O 'SIFILISU DOLIČNOSTI'
Kako je Crkva, koja je stoljećima stvarala i hranila umjetnost, kukavičlukom svojih sinova poslana u ropotarnicu
"Crkva koja je stvarala, stoljećima hranila umjetnost, bila je kukavičlukom svojih sinova poslana u ropotarnicu; svi veliki pokreti koji su u to doba jedan za drugim dolazili, romantizam, naturalizam, nastali su bez nje i protiv nje. Bilo je dovoljno da se neko djelo ne zadovolji pripovijedanjem jednostavnih pričica i ljupkih laži koje završavaju poukama o nagrađenoj vrlini i kažnjenoj mani pa da stid crkvenjaštva stane galamiti!"
Poprilično je jasno kako Katolička Crkva u 21. stoljeću nema primat ni u jednom obliku umjetnosti, jezika koji je stoljećima vjerskom puku na upečatljiv način prenosio njezinu teologiju. No krah katoličke umjetnosti nije, kako neki simplificirano tvrde, došao s reformama Drugoga vatikanskog koncila, pa niti pojavom modernosti. Korijeni gubitka hrabrosti i smjelosti, tj. svojevrsne demaskulinizacije Crkve, stari su stoljećima, što jasno pokazuje pronicljivi uvid koji vam donosimo ispod ovog uvoda. Radi se o ulomku iz romana “Katedrala“, remek-djela s kraja 19. stoljeća koji je sastavio francuski pisac i obraćenik Joris-Karl Huysmans. U njemu pisac – čija su djela prošla put od naturalizma, preko dekadencije do katoličkog simbolizma – snažnom erudicijom te moćnim stilom i bogatim rječnikom (koji pritom ne otupljuje oštricu kritike) kroz autobiografski lik Durtala progovara o “pobožnoj slaboumnosti” koja je smjelost i žestinu Crkve pretvorila u stid i strah čije posljedice osjećamo i danas.
Durtal se sada izgubio u tim razmišljanjima koja su ga spopadala svaki put kad bi prelistavao kakve klerikalne novine ili jedno od onih djela kojima je, poput propusnice, prethodilo odobrenje nekoga prelata.
Uopće ga nije prestajalo iznenađivati to katolicima vlastito nečuveno neznanje, ta nagonska mržnja prema umjetnosti, ta bojazan od ideja, taj teror pojmova.
Zašto? Jer, napokon, nema nikakva razloga da vjernici budu neukiji i gluplji od drugih; to bi čak trebalo biti suprotno…
O čemu ovisi ta inferiornost? Durtal je sebi odgovarao: o sustavu naobrazbe, o naučenoj intelektualnoj plašljivosti, o poukama u strašljivosti što se daju u podrumima, daleko od života i daleko od svjetla; činilo se da taj sustav zapravo ima nakanu uškopiti duše, hraneći ih samo splačinama, bijelim književnim mesom, pristavši da kod učenika uništi svaku neovisnost, svaku duhovnu inicijativu, tlačeći ih, poravnavajući ih pod istim valjkom, suzujući krug misli, ostavljajući ih u hotimičnom nepoznavanju književnosti i umjetnosti.
Sve to kako bi se izbjegle kušnje zabranjena voća kao izgovor za pobuđivanje straha. U toj igri, znatiželja za nepoznatim o kojem se uvijek govorilo u frazama to opasnijim što su proizvodile više ili manje providan učinak, ostajući zastrte, uznemirivala je umove i budila osjetila; mašta se izjedena željom za znanjem i strahom mogla samo razdražiti i bila je spremna da se na najmanju riječ razgori.
U takvim uvjetima, čak i najbezazlenije djelo postajalo je opasnost već i ako bi govorilo o ljubavi i lijepim riječima slikalo ženu; i to je sve objašnjavalo – neznanje je bilo vlastito katolicima jer ga uzdizahu kao preventivni lijek zavođenja na zlo – nagonska mržnja prema umjetnosti jer je svako pisano ili gledano djelo za te uplašene duše samim time postajalo nositelj grijeha, rastvorno sredstvo krivnje!
Zaista, nije li bilo umjesnije, mudrije otvoriti prozore, prozračiti sobe, muški se ophoditi s dušama, naučiti ih da pred svojim tijelom ne dršću toliko, uliti im prijeko potrebnu odvažnost i čvrstoću odupiranja; jer najzad, to je pomalo priča o psu koji laje i skače na vas ako ga se bojite i bježite, ali koji uzmiče kad ste odlučni da ćete ga otjerati.
Uvijek su takvi postupci pobožnog odgoja završavali tako da, s jedne strane, kod većeg broja ljudi osnaži utjecaj tijela tako da se poslije prepuste užicima svijeta, a s druge strane širenjem gluposti i straha, zapuštanjem duhovnosti, kapitulacijom svih katoličkih snaga što se bez otpora prepuštaju navali svjetovne književnosti koja se smješta na položaje koje čak nije teško osvojiti!
To je bilo bezumno! Crkva koja je stvarala, stoljećima hranila umjetnost, bila je kukavičlukom svojih sinova poslana u ropotarnicu; svi veliki pokreti koji su u to doba jedan za drugim dolazili, romantizam, naturalizam, nastali su bez nje i protiv nje.
Bilo je dovoljno da se neko djelo ne zadovolji pripovijedanjem jednostavnih pričica i ljupkih laži koje završavaju poukama o nagrađenoj vrlini i kažnjenoj mani pa da stid crkvenjaštva stane galamiti!
Dan kad je onaj tako lagan i tako širok oblik suvremene umjetnosti, roman, progovorio o prizorima iz stvarnoga života, udijelio prostor strastima i postao psihološko istraživanje, analitička škola, bio je dan uzmaka vojske bogomoljaca na svim linijama. Katolička strana koja je izgledala bolje pripremljenom od svake druge za borbu na područjima koja je teologija dugo proučavala, povukla se u neredu, zadovoljavajući se, kako bi osigurala svoje povlačenje, tek napadima sa starim zbunjujućim kremenjačama svojih trupa na djela koja nije ni nadahnula ni smislila.
Kako je kroz više razdoblja zaostajala, kako stoljećima nije slijedila razvoj stila, okrenula se rustikalnome, jedva pismenome, više nije razumjela ni polovicu riječi kojima su se pisci služili, pretvorila se, riječju, u polje nepismenih; nesposobna raspoznati loše od dobroga, pod istu je osudu trpala pornografsko smeće i umjetnička djela; ukratko, završila je popuštanjem takvim nesmotrenostima, širenjem takvih gluposti da je izgubila svaki ugled i više ništa nije vrijedila.
Pa ipak, mogla je tako lako raditi, nastojati ostati u tijeku, razumjeti, jasno utvrditi ako autor u svojem djelu pjeva o tijelu, slavi ga, veliča; ili ga, naprotiv, pokazuje samo da ga izvrgne ruglu ili da omrzne; trebala se uvjeriti da postoji pohotna golotinja i nevina golotinja, da ne treba dakle sve slike na kojima se iskazuju gola tijela kuditi. Trebala je nadasve prihvatiti da mane treba pokazati i protumačiti kako bi se izazvala odbojnost i sugeriralo gnušanje.
Jer, najzad, bila je to velika teorija srednjega vijeka, metoda kiparske teologije, književna dogmatika redovnika onoga vremena; u tom je smisao onih kipova, onih skupina, koji još uvijek uznemiruju lako sablažnjiv stid naših pobožnjakovića. Njih je u izobilju na onim nepriličnim prizorima, na onim probranim oskvrnjenim slikama u Saint-Benoit-sur-Loire, u katedrali u Reimsu, u Mansu, u kripti u Bourgesu, posvuda gdje se uzdižu crkve; a one u kojima ih nema su one u kojima ih je prenemaganje, što osobito više bjesni u nečistim vremenima, razbilo udarcima kamenja, uništilo u ime morala suprotstavljena onomu moralu što su ga u srednjem vijeku poučavali svetci.
Te su slike već godinama izazivale radost slobodnih mislilaca i očajanje katolika; prvi su na njima opažali satiru običaja biskupa i redovnika, drugi su žalili što takva sramotna djela blate zidove hrama. Međutim, objašnjenje tih prizora bilo je ipak lako dati; daleko od nastojanja da se opravdava toleranciju Crkve koja ih je pripustila, trebalo se diviti širini njezina duha i njezinoj smjelosti. Takvim postupanjem Crkva je svjedočila o svojoj odlučnosti da navikne svoju djecu, da im predstavi smiješnu i mrsku stranu mana koje ih muče; bilo je to, da reknemo tako, zorno dokazivanje slikom, ali i poziv na ispitivanje savjesti tako da je prethodilo ulasku u svetište kao opomena na ispovijed, nabrajanje grijeha.
Takav je plan ulazio u njezin sustav obrazovanja jer je namjeravala oblikovati čvrste duše, a ne dušice kao što ih oblikuju duhovni ortopedi našega vremena; ona je upozoravala i šibala manu gdje god se nalazila, nije oklijevala proglasiti pred Bogom jednakost ljudi, tražila je da biskupi, da redovnici koji su se ogriješili u njezinim predvorjima budu izloženi kao na stupu srama; spremnije ih je osuđivala nego druge da ih postavi za primjer.
Takvi su prizori bili, uglavnom, tumač šeste Božje zapovijedi, isklesana parafraza katekizma; oni su bili pokude Crkve i njezine lekcije, istaknute svima na dohvat.
No naša se Majka nije zadovoljila izricanjem opomena i prigovora na samo jednome jeziku; ona se zbog ponavljanja poslužila glasom drugih umjetnosti; a neizbježno, bijaše to književnost i propovjedaonica koje joj poslužiše kao posrednici u korenju masa.
A one nisu bile ni lošije ni čednije od kiparstva! Treba samo otvoriti sveta djela —počevši s nadahnutim knjigama, s Biblijom koju se usuđujemo čitati samo u slabim francuskim prijevodima jer koji bi se svećenik usudio oslabjelim dušama svoga stada preporučiti čitanje 16. glave proroka Ezekiela ili Pjesmu nad pjesmama, tu svadbenu pjesmu Isusa i duše! — sve do otaca, sve do crkvenih naučitelja da se uvjere u agresiju riječi kojima se Crkva služila da uništi grijeh puti.
Kako bi naši suvremeni farizeji osuđivali tvrdokornost svetoga Grgura Velikoga koji je vikao: „Govorite istinu, više vrijedi sablazan nego laž!”; čvrstinu svetoga Epifanija koji raspravlja o gnozi i prikazuje popis strahota te sekte i mimo govori pred svojim slušateljima:
„Zašto bih se bojao reći ono što se vi ne bojite učiniti? Takvim govorom želim pobuditi gnušanje prema sramotnim djelima koja činite.”
Što bi mislili o svetom Bernardu koji se u svojoj trećoj meditaciji služi odvratnim fiziološkim pojedinostima kako bi pokazao ispraznost naših tjelesnih težnja i ruglo naših užitaka? O svetoj Hildegardi koja raspravlja – s kakvom mirnoćom! – o različitim vidovima požude; o svetom Vinku Ferreru koji u svojim govorima slobodno raspravlja o Onanovu poroku i Sodominu grijehu, upotrebljavajući jednostavne slike, uspoređuje ispovijed s liječenjem, ustvrđuje kako svećenik mora ispitivati urin duše i čistiti je? Kakvu bi osudu izazvao čudesni odlomak Odona iz Clunyja što ga u svojem djelu Latinski mistik spominje Remy de Gourmont, odlomak u kojem taj strašni redovnik govori o čarima žene, prevrće ih, odere ih, odbacuje poput prazna zeca na mesarskom stolu; ili odlomak Klementa Aleksandrijskoga koji sažima svako pitanje u dvije rečenice:
„Imenujem bez stida one dijelove tijela u kojima se oblikuje i hrani plod; zapravo, kako bili ih se stidio imenovati kad ih se Bog nije stidio stvoriti?”
Nijedan veliki crkveni pisac nije bio takav bogomoljac. Pretjerana čednost koja nas već tako dugo zaglupljuje, seže upravo do bezbožnih vjekova, do epohe poganstva, do povratka pokvarena klasicizma kakav je bila renesansa; i gle kako se od tada razvila! Svoje veliko područje kulture ona je imala u pompoznim i pohotnim godinama takozvanoga Velikoga stoljeća (Grand-Siecle); jansenistički virus, stari protestantski glib uvukao se u krv katolika i oni ga još uvijek imaju!
„To je istina! Lijepi su rezultati toga sifilisa doličnosti!” – i Durtal prasne u smijeh, misleći na katedralu u Chartresu.
Tu priliči povući se, pomisli on, jer je postignut najviši stupanj pobožne slaboumnosti. Među kipovima koji okružuju kor te bazilike nalazi se skupina skulptura što prikazuju obrezanje: sveti Josip drži dijete, a Blažena Djevica Marija priprema tkaninu dok im prilazi veliki svećenik da obreže dijete.
No našao se neki zbunjen crkvenjak, neki svećenik, da osudi ovaj razvratni prizor i nalijepi komadić papira na Isusov trbuščić!
Bestidnost Boga, besramnost tek rođena djeteta, to je bilo previše!
Sto mu jada, nastavi on, sa svim tim razmišljanjima, vrijeme prolazi i otac me očekuje. Potrči stubama i požuri prema katedrali do sjevernoga pročelja gdje se gore-dolje šetao otac Plomb, moleći brevijar.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Jorisa-Karla Huysmansa “Katedrala”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.