Već sam toliko puta govorio o književnom pitanju i o našim književnim potrebama, da mi se i samomu čini mučno dodijavati s raspravljanjem pod sličnim naslovima. Prakse, krepke i živahne prakse se hoće – čuje se odasvud – a pustite to besplodno teoretiziranje! Pa ipak su pojave u toj našoj dosadanjoj praksi, koje mi baš tiskaju pero u ruke, te moram opet malo, bar malo “teoretizirati”.

Ne ću, ne bojte se, govoriti o potrebi katoličke poezije i književnosti kod nas; hvala Bogu, ta je već jasna. Ne samo to, nego se je osjećanje te potrebe prometnulo u pravu i neodoljivu čežnju za djelima katoličke poezije, osobito u mlađoj generaciji. Ali ta čežnja udara u drugi ekstrem. Nestrpljiva mladost misli, da je, kao u pričama, moguće samim željama dokazati djela i talente. I odatle jedna rđava posljedica, o kojoj bih u prvom redu htio danas progovoriti.

To je nestašica autokritike. Nije sve, što napiše ili spjeva ma kako dobar katolik, dobra pjesma ili pripovijest; samom se voljom ne stvaraju umjetnička djela. Ona ovise u prvom redu o talentu. A u nas se toliko puta griješi u tom, da se pjesma, crtice itd. svećenika, redovnika, crkvenih dostojanstvenika, klerika, katoličkih stručnih pisaca itd. uzimlju pod gotovo novac; jer je taj čovjek tako reći po zvanju katolik, jer je zaslužan po katoličku stvar kao javni radnik, mora i njegova pjesma biti prava katolička, dakle i dobra, te se mora bezuvjetno primiti. Tako rade obični časopisi, često puta s organizatornih razloga; da takova čovjeka imaju uza se ili da ga ne odbiju, ili opet, da njegovim imenom privuku i druge pisce ili suradnike. I ovo je doduše razlog, koji se ne da odstraniti. A budući da perijodični časopisi imaju ipak odavno povremenu vrijednost, to još ne bi bilo toliko zlo, uvaži li se i to, da pojedina pjesma ne djeluje toliko niti daje pravoga pojma o pjesniku ili smjeru za kojim se teži. Ali ovakav postupak rađa svakako tom zlom posljedicom po autora, da on, koji je i sȃm možebit svoj prinos poslao samo s organizatornih razloga ili da udovolji molbama uredništva, a sȃm nije mnogo držao do njega, počinje vjerovati u njegovu pjesničku, umjetničku vrijednost te radi marljivo dalje. Nakupi se s vremenom takvih priloga više, a autor, računajući ujedno s ugledom, koji je stekao ostalim svojim radom ili svojim zvanjem, izdade posebno oveću zbirku. Publika čita i šuti; kritika šuti. Nestručnjaci pohvale poduzetnost i mnogostranost pisca, jer pošto su ostala njegova djela izvrsna, misle, da moraju i ova, pjesnička djela, biti dobra. A stručnjaci šute jer im je teško dirati u čovjeka, koji je na drugom polju i u drugom pogledu stekao zasluga i ugleda. I tako se rađaju na sve strane krivi pojmovi o vrijednosti pjesničkoga djela. Usudi li se kritičar ipak progovoriti o stvari te rekne koju hladnu ili dade između redaka razumjeti svoje pravo mišljenje, tad se odmah smatra patriotizam, dobra volja i katoličko uvjerenje autora povrijeđenim; a s druge strane opet stižu kritičaru dnevno pisma od onih koji žele saznati čitavu istinu te ga pitaju za njegovo “pravo” mišljenje, tj. koje nije smio kazati.

S druge strane nije ni svaka dobra pjesma od dobra katolika, pravoga pjesnika još ono pravo, što bismo imali razumjeti pod katoličkom književnošću. Prerano se je počelo u sav mah govoriti, da imamo katoličke pjesnike, katoličku književnost. Ako naglašujemo izraz “katolička književnost”, tada tim već kazujemo da bi to imalo biti nešto posebno. U tom se doduše još uvijek ne možemo složiti, ali će ipak nužda činjenicȃ napokon pobijediti. Ne ćemo one dosadanje, mrtve i mlitave vjere, nego novu, snažnu vjeru u narodu, a po tom i nov život na svim područjima hrvatske kulture. Hoćemo nov naraštaj i novu iz temelja inteligenciju. Hoćemo jedinstven preporod kulturnog života; a vjera, koja baš stvara to jedinstvo na religijoznom, socijalnom, narodnom polju, na demokratskoj osnovici, zar da nije kadra i snažna otvoriti sebi jedinstven, poseban, nov stil u umjetnosti, novu umjetnost? Ili zar je svejedno za stil umjetnosti, da li je težište života pojedinca a po tom i cijeloga naroda s ovu ili onu stranu groba? Nov se život ne može opaziti samo u sujetu, nego mora sebi stvarati i adekvatum, primjerenu tehniku.

Tko ne daje, ne može ni tražiti. Zahtijevamo li od poezije, da dade oduška, da budu glasnikom našemu novom naraštaju, moramo joj dati primjeren izražaj, nov stil, koji odgovara novom duševnom životu.

Ali je krivo opet misliti, da ta tehnika mora biti nešto sasvim oprečna, kontrastna današnjoj, da mora stvoriti nešto iznenadna i da mora prekinuti sa svim dosadanjim strujama. To je obično onaj kamen smutnje. Ljudi su se i previše zaljubili u realizam Turgenjevljeva kova, artizam Domjanića i Nazora, u impresionizam Begovića i Vojnovića, te im je i odviše žao rastati se s tim blistavim uzorima. Ali to nitko od njih ni ne traži. Već poradi toga što ni umjetnost kao ni narav ne ide skokovima, već prijelazima. A osim toga je stara istina, da se ekstremi dotiču. U njihovom žarkom obožavanju puti i u našoj čežnji za slobodom duše ima nešto zajedničko – ekstrem. Nije badava na međi naturalizma J. K. Huysmans, najcrnji satanista i najžarči sredovječno-katolički idealista u jednoj osobi. Znamenita činjenica, da smo mi po dobi, po naobrazbi i po nužnom razvoju djeca moderne, ne smije se zaboraviti, ali je moramo biti potpuno sebi svijesni. U zbirci Domjanićevih pjesama kaže biograf, da Domjanića nije do tada nitko u našoj književnosti nasljedovao i izvodi odatle samostalnost, samoniklost njegova talenta. Izvod sam po sebi stoji, jer nitko ne sumnja o izvornosti Domjanićeve individualnosti; ali se je pokazalo, da je premiera bila nešto prebrza: Luč je donijela, u doba svoga najjačega razmaha, nekoliko pjesama u Domjanićevu stilu (osobito od Jonkea). Ova je činjenica značajna: ne imituju modernu vršnjaci, dok je još u cvatu, nego mi, njezini literarni potomci, kad je već, po svjedočanstvu samog Marjanovića, premašila svoj zenit. Mi smo svi proživljavali u sebi najljepše pjesme Domjanićeve i Nazorove, najkasnije sanje Begovićeve i Vojnovićeve, i to dakako ne samo da ne može ostati bez traga, nego se je dapače duboko upilo u našu dušu u jeku njene mladosti: ali ne smije opet zaboraviti, da smo mi to sve proživjeli, da je to sve za nas bilo, i da idemo dalje. Njihovoj rafiniranoj sjetilnosti ima da odgovara istančanost našeg duševnog života; a da će se na tom putu preufinjenosti obje tehnike sresti, svjedokom su obraćenici Huysmans, Verlaine, Jørgensen i dr. Njihovoj kompliciranoj boli vijeka, sumornosti i kaosu simbolizma odgovara jednostavnost naše žive vjere, proste i odvažne kao što je i u našem hrvatskom narodu; ali budući da je u današnjem vjerniku, kakova ga naš veliki pokret i preporod traži, ujedinjen i priznavalac, i apostol, i apologet, i pustinjak, i mučenik, to će bez dvojbe sve ove fine nijanse vjerničke duše naći dosta tehničkog oslona u bogatstvu i istančanosti izraza, kojim je moderna svoju kompliciranu dušu kušala razmrsiti. Nije uzalud neoimpresionizam i neosimbolizam proučavao sredovječne katoličke mistike, da u njihovom finom nijansiranju skroz duševnoga, skroz prekozemskoga života i osjećanja, nađe izraza svojoj sumornoj i presićenoj sjetilnosti.

Ne bježimo dakle od moderne, ali obračunajmo s njom! Duo si fecerint idem, non est idem (1). Uz iste dodirne točke idemo ipak svaki na svoju stranu i moramo ići. Kamo ćemo? Da to postane mnogima i mnogima od nas jasno, bit će od potrebe ispitati onu dodirnu točku, stvoriti onaj obračun. Moderna ima da za nas bude objektivna činjenica. Mjesto ignoriranja, mjesto perhoresciranja s jedne strane, a mjesto bezuvjetnoga obožavanja s druge strane ima da nastupi proučavanje, ispitivanje. Ustanovimo, šta je sve u njoj trajne vrijednosti, šta je sve kadro, da bude naše. Ali toga nećemo postići dosadanjom negativnom kritikom. Ne tražimo njihove zalutalosti, apsurdnosti, onoga što nas razdvaja, nego ono, što nas spaja. Na Vidrića, na Nazora, na Begovića se je udaralo, jer su puni poganstva; Domjanića nitko nije ni spomenuo, jer je u njega samo po koja pjesma, koju bi tek najstroži ispitivač mogao naći zazornom. Između Gospođe Walewske i Dubrovačke trilogije ogromna je razlika; ipak se je o jednoj i previše govorilo, a o drugoj ništa. Kad se organsko biće hrani, nije dosta, da nepotrebne ili štetne dijelove svoje hrane odbaci, nego mora i ono preostalo, ono što vrijedi, upiti, usisati.

Da li u modernoj mnogo ili malo toga vrijedi, o tom ne govorim. To će pokazati onaj obračun. A bilo bi potrebno, da se on provede koliko je moguće u javnosti, u studijama, u kritikama, u esejima o našim modernim pjesnicima i književnicima. Ali te studije i kritike imale bi pisati djeca moderne, a ne njeni vršnjaci. Vršnjaci su još puni žuči sa žestoke borbe, dok djeca imaju za sobom evoluciju. I to je praktični zahtjev drugog dijela ovoga moga članka. A za prvi dio bila bi molba našim nestručnim listovima, koji donose beletristiku, da malo pritegnu uzde i da primijene kakvo takvo književno, umjetničko mjerilo na prinose, koji bi svojom formom morali spadati u poeziju. Ali ne samo u poeziju, kao ono ugodno i prijatno raspoloženje, što ga više manji svaki čovjek ima u posebnim časovima, nego u poeziju kao umjetnost, koja također ima svoje zakone i svoje zahtjeve, i to vrlo visoke zahtjeve. Ili ako to već nije moguće svagdje i dosljedno provesti, tad nek se stvori mogućnost ili sa strane časopisȃ ili sa strane autorȃ privatnim putem, da stručni i ozbiljni kritičari mogu bez zamjere objektivno i zdušno izreći svoj sud o umjetničkoj vrijednosti djela javno ili privatno svakako prije nego što se autor odluči, da ga posebno izda.

(1) “Ako dvojica čine isto, nije isto.”

Luč, VIII/1912-1913, 2/3, 41-44.
Uz dopuštenje izdavača objavljeno prema knjizi Katolički idealizam i realizam: Studije, kritike, intervjui, članci iz 2009. godine