Simbolizam majke pelikana koja hrani svoje mlade ukorijenjen je u legendi koja prethodi kršćanstvu. Legenda kaže kako u vrijeme gladi majka pelikan ranjava sebe, bodući se u prsa kljunom kako bi nahranila svoje mlade vlastitom krvlju i kako bi spriječila njihovu smrt. Druga verzija legende priča o majci pelikana koja svojom krvlju hrani umiruće mlade kako bi im podarila život, a na kraju ona izgubi svoj život.

Slijedeći ovu tradiciju, možemo lako zaključiti zašto su prvi kršćani prisvojili pelikana kao simbol našega Gospodina Isusa Krista. Pelikan simbolizira Isusa Otkupitelja jer je predao svoj život za naše otkupljenje i zbog muke i smrti koju je podnio. Svi smo mi bili mrtvi po grijehu, no pronašli smo nov život i otkupljeni smo Krvlju Kristovom. Povrh toga, Isus nas hrani svojim tijelom i krvlju u svetoj euharistiji.

Tradiciju ovog simbola možemo pronaći u Physiologusu, djelu koje se pojavljuje u 2. stoljeću u Aleksandriji. Napisao ga je nepoznati autor koji mitskim životinjama pridaje alegorijska tumačenja. Možemo za primjer uzeti feniksa koji kroz samouništenje dolazi do smrti te treći dan ustaje iz pepela – on simbolizira Krista koji je umro za naše grijehe i treći dan uskrsnuo kako bi ispunio obećanje vječnog života.

Jednorog koji dopušta da ga uhvati samo čista djevica simbolizira utjelovljenje. U ovoj knjizi je opisana legenda o pelikanu koji hrani svoje mlade: mladi pelikani kljucaju svoje roditelje i roditelji ih kljucnuvši ubijaju. No treći dan majka pelikan na svome boku kljunom otvara ranu iz koje teče krv koja dotiče mrtve pelikane. Ona ovim činom oživljava svoje mlade. Na sličan način naš Gospodin Isus Krist progovara kroz proroka Izaiju: “Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše” (Iz 1,2). Udarili smo na Boga služeći radije stvorenju nego Stvoritelju. Zbog toga je On izabrao križ i kada mu je bok bio probijen, krv i voda su potekli iz njega kako bi nam donijeli spasenje i vječni život”. Ovo je djelo navedeno kod svetog Epifanija, Bazilija i Petra Aleksandrijskog. Ono je bilo popularno u srednjem vijeku i izvor je različitih simbola u mnogim rukotvorinama toga doba.

Pelikan je postao simbolom milosrđa. Postoje brojne reference pelikana i njegova kršćanskog značenja u renesansnoj literaturi: Dante (1321.) u Raju podsjeća na Krista kao “našeg Pelikana”. John Lyly u Euphuesu (1606.) piše o pelikanu koji “daje krv svoga tijela kako bi činio dobro drugima”. Shakespeare (1616.) u Hamletu piše: “Svome dobrom prijatelju otvorit ću širom svoje ruke i poput pelikana koji se u život vraća nahraniti ga svojom krvlju.” John Skeleton (1529.) u svom djelu Armorie of Birds zapisuje: “Tada je rekao pelikan: Kad moju ptići budu zaklani, oživjet ću ih svojom krvlju. Kao što je u Pismu zapisano, tako je i naš Gospodin bio uzdignut na život.”

Pelikan je također bio dio liturgijske tradicije. Prikaz pelikana koji hrani svoje mlade bio je vrlo čest na pročeljima oltara. U početku kršćanstva, dok se nalazilo iznad oltara, svetohranište je bilo oblikovano u obliku pelikana. Durhamska katedrala koja je pripojena benediktinskom samostanu imala je u sebi Presveti oltarski sakrament čuvan u srebrnom svetohraništu oblikovanom prema liku pelikana te je visjelo iznad glavnom oltara. U himnu “Klanjam ti se smjerno” svetog Tome Akvinskog, šesta strofa spominje pelikana:

Pelikane nježni, Spasitelju moj,

blatna me u krvi peri presvetoj:

i kap njena može svijet da spasi cijel,

da bez ljage bude posve čist i bijel.

Lik pelikana je snažan podsjetnik na našeg Gospodina koji je patio i umro za nas kako bi nam dao vječni život. On nas poput pelikana hrani u presvetoj euharistiji. Neka nas ova slika potakne na jednako milosrđe i ljubav prema svima koji su u potrebi.

Izvor: CERC | Prijevod: Nenad Palac

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava (Arlington Catholic Herald). Sva prava pridržana.