Osim u živome razgovoru, pitanja za papu Franju pristizala su i iz cijeloga svijeta, uključujući djecu iz sirotinjskih četvrti Brazila, žene iz indijskih ravnica, mlade iz iranskih pustinja, američke beskućnike, prostitutke iz Azije, madagaskarske obitelji i kršćane čija imena nisu objavljena zbog opasnosti koja im prijeti u njihovim zemljama.

Ovo je prvi put da jedan papa potpuno otvoreno odgovara na pitanja o svojoj plaći, zaljubljenosti, o svojim manama, sumnjama, tjeskobama, o svome ispovjedniku, kao i na pitanja o crkvenome bogatstvu, nepravdi, ratovima, zlu i očaju. Papini odgovori iskreni su i provokativni, onakvi kakve dosada nigdje drugdje nismo imali priliku pročitati. Ništa u ovoj knjizi nije uljepšano ili ublaženo.

Bitno.net ekskluzivno donosi izbor pitanja i odgovora koji će vam sigurno dati dublji uvid u Papine stavove i unutarnji život.

– Što prvo Papa radi nakon buđenja? (Bartosz, Krakov, Poljska)

Razbuđuje se jer je prvih pola sata poput pravoga zombija! Nakon toga se moli. Nekih dana slavi misu. Drugih je dana misa malo kasnije. Obično misa počinje u 4.45, ali ponekad se održava i u bazilici svetoga Petra, pa onda započinje kasnije.

– Koja vam je omiljena knjiga ili pjesma? (Wivine, Bruxelles, Belgija)

Omiljena pjesma… Znate, ja imam i melankoličnu stranu. Jako si volim ponavljati jednu francusku pjesmu koja odlično opisuje moje srce kada sam melankoličan. To je Verlaineova pjesma:

„Jecaja puna
Jesenskih struna
Svirka duga
Ide do srca
I ono grca
S gluhih tuga.“

A omiljena knjiga? Ne znam, volim puno knjiga… Volim klasike. Od njih mi je sigurno najdraža Eneida. Ali čitao sam i mnogo modernih autora. Ali najviše su me oblikovali klasici. Jako volim još jednoga francuskog pjesnika, Baudelairea, i njegove Cvjetove zla. Ali ima ih još stvarno puno.

– Koliko zarađujete? Kolika vam je plaća? (Chandni, Calcutta, Indija)

Ne zarađujem ništa. Apsolutno ništa! Hrane me, a ako mi zatreba nešto drugo, zamolim. A oni svaki put pristanu. Jer s papom se ne svađa! Ako mi trebaju cipele, kažem da mi trebaju cipele. To je lijepo jer, kada si tako „pokriven“ kao u mome slučaju, možeš si dopustiti imati prazne džepove. S druge strane, onaj tko nije pokriven, mora imati nešto u džepovima jer je to uvjet njegova dostojanstva. Moje je siromaštvo fiktivno jer mi ništa ne manjka. Ali ipak je pomalo apsurdno morati za sve moliti. Iako to nije isto kao prositi, svejedno znači da moram reći: „Treba mi taj lijek ili to i to.“ Takav me položaj čini manje samostalnim.

– Oprostite, Oče, bit ću malo indiskretan, ali htio sam vas pitati jeste li imali zaručnicu? (Armano, Huechuraba, Čile)

Tako je, imao sam zaručnicu! Prije nego što sam ušao u sjemenište. Bili smo mladi i išli smo svaki vikend plesati s društvom.

– Koje su vaše mane? (Marie, Angers, Francuska)

Imam stvarno kratak fi tilj. Kako da se izrazim? Nestrpljiv sam… Nekada prebrzo odgovaram. Ponekad sam se smatrao boljim od drugih. Ponekad nisam imao strpljenja pričekati. Sve te mane proizlaze iz osjećaja samodostatnosti. Njihov je korijen, dakle, prilično ozbiljan, riječ je o ružnoj osobini nad kojom moram neprestano bdjeti.

– Kome ste se prvo javili kada ste izabrani za papu? (Clotilde, Nantes, Francuska)

Prvo sam se javio Benediktu XVI., a nakon njega argentinskomu nunciju da obavijesti ljude. Potom sam se javio biskupima da im kažem da ne putuju u Rim i da novac koji bi potrošili na putovanje podare siromašnima. To su bili prvi pozivi koje sam obavio.

– A jesu li biskupi imali razumijevanja za to? (Loïc)

Pa, neki jesu. Trojica su usprkos svemu došla u Rim misleći da je papa važniji od siromaha. Njih se trojica moraju obratiti!

– Papa Franjo, je li jako teško upravljati Crkvom? (Daniel, Salvador de Bahia, Brazil)

Dakle, postoji jedna neizmjerna milost koja mi u tome pomaže. Vjerujem u Duha Svetoga i njegovu prisutnost u svetome Božjem narodu, u narodu krštenih. To znači da smo svi djeca Božja, da nas je odabrao Isus i da smo primili pomazanje Duha Svetoga. Da, vjerujem u sveti Božji narod. Tomu narodu pripadaju biskupi, kardinali, ali i svaki krštenik. Svi smo mi sveti Božji narod. Osim toga, utjehu mi daje još jedno vjerovanje Crkve – ono koje kaže da se sveti Božji narod kao sveukupnost vjernika u vjerovanju (in credendo) ne može prevariti. Drugim riječima, ne može kročiti krivim putom jer je pomazanje Duhom Svetim poput osjetila njuha s pomoću kojega ovce traže dobre livade. Kada razmišljam o pastirima Crkve, samomu sebi govorim da oni ne smiju uvijek biti na istome mjestu. Pastir ponekad mora kročiti ispred svojega stada i pokazivati mu put, ponekad boraviti unutar stada kako bi ga bolje upoznao i shvatio, a ponekad se držati na začelju kako bi se mogao brinuti o ovcama koje zaostaju, ali i kako bi pustio stado da ide samo te da, vođeno vlastitim njuhom, odnosno vjerom, pronađe dobre livade.

– A što mislite o osobama koje tvrde da vjeruju u Boga, ali ne i u Crkvu? (Loïc)

To je vjerovanje vrlo rašireno, a krivicu za to, nažalost, snose i neki svećenici i biskupi. Ponekad i sam papa loše svjedoči svoju vjeru i na taj način ljude udaljava od Crkve. U takvim se slučajevima zbog izostanka suosjećanja gubi odnos bliskosti. Svi smo grešnici, a manjak bliskosti, suosjećanja i blagosti je grijeh. Ispričat ću vam što se prije nekoliko mjeseci dogodilo jednomu svećeniku koji je vodio sprovod jedne žene. Pokojničin sin bio je bogat i uspješan poduzetnik. Nakon sprovoda prišao je svećeniku i pitao ga: „Koliko sam dužan?“ Svećenik nije ništa odgovorio. Muškarac je ponovio pitanje, ali svećenik mu i dalje nije odgovarao. Potom je poduzetnik otvorio novčanik, izvadio jednu veliku novčanicu i dobacio: „Aha, shvaćam, želite da prvo kažem: ‘Držite, ovo je za siromahe.’“ Svećenik je napokon prekinuo šutnju i rekao: „Hvala vam, uistinu, ali biste li mi učinili uslugu? Danas sam vrlo zaposlen. Potražite sami nekoga kome je potrebno pa mu vi dajte novac.“ Poduzetnik je bio potpuno iznenađen: „Nevjerojatno! Morat ću vas ponovno posjetiti.“ Taj je muškarac možda imao loša iskustva sa svećenicima koja su dodatno pojačana utjecajem
ateističke ideologije. Ovakvo ga je svjedočanstvo vjere stoga zapanjilo. Svjedočenje je ključ za kršćane. Bez svjedočenja nema ni ljubavi prema Bogu. I vi ste sami ovdje donijeli svjedočanstvo. Svjedočite o tome da nekolicina „čudaka“ može papu ispitivati o tome što misli i provjeriti kako razgovara sa siromasima. Želim vam zahvaliti jer ste, ako smijem tako reći, i vi meni posvjedočili. Uporni ste! To je dobro.

– Od trideset pete godine života, kada sam spašen od alkohola, imam čast služiti Ocu. Nisam beskućnik jer je čitav svijet moj dom. Papa Franjo, što mogu učiniti za vas? (John, Kansas City, Sjedinjene Američke Države)

Pitaš me: „Što mogu učiniti za vas?“ Evo svjedočanstva o svetome srcu, o srcu koje je ozdravilo. Što, dakle, možete učiniti? Naviještati Božja čuda. Upravo to Isus kaže i opsjednutomu Gerazencu koji je htio slijediti Isusa i postati njegov apostol: ostani ovdje i naviještaj ono što si doživio – vlastito ozdravljenje. Obveza je svakoga pojedinca u sličnoj situaciji naviještati, davati svjedočanstvo.

– Zašto Crkva više nije na strani siromašnih, kao što je to htio Isus? (Dolly, Aintoura, Libanon)

Kada to kažeš, govoriš o institucionalnoj Crkvi, i to iz libanonske perspektive. Znam što se ondje događa i koliko snažnu napast predstavlja novac. No isto vrijedi i ovdje, kao i na brojnim drugim mjestima širom svijeta. Isus je htio siromašnu Crkvu – Crkvu za siromašne. Na mnogim mjestima to više nije slučaj jer se Crkva, nažalost, ukopala na mjestu. Više ne ide prema naprijed i postupno se paralizira. Ako dvije godine ne hodaš, ostaneš nepomičan. Isto se događa i s Crkvom. Višak bogatstva može je omesti u hodu.

– Dragi Sveti Oče, pitam se koje sam to veliko zlo napravio da toliko patim… (Laurent, Pariz, Francuska)

To upitaj Isusa, koji je patio još više od tebe!

– Nisam kršten jer živim u Iranu, a ovdje je to nemoguće. Smatrate li me svejedno kršćaninom? Redovito se molim, čitam Bibliju gotovo svaki dan, molim krunicu, ali ne mogu ići u crkvu i nedjeljom prisustvovati na misi. Kako bih mogao produbiti svoju vjeru? (Sourosh, Teheran, Iran)

Budući da živiš u zemlji čija je politička i vjerska situacija toliko specifična, savršeno te razumijem. Kažeš mi da nisi kršten, ali želiš biti kršćanin. Ja ti odgovaram: „Dakle, kršten si!“ Jer osim krštenja vodom postoji i krštenje krvlju i krštenje željom. Osoba koja nije krštena, a umre mučeničkom smrću, umire kao kršćanin. Što se tiče krštenja željom, formulirat ću ga ovako: ako želiš biti kršćanin, već si kršćanin. Iako nisi primio sakrament, ti si kršćanin. Mnoge se osobe žele krstiti, no ne mogu… U nekim se zemljama preobraćenje na kršćanstvo kažnjava smrću.

– Koja vam je omiljena molitva? (Julien, Port-aux-Princes, Haiti)

Ovisi o trenutku. Obično molim krunicu iako sam često pritom rastresen. Ponekad samo kleknem pred Gospodina u tišini i to mi pomaže. Ponekad uzmem Bibliju i recitiram neki psalam dok ga ne upijem ili razmišljam o nekome događaju iz Biblije… Ukratko, to varira, ali volim sve vrste molitve. Jednom kada iskusimo neku molitvu, to je kao kada dijete pojede sladoled pa traži još, jedan za drugim.

– Koji vam je omiljeni svetac ili svetica? (Rosaur, Manila, Filipini)

Sveta Terezija iz Lisieuxa.

– Sveti Oče, imam još jedno pitanje: možete li razlikovati psihički bolesnu osobu od začarane osobe koju su opsjeli demoni? (Christian)

Bit ću iskren – ne znam. No postoje svećenici koji se bave egzorcizmom, oni dobro znaju. Egzorcist nadbiskupije u Buenos Airesu koji je istodobno bio i moj ispovjednik bio je svet čovjek hrvatskoga podrijetla. Već je bio star kada sam ga upoznao. On mi je rekao da je od svih slučajeva s kojima se na poziv biskupa suočio samo dvaput vidio pravo opsjednuće vragom. U ostalim je slučajevima možda na djelu bio Sotonin utjecaj, no bila je riječ o psihičkim problemima ili opsesijama, ne o stvarnim opsjednućima.

– Sveti Oče, naš nam biskup uvijek kaže da budemo u miru, no unutar naše obitelji nismo u miru. Nesretni smo. Kako donijeti mir i radost u obitelj? (Selina, Haora, Indija)

Odmah ću ti odgovoriti da ne treba brkati mir i smirenost. (Smijeh.) Oni koji to čine varaju se. Mir je unutarnji sklad koji katkada moraš nositi zajedno s križem. Ipak, na vama je da danas donosite mir. Tko zna što će biti sutra. Mir ne znači slavlje, pasar la bién, kao što se kaže na španjolskome. Ne, mir je ono što te otvara unutrašnjemu skladu, odnosno kršćanskomu životu. Želiš li svojoj obitelji donijeti mir i radost, trebaš krenuti upravo od toga unutrašnjeg sklada. Prvo njega moraš pronaći. Ako kreneš s te polazne točke, Duh Sveti u svakom će ti trenutku pokazivati koji je najbolji put da pronađeš mir. Za to ne postoji recept. Treba biti otvoren Duhu Svetomu, koji je uvijek kreativan. On je pjesnik… Trebaš mu ostaviti mjesto s kojega će ti pokazati put mira. Kao što vidiš, sve se to ne odnosi na „smirenost“.

– Ne mogu shvatiti kako to da mi kršćani pomažu iako sam musliman. (Ayman Boulam, Madrid, Španjolska)

Dobri kršćani uvijek tako postupaju! Evo osobe koja je susrela dobre kršćane! To je snažan poticaj naviještanju evanđelja. Netko će reći da to ne može shvatiti, ali postoji nešto što djeluje duboko u našim srcima. Briga za druge koja dolazi od Duha Svetoga. To je ono što zahtijeva evanđelje i čemu svjedoče oni koji se pitaju kako to da se kršćani za njih brinu.

– No kako se nositi sa stresom? Kako samima sebi oprostiti vlastite grijehe i ustrajno nastaviti hoditi u vjeri usprkos svim teškoćama? (Saskya, Port-aux-Princes, Haiti)

Kako se nositi sa stresom? Ne znam koji bih vam savjet o tome mogao dati. Tu bi vam prije mogao pomoći liječnik! (Smijeh.) Kako oprostiti samima sebi? Na to drugo pitanje mogu odgovoriti. Oprostiti sebi nešto je najteže, ali ujedno i najljepše ako uspijemo u tome, što možemo učiniti. I ja sam ograničen, i ja sam grešan. Da, molim te, oprosti samome sebi. Ipak, taj oprost ne smijemo zlorabiti i početi živjeti dolce vita. No vrlo je zdravo zadržati jednu dozu sućuti prema samome sebi. Kako ustrajati u vjeri usprkos svim teškoćama? Uvijek će nam biti teško, ali upravo će nas vjera natjerati da idemo prema naprijed. Vjera u život, vjera u Isusa. Postoji više načina da živimo svoj život u vjeri. Ključno je vjeru ne potratiti, već njome pametno raspolagati, tako da nam bude potpora u teškim trenucima.

– Kada biste mogli upozoriti kršćanina samo na jedno, što bi to bilo? (Clotilde, Nantes, Francuska)

Ukratko, rekao bih im: „Čuvajte se svjetovnosti!“ Ona je najgori od svih otrova. Na posljednjim trima stranicama svoje knjige Meditacija o Crkvi kardinal de Lubac govori o duhovnoj svjetovnosti kao o najgoremu iskušenju za Crkvu, većemu čak i od razdoblja kada su pape imali ljubavnice. Ono što kaže vrlo je važno. Kršćane bih upozorio da se čuvaju te svjetovnosti.

Papina knjiga Otvoreno o svemu – Iskreni odgovori na izravna pitanja dostupna je u svim knjižarama Verbum i na web knjižari verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.