Slike Michelangela Merisija bile su rajski lijepe, ali njegov je život bio pakao koji je on sam izabrao. Bio je to umjetnik nevjerojatna talenta, koji je mogao stvarati zapanjujuće novozavjetne prizore, a zatim nastaviti bančiti u prljavštini.

Merisi – poznatiji kao Caravaggio, po gradu na sjeveru Italije u kojemu se rodio 1573. godine – jedno bi vrijeme radio na svojim slikama, a zatim bi pošao u grad, razmećući se svojim mačem i bodežom. Kockao bi i tukao se, i tako je dobio kriminalni dosje koji se još čuva u arhivima rimske policije.

1603. godine Caravaggiju je suđeno za klevetu protiv jednoga slikara koji mu se nije sviđao. 1604. godine bacio je pladanj vrućih artičoka na konobara i prijetio mu mačem. 1605. godine ranio je javnoga bilježnika svojim mačem kada je doznao da je dotični bilježnik imao posla sa ženom koja se dopadala Caravaggiju.

1606. godine umjetnik i njegovi prijatelji upleli su se u tučnjavu s drugom skupinom zbog oklade na teniskome meču koju Caravaggio nije isplatio. Za vrijeme borbe Caravaggio je ubio čovjeka imenom Ranuccio Tommasoni, a zatim pobjegao iz Rima.

Sljedeće godine umjetnik je otputovao na jug, i završio na otoku Malti, s nadom da će postati vitezom svetog Ivana. Proglašen je počasnim vitezom, a izgledalo je da je tu čast i želio, ali ona ga ipak nije smirila. 1608. godine Caravaggio je napao drugoga viteza i završio u zatvoru, ali uspio je pobjeći na Siciliju. Vitezovi su ga izbacili iz reda.

1609. godine Caravaggio se preselio u Napulj, gdje je bio napadnut u hotelu, i završio je s gadnom posjekotinom na licu.

1610. godine kardinal Ferdinando Gonzaga iz Mantue pokušao je dobiti oproštenje za ubojstvo u Rimu od pape Pavla V. kako bi se Caravaggio mogao vratiti tamo. Izgledalo je da će oproštenje stvarno i dobiti, pa je brod s Caravaggiom isplovio iz Napulja u ljeto 1610. godine. Odlučio je igrati na sigurno i izaći s broda sjeverno od Rima, u Port’ Ercoleu, ali tamo su ga zamijenili za nekoga drugoga, i zatvorili na dva dana. Pušten je, a zatim je dobio tešku groznicu i ostao prikovan za bolesničku postelju. Umro je nekoliko dana kasnije, 18. srpnja 1610. godine, u dobi od 36 godina. No ako taj dio Caravaggiova života zvuči poput epizode neke kriminalističke serije, drugi bi bez sumnje mogao biti materijal za kvalitetan dokumentarac iz redakcije za kulturu.

Usred svojega turbulentnoga života prepuna zločina, Caravaggio je naslikao neke od najdojmljivijih katoličkih umjetničkih djela svojega vremena. Bio je umjetnik povijesno smješten točno prije procvata baroknoga razdoblja, a njegov je stil slikanja nazvan izvorom baroka.

Caravaggio je bio veliki inovator, i odbijao je ideale renesansnih umjetnika o prikazivanju ljepote i sklada. Inzistirao je na tome da je njegova učiteljica stvarnost, a kao svoje modele koristio je obične ljude s ulice, uključujući – kako smatraju neki povjesničari umjetnosti – i prostitutke. Bio je majstor naturalizma, dojmljivih efekata izmjene svjetla i sjene te dramatične kompozicije. 

Budući da je većina njegovih slikarskih narudžbi krasila oltare crkava i kapelica, na većini Caravaggiovih slika prikazani su katolički motivi. On je možda i neznajući postao najučinkovitiji likovni umjetnik protureformacije, vremena kada je Rimokatolička Crkva morala ponovno istaknuti svoja vjerovanja i prakse te suočiti se s Martinom Lutherom i nastupom protestantizma.

„Martirij sv. Petra”

Foto: Wikipedia

Na Caravaggiovoj slici “Martirij sv. Petra” (1600. – 1601., crkva Santa Maria del Popolo, Rim) nema ničega romantičnoga u vezi s ovim skromnim početkom Kristove Crkve na zemlji. Caravaggio je ovaj prizor Petrova razapinjanja sveo na najbitnije elemente: Petra, radnike i križ.

Prizor je jednim dijelom nadahnut odlomkom iz Matejeva Evanđelja u kojemu Isus pita učenike što ljudi kažu tko je On. “Ti si Mesija”, odgovorio je Šimun Petar, “Sin Boga živoga”. Isus je odgovorio: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin […] A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,16-18)

Caravaggiova slika pokazuje grubu mehaniku pogubljenja, pri kojem se radnici naprežu kako bi Petra razapeli naglavačke. (Tradicija kaže da se smatrao nedostojnim umrijeti onako kako je umro Isus.) Pozicioniranje četiri čovjeka stvorilo je križ od tijelâ dok se mišići, užad i sirova snaga bore da Petra podignu na njegov križ. No vidimo nešto više u ponašanju Petra, koji se ne odupire i nije ljut. Više od toga na njegovu se licu vide predanje i žrtva dok se podlaže Isusovu proročanstvu o sebi: “Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.” (Iv 21,18)

Petar je zagledan onkraj svoje raspete ruke, i mi primjećujemo osjećaj sigurnosti i odlučnosti. U ovomu dirljivome i dramatičnome prizoru Petra vidimo kako zapravo postaje stijenom Kristove Crkve na zemlji.

„Nevjerni Toma

Foto: Wikipedia

Slika Nevjerni Toma (1601. – 1602., Neues Palais, Potsdam, Njemačka) čudesna je u svojoj jednostavnosti i izrazitoj fizikalnosti. Četiri tijela – Krist, Toma i druga dva učenika – zajedno formiraju nadsvođeni rimski prolaz. Tu je sumnjičavi učenik Toma počeo vjerovati (Iv 20,29).

Caravaggio prikazuje trenutak na realističan, gotovo kirurški način. Krist dostojanstveno pruža ruku Tomi dok ovaj u nevjerici stavlja prst u Isusovu ranu. Toma je od drugih učenika čuo da su vidjeli uskrsloga Isusa, ali Toma im ne vjeruje: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Isus se kasnije ukazuje učenicima, i toga puta tu je i Toma. “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.”

Caravaggio se usredotočio na narav Tome kao čovjeka koji sve shvaća doslovno, i prikazao ga je kao neukoga seljaka. Naslikao je upravo onaj trenutak kada se Isus ukazao nevjernome Tomi, dramatični trenutak kada se Tomina sumnja moral pretvoriti u vjeru.

„Polaganje Krista u grob”

Foto: Wikipedia

Caravaggio je ovaj prizor naslikao kao oltarnu palu za Chiesu Nuovu, crkvu sv. Filipa Nerija u Rimu. U “Polaganju Krista u grob” (1602. – 1603., Vatikanski muzeji) postavio je figure u lik lepeze, počevši s mladom ženom raširenih ruku, pa sve do Isusove ruke koja beživotno visi. Ispod figura je velika kamena ploča, koja se u prvome planu približava promatraču, što je simboličan prikaz Isusa kao istinskoga temelja Njegove Crkve.

Kretanje na slici blago je usmjereno prema dolje, od uzdignutih i uznemirenih ruku jedne od mlađih Marija, preko Djevice Marije, čija ispružena ruka obuhvaća čitav prizor, pa sve do Ivanove ruke, koja pridržava gornji dio Isusova tijela i dodiruje Njegovu ranu. Nikodem je stariji čovjek koji pridržava Isusove noge. Caravaggio je naslikao trenutak prije nego što skupina spušta Isusa u Njegov grob.

Dirljivo je pomisliti da je ovo bila slika koju su katolici promatrali iznad oltara u Chiesi Nuovi u Rimu u sedamnaestome i osamnaestome stoljeću (prije nego što su je ukrali Francuzi, a zatim je vraćena u Vatikan). To je bila slika koju su mogli promatrati kada je svećenik izgovarao riječi posvete tijekom svete mise: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje.”

„Polaganje Isusa u grob” realističan je i dramatičan prikaz ljudske žalosti i tugovanja, žalosti Velikoga petka, dok su Isusova majka i njegovi učenici polagali tijelo svojega ljubljenoga Isusa ondje gdje su mislili da će biti njegovo konačno počivalište.

„Gospa Loretska”

Foto: Wikipedia

Povjesničar umjetnosti Alfred Moir nazvao je „Gospu Loretsku” (1604. – 1605., crkva svetog Augustina, Rim) „religioznim iskustvom u ljudskim okvirima”. Caravaggio je svoje figure postavio u dramatičnu dijagonalu, počevši s Blaženom Djevicom Marijom i djetetom Isusom u prostranome hodniku. Dvoje hodočasnika, možebitno majka i sin, kleče na ulici. Loreto je mjesto hodočašća na jadranskoj obali Italije, gdje su, prema mjesnoj tradiciji, Marijinu kuću anđeli prenijeli iz Svete Zemlje.

Hodočasnici su podosta putovali, što nam pokazuje čovjekova iznošena odjeća i prljave noge te prljavi rubac na staričinoj glavi. No hodočasnici su ponizni i puni poštovanja, i njihova priprosta vjera nagrađena je vizijom žive Djevice Marije kako drži nešto starijega dječaka Isusa. Marija ih promatra sa suosjećanjem, a Isus blagoslivlja hodočasnike. Ova slika pokazuje susret dvaju svjetova, Djevicu Mariju i dijete Isusa kojima se može prići te jednostavnu i čvrstu vjeru dvoje Božjih vjernika.

Sam Caravaggio živio je u dva svijeta. Kako je njegov život postajao sve turbulentnijim i nasilnijim, njegova je umjetnost postajala sve mirnijom i sigurnijom. Njegov opsežan policijski dosje jasno pokazuje da je bio daleko od uzornoga kršćanina, ali ipak je bio izniman umjetnik. Unio je mnogo osjećaja i umjetničke vještine u poznate biblijske priče, i ostao je njihov originalan i nezaboravan interpretator. Njegove su slike oživljavale vjersku tematiku u ljudskim okruženjima, i činile su da tadašnji – ali i današnji njihovi promatrači – gledaju te dobro poznate priče i te važne teme na posve nov način.

Corine B. Erlandson | Catholic Culture

Prijevod: Ana Naletilić

Brojne Caravaggiove umjetnine u vrlo visokoj rezoluciji možete pronaći ovdje.