Slika nam je, pretpostavljam, svima poznata: Michelangelova veličanstvena vizija Stvoritelja stoljećima oblikuje našu predodžbu Boga Oca. U srednjovjekovnoj ikonografiji Stvoritelj se prikazivao samo kao Božja ruka, no s renesansnim povratkom antičkih ideala, pred nama se pojavljuje kao snažna, mišićava, muževna figura. Michelangelo je smatrao da je čovjek najviše mjerilo stvorenja; ako je čovjek stvoren na Božju sliku, tada se Bog može prikazati kao savršeno, idealno ljudsko tijelo. Bog stoji u savršenom kontrapostu — smiren, a ipak dinamičan, njegova istodobna čvrstoća i pokret utjelovljuju savršeno Božje biće i djelovanje. Jednom rukom potiskuje tamu kaosa, dok drugom, obasjanom svjetlom, priziva svjetlost u postojanje. A figura Boga — jedina na cijelom svodu prikazana iz donje perspektive — osvijetljena je upravo odozdo, kao da svjetlost izbija iz oltara neposredno ispod njega.

Foto: Wikipedia

Anđeli Dana i Noći

Tako Michelangelo oživljava prve retke Knjige Postanka: “I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.  I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.” No tu ne staje. Slijede riječi: “Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.”

Četiri figure okružuju središnju scenu, atletski muški aktovi smješteni na zamišljenu arhitektonsku strukturu. Donji desni, tik uz Božje koljeno, preko ramena podiže vijenac od hrastovih listova (papinskoga obiteljskog grba) kao da započinje dnevni rad — vjerojatno je personifikacija Dana. Iznad njega, figura u tamnom ogrtaču zatvorenih očiju klone glavom, kao da tone u san: on je Noć. Preko puta njega, Jutro se proteže kao netko tko se budi, dok ispod njega Večer mirno počiva nakon završetka dnevnih poslova.

Ti mladi muškarci, raspoređeni u pravilnim razmacima po svodu, dugo su zbunjivali povjesničare umjetnosti i obično se nazivaju ignudi — „goli”. Idealizirane muške figure koje ulažu golem napor u držanje vijenca: najbolja je interpretacija da predstavljaju anđele koji podupiru Stvaranje. Ako je čovjek Božje najviše zemaljsko stvorenje, čime prikazati anđele nego njegovim savršenim oblikom? A u uskim kutovima freske nalaze se njihovi suprotnosti — tzv. „brončane figure”, iskrivljene, neprirodno izvrnute, naglavce, u grču ili kriku — antipod ignudima. Najvjerojatnije demoni. Tijekom čišćenja freske otkriveno je da jedan od njih čak ima — rogove.

Cjelovita priča Svetog pisma

Uz anđele, dvije se dodatne značajke ističu u sceni Razdvajanja: dva brončana medaljona — jedan iznad Božjih ruku, drugi ispod njegovih stopala. Većina medaljona na svodu prikazuje prizore iz Knjiga o Makabejcima, pa se obično tumače kao aluzija na vojne ambicije ratnički raspoloženog pape Julija II., naručitelja oslikavanja svoda. No ova dva prikazuju Abrahamovu žrtvu i Iliju u ognjenim kolima. Zajedno tvore sažetak dvaju velikih tema koje Sikstinski svod u cjelini iznosi.

Ako čitamo svod kao narativnu cjelinu, počinjemo razdvajanjem svjetla i tame, nastavljamo kroz još četiri epizode stvaranja, zatim nailazimo na Pad i njegove katastrofalne posljedice u priči o Noi. S bočnih strana smješteni su proroci i sibile koji naviještaju dolazak Mesije, a između njih stoje Kristovi zemaljski preci. Svod tako možemo čitati kao veliku biblijsku panoramu: dobrota Stvaranja, Pad, te čovjekova potreba za otkupljenjem koje dolazi s Kristom — onim koji nas vraća u zajedništvo s Bogom. (A podrazumijeva se i uloga Crkve, osobito papinstva, u prenošenju tog otkupiteljskog poslanja svijetu.) Medaljoni s Abrahamom i Ilijom podsjećaju nas na mesijansko obećanje dano Abrahamu i na obećanje theosis — konačnog sjedinjenja s Bogom, kao u Ilijinu uznesenju na nebo.

Završni nalet vizije

Iako Razdvajanje započinje narativni slijed svoda, to je zapravo posljednja oslikana scena. Cijeli je svod izveden tehnikom freska: pigment se nanosi na svježi, mokri žbukaški sloj; boja se tako trajno veže za zid. No svaki dio žbuke koji se ne oboji dok je vlažan mora se izrezati i sutradan nanijeti iznova. Prema vidljivim spojevima žbuke može se odrediti koliko je posla napravljeno u danu; jedan lik, primjerice, bio bi smatran dobrim dnevnim učinkom. Čini se, međutim, da je Michelangelo ovu scenu oslikao u jednome jedinom osmosatnom naletu.

Širok, slobodan potez njegova kista i apstraktna gestualnost — bez ikakva gubitka anatomskog savršenstva — odaju završni izboj stvaralačke vizije. Giorgio Vasari u Životima umjetnika iz 1550. vidi ovu fresku kao vrhunac Michelangelova genija:

„…kako bi pokazao savršenstvo svoje umjetnosti i veličinu Boga, Michelangelo je u ovoj sceni prikazao Boga koji razdvaja svjetlost od tame, gdje se [Bog] vidi u svoj svojoj veličanstvenosti, dok raširenih ruku sam sebe nosi u činu ljubavi i snage.”

Već smo spomenuli da je ova scena jedina na cijelom svodu osvijetljena kao da svjetlost dolazi odozdo. Sikstinska kapela danas je prostor konklava i nezaobilazno turističko odredište, ali u vrijeme Julija II. služila je za papinske audijencije i svečane euharistijske mise, na kojima su istaknuti teolozi znali propovijedati satima — i do šest sati. Nakon toga slijedilo je euharistijsko klanjanje. Pregrada, postavljena u liniji s prizorom Pada, dijelila je kapelu na dva dijela. Na početku klanjanja, slavitelj bi podignuo hostiju na vratima te kao da Krist ulazi u netaknutu prvotnu stvarnost stvaranja i biva postavljen na oltar. Tako upravo Kristova svjetlost iz oltara uzlazi i ponovno obasjava Očevo Stvaranje.

Članak je preveden s dopuštenjem s web-stranice Touchstone Magazine.