Graham Greene klasificirao je svoj roman iz 1958. godine „Naš čovjek u Havani” kao jedno od svojih lakših djela ili „zabava”, ali koje ipak sadrži iznenađujuću količinu konkretne duhovnosti.

„Moralna imaginacija je […] čovjekova moć da uoči etičku istinu, pridržavajući se zakona, u prividnom kaosu mnogih događaja.” – Russell Kirk

U svojoj knjizi The Catholic Writer Today („Katolički pisac današnjice”), Dana Gioia ispituje religiozni karakter proslavljene „katoličke beletristike” sredine 20. stoljeća. On piše: „Iznenađujuće je malo imaginativne katoličke književnosti eksplicitno religiozno. […] Većina se neizravno dotiče religioznih tema dok se bavi drugim temama – ne svetim temama, već profanim. […] Ono što pisanje čini katoličkim jest to što je obrada tih tema prožeta određenim svjetonazorom.” Drugim riječima, radi se o korištenju moralne imaginacije u najživljem svjetlu. Ovaj kršćanski i katolički svjetonazor „ne zahtijeva sakralnu temu kako bi izrazio svoj osjećaj božanske imanencije. […] Vjerske spoznaje obično prirodno proizlaze iz prikaza svjetovne egzistencije.”

Ove bi se riječi mogle prikladno primijeniti na „Našega čovjeka u Havani” (1958.) Grahama Greenea, roman koji je njegov autor klasificirao kao jedno od svojih lakših djela ili „zabava”, a koje ipak sadrži iznenađujuću količinu konkretne duhovnosti. Smještena u Havanu uoči komunističke revolucije, priča se vrti oko Jamesa Wormolda, engleskog iseljenika koji već petnaest godina prodaje usisavače u glavnom gradu Kube. Kad čovjek iz britanske tajne službe dođe kako bi ga regrutirao da bude špijun, Wormold spremno prihvaća tu priliku jer to znači dodatni prihod za njegov posao koji slabo ide, i bolju budućnost za njegovu kćer tinejdžericu Milly.

Vjera bi se u ovoj špijunskoj satiri mogla isprva činiti usputnom, pukim ukrasom. Međutim, njezina je funkcija puno važnija. Na početku romana nam je rečeno da je Wormold nevjernik, a njegova je kći prakticirajuća katolkinja. Wormoldova supruga, koja ga je nedavno napustila, željela je da on Milly odgaja u vjeri i stoga mu je, kaže Greene, „ostavila jednu katolkinju”. Iako teška, zahtjevna i ponekad iritantna, Milly je svom ocu sve i postaje njegovim glavnim motivacijskim čimbenikom.

Greene se odlično zabavlja sa svojom karakterizacijom Milly, s katoličkim šalama koje su osmišljene tako da njegovim suvjernicima izmame osmijeh (primjer: Milly kaže svom ocu da ne treba postati katolik jer je „nesavladiva neznalica”). Millyna žarka, iako nezrela vjera – ona koristi molitvu devetnica kao način da dobije konja – također sugerira dvojnost ljudske prirode, koja teži nebu, ali je zaglibila u nesavršenostima i neznanju. Da bi Wormold bilo još teže, on mora odvojiti Milly od kapetana Segure, brutalnog šefa lokalne policije, koji ima ljubavne namjere s Milly.

Sam Wormold je klasični „mali čovjek” modernog doba, otkorijenjena i otuđena individua, koji je u Havani samo zato što ga je tamo poslala njegova tvrtka. Millyno katoličanstvo čini je više sjedinjenom s kubanskom okolinom nego što bi on ikada mogao biti, i daje joj osjećaj smisla i cilja koji njemu nedostaju. Ipak, na Kubi će se uskoro dogoditi promjene, a poznajući povijest, znamo da će to biti samo kratko vrijeme prije nego komunisti preuzmu vlast. Jedan od čimbenika koji daje poticaj zapletu je Wormoldova želja da zaradi dovoljno novca da se preseli s Milly natrag u Englesku, gdje mogu živjeti svoj život u miru.

Nemajući pojma o špijuniranju, Wormold – ili 59200/5, kako ga sada zovu – nastavlja izmišljati sva svoja špijunska izvješća za Tajnu službu, koristeći tajni kôd Lambovih „Priča iz Shakespearea”. On pretražuje novine i imenik ladanjskih klubova u potrazi za imenima koje će koristiti kao svoje „agente”, i šalje ih u izmišljene misije prikupljanja informacija o neprijateljima. Wormoldove plaće stižu i sve je dobro – sve dok iznenada imenjake njegovih „agenata” ne počnu napadati misteriozni operativci u Havani, a Wormoldove fikcije ne počnu nadrealno oživljavati. Dok Wormoldove prijevare izmiču kontroli, on se upušta u ludu, komičnu potjeru kako bi ispravio svoje pogreške prije nego još ljudi strada. Ironično, Wormold, koji je do sada lažirao svoje špijunske aktivnosti, sada je uključen u pravu misiju spašavanja nevinih života.

Wormoldu u ovoj misiji pomaže Beatrice, tajnica koju šalje glavni ured Tajne službe. Njezina bliskost s Danteovom voljenom nije slučajna, jer je ona Wormoldov spas od kaosa koji je stvorio. Pomažući Wormoldu da popravi nered koji je napravio, Beatrice također postaje akterom ljubavne priče. Milly i Beatrice obje su primateljice Wormoldovih samopožrtvovnih djela dok on stavlja svoj život na kocku tražeći ljude i bježeći za dlaku.

Dok mu Wormoldov najbolji prijatelj, njemački liječnik, daje vlastitu kopiju Lambovih priča da dovrši šifrirane poruke, on izgovara sugestivnu rečenicu: „Evo jaganjca.” Ecce agnus Dei. Wormold se priprema izaći i boriti se u posljednjoj bitci koja bi mu mogla okončati život (u pratnji, čini se da Greene implicira, Krista u kojeg ne vjeruje).

Dok se Shakespeareove priče upotrebljavaju za stvaranje šifre – a time i nejasnoće i zbrke – pravo Janje, Krist, dekodira, i time pojašnjava naše postojanje.

U vrhunskoj sceni, Wormold preuzima na sebe da ulovi i ubije špijuna koji je poslan da ga ubije, ali u posljednjem trenutku otkriva – na svoje beskrajno olakšanje – da on „nema zvanje za nasilje”.

Dana Gioia piše da je katolička beletristika, suprotno onome što bi svjetovni čitatelj mogao očekivati, „sklona biti komična, gruba, nepristojna, pa čak i nasilna”. To vrijedi za „Našeg čovjeka u Havani”, koji nas vodi kroz bordele i noćne klubove i striptiz-klubove, prenoseći prljavštinu grada u raspadanju rame uz rame sa svetošću Crkve. Komična jukstapozicija svetog i profanog ukazuje na dualnost ljudske prirode na najputeniji mogući način.

Wormold i Beatrice dolaze se pobuniti protiv utilitarnog pragmatizma s kojim su se prema njima odnosili njihovi „daljinski upravljači” u Tajnoj službi. Protestirajući protiv rastućeg kolektivizma i uniformnosti modernog društva, Wormold kaže: „Ako volim ili mrzim, dopustite mi da volim ili mrzim kao pojedinac. Neću biti 59200/5 ni u čijem globalnom ratu.” Roman ukazuje na okrutnost i apsurdnost svijeta u kojem su ljudska bića svedena na šifrirana imena ili indeksne kartice u datoteci – svijeta koji je toliko bezličan i nema pojma ni o čemu da kada Wormold nacrta sliku jednog od svojih usisavača i pošalje je, glavni ured je uvjeren da se radi o nacrtima neprijateljskog oružja. Greene se ruga scijentizmu modernoga doba primjenjujući njegov žargon na nešto tako banalno kao što je novi model usisavača – Atomic Pile („Gomila atoma”) – koji Wormold ima zadatak prodavati u svojoj trgovini.

Nasuprot tome, Greene uzdiže osobno, obiteljsko i poznato. Braneći Wormoldove postupke pred tajnom službom, Beatrice izjavljuje svoj kredo: „Ne mogu vjerovati u ništa veće od doma, niti u nešto nejasnije od ljudskog bića.” Dok je bio na špijunskoj misiji, Wormolda je njegov prijatelj liječnik upozorio da tajni agenti „ciljaju na ono što volite”. Na kraju, nakon što se toliko trudio da obrani svoje najbliže, Wormold i Beatrice su ujedinjeni u ljubavi, i s Milly je osnovana nova obitelj.

Ti su elementi donekle razvodnjeni u filmu iz 1959. u kojem je glumio Alec Guinness, koliko god dobro napravljen i zabavan taj film bio. Da bismo ih vidjeli u punoj snazi, moramo pročitati roman, gdje Greenea nikakva vremenska ili žanrovska ograničenja ne ometaju u razvijanju njegovih tema. „Naš čovjek u Havani” živahna je demonstracija kako se kršćanske teme mogu pretvoriti u naizgled sekularnu i suludu „zabavu”, baš kao što milost probija svoj put u naš prljavi svijet.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.