickr.com

Suger je bio sin sitnoga plemića, i s deset je godina postao oblat opatije svetoga Denisa. Opatija, danas katedrala u industrijskome predgrađu sjeverno od Pariza, tada je bila živahna redovnička zajednica, koja je uživala dugotrajno kraljevsko pokroviteljstvo, ali i pravo na priređivanje polugodišnjega sajma koji joj je donosio značajne prihode. Nazvana po biskupu i mučeniku iz trećega stoljeća, svetome Denisu (Dioniziju), opatija St. Denis postala je najdraže mjesto ukopa francuskih kraljeva iz šestoga stoljeća, a u Sugerovo vrijeme u njoj su bile grobnice slavnih vladara Dagoberta, Karla Martela („Čekića”) i Pipina Maloga.

Nakon što je dovršio obrazovanje iz liberalnih znanosti u katedralnim školama koje su bile u prijateljskim odnosima s opatijom, Suger je izdvojen kao budući vođa zajednice. Odabran je da otputuje u Rim kao delegat na Papinome dvoru 1106. godine, a sljedeće godine pratio je papu Paškala II. tijekom njegovih putovanja Francuskom. Poput mnogih revnih svećenika toga vremena, podržavao je politike koje je papa Grgur VII. osmislio tijekom krize investiture u prethodnome stoljeću, politike koje su uključivale potporu križarskim ratovima i tendenciju naklonosti kraljevima-reformatorima, a ne mjesnim plemićima i biskupima koji su im često bili rodbina.

Nakon izbora za opata 1122. godine, Suger je čvrsto usmjerio opatiju putem reforme, istovremeno je držeći u bliskim odnosima s kraljem Ljudevitom Debelim, čije je robinhoodovske pothvate kasnije zabilježio. Za vrijeme dok je bio opat, Suger je nastavio putovati Francuskom, i bio je prisutan pri papinskoj posveti velike opatijske crkve u Clunyju 1130. godine. Ta su putovanja ispunila Sugerov um vizijama veličanstva.  A opatija St. Denis imala je bogatstvo da ostvari te snove.

Suger je svoju graditeljsku kampanju započeo 1137. godine. U knjižici u kojoj je opisao vrijeme dok je bio opat objasnio je da velik broj hodočasnika na blagdane činio liturgijske proslave neprikladnima, „jer je uskoća mjesta tjerala žene da žure prema oltaru i guraju se do muškaraca kao na kakav pločnik, uz mnogo uznemirenosti i bučne pometnje”. Prvo je od svojega majstora zidara zatražio da opatiji sagradi novo zapadno pročelje, tornjeve i portale, kojima je započeo uzorak za fasade katedrala, koji je svoj veliki vrhunac doživio u Notre-Dame u Parizu i Notre-Dame u Reimsu. Tada, 1140. godine, zatražio je od graditelja da prošire sanktuarij, ili, kako ga je Suger nazivao, „odaju božanskoga okajanja […] gdje se prinosi trajna i česta Žrtva našega otkupljenja”. Rad je bio veoma naporan, ali Bog je radnike obasuo čudesima, i sanktuarij je posvećen 11. lipnja 1144. godine, uz veliko mnoštvo kraljeva i plemića, biskupa i opata, redovnika i puka.

Opat Suger novi je sanktuarij opisao kao „kružni niz kapela”. Smatrao je da je učinio da čitava opatijska crkva „blista čudesnim i neprekinutim svjetlom većine svijetlih prozora”. Njegove riječi daju odličan prvi dojam unutarnjega prostora što su ga stvorili njegovi graditelji.  Iako gotički stil nije karakterističan po velikoj svjetlosti, može se reći da je jedan od njegovih najznačajnijih odmaka od romanike njegovo otvaranje unutrašnjosti zgrade probijanju svjetlosti s prozora.

Foto: Ctj71081 | Flickr.com

Jedan od najvećih proučavatelja srednjovjekovne arhitekture, Jean Bony, ustvrdio je da gotički stil ima četiri glavna elementa: rebraste svodove, šiljate lukove, visinu i otvorenost. Među ta četiri elementa nova je otvorenost – a druge se može pronaći i drugdje. U St. Denisu mogu se vidjeti sve četiri karakteristike, ali najdojmljivija je upotreba rebrastih svodova, koji su poslužili novoj otvorenosti unutarnjega prostora. Normanski i engleski graditelji bili su pioniri upotrebe rebrastih svodova kako bi težinu kamenoga stropa spustili na stupove koji se nižu srednjom lađom crkve. U St. Denisu ta je tehnika proširena galskom odvažnošću, budući da se težina svodova sanktuarija spuštala na vitke stupove koji jedva primjetno dijele liturgijski prostor sanktuarija od pomoćnih kapelica koje ga okružuju. Bonyjev opis ostaje autoritativnim:

Kada su graditelji u Ile-de-Franceu preuzeli metodu rebrastih svodova iz Normandije i odlučili je koristiti, odbili su s njome prihvatiti teške normanske zidine, koje vjerojatno nisu nimalo voljeli, i posljedica toga je da je gradnja svodova postala mnogo pustolovnijim pothvatom. Normanskim se umovima sigurno činilo apsurdnim kockanjem pokušavati u istoj građevini kombinirati dvije kontradiktorne ideje – totalno nadsvođivanje s jedne strane, a s druge sustavno stanjivanje strukture zidova. No gotička je arhitektura bila rezultat te unutarnje proturječnosti.

Sanktuarij St. Denisa, sa svojom novom otvorenošću, profitirao je od bogato obojenoga svjetla s vitraja na prozorima više nego ijedna prijašnja građevina. Opat Suger doista je uspio smjestiti slavljenje svete Euharistije u okruženje neusporedivoga veličanstva.

Nakon nadgledanja dovršenja prvoga djela u novome, gotičkome stilu, Sugera je kralj Ljudevit VII. pozvao da mu za vrijeme njegovoga križarskoga pohoda bude regent. Budući da je i sam bio bogat i moćan svećenik, Suger nije bio bez svojih slabosti: uklopio je prikaze sebe u prozore i skulpture u opatijskoj crkvi. No to su bili prikazi redovnika kako kleči i moli, i zato su prikladna oporuka čovjeka čija je revnost bila iskra kojom je započela jedna od najvećih kreativnih inicijativa u povijesti umjetnosti.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić