Koliba (Naslov izvornika: William P. Young, The Shack, Calle Norte 2007. Hrvatski izdavač: Ljevak, Zagreb 2008.) naslov je još jednog bestselera koji je za sobom podigao lavinu pitanja o kompatibilnosti s kršćanskom objavom i interpolaciji newageovskih elemenata. Na “Amazonu” spada među 100 najprodavanijih knjiga u Americi. Od 102 objavljene recenzije, 93 su ga ocijenile najvišom mogućom ocjenom, a samo dvije niskom. Predstavljen je kao knjiga koja “preobražava život” i daje mu smisao.

Tko je autor Kolibe?

Autor Kolibe, William Paul Young, rođen je 1955. u Kanadi, a djetinjstvo provodi sa svojim protestantskim (?) roditeljima, misionareći u Nizozemskoj i Novoj Gvineji (Zapadna Papua), među pripadnicima plemena Dani, koji su se još bavili obradom kamena. Bio je prvo bjelačko dijete koje je naučilo njihov jezik i imao pristup njihovoj kulturi. U navedenim okvirima možda ćemo lakše razumjeti Youngovu strast za drugim rasama, što će se odraziti i u njegovu poimanju Presvetoga Trojstva.

Kako je nastala Koliba?

William P. Young započeo je karijeru pisca pisanjem priča za uski krug prijatelja, dok ga njegova žena nije nagovorila da, kao kršćanski misionar, za šestero svoje djece opiše vlastito iskustvo Boga i unutarnjeg iscjeljenja, koje je on doživio kao odrasla osoba. Tako je nastala Koliba. Young ju je najprije za svoju djecu i uski krug prijatelja otisnuo u samo petnaest primjeraka. Dvojica prijatelja potaknula su ga da knjigu tiska za široku publiku. Nakon što mu ju je 26 izdavača odbilo tiskati, autor ju je 2007. godine sam tiskao u vlastitoj nakladi.

Koji je sadržaj Kolibe?

Roman je priča o nesretnom Macku (Mackenziju Alenu Phillipsu) čija je najmlađa kći Missy (Melissa Anne Phillips) oteta tijekom jednog obiteljskog izleta. Sve je upućivalo na to da je djevojčica brutalno ubijena u napuštenoj kolibi zabačenoj u divljini Oregona. Četiri godine Mackenzi je paraliziran “Velikom Tugom” koja mu je isisavala životni polet. Hrva se s egzistencijalnim pitanjima o podrijetlu dobra i zla, Božje egzistencije i neuslišanih molitvi. Boga, ako je svemoguć, optužuje što nije spriječio stradanje njegove kćeri, sebe što je uopće krenuo na izlet, a ubojicu proklinje želeći mu se osvetiti… Drama je trajala sve do primitka tajanstvenog pisma u kojemu ga je, navodno Bog, pozvao da se vrati u kolibu, mjesto tragedije.

Nebo u kolibi

U napuštenoj kolibi divljine Oregona kao mjestu tragedije, ili u kolibi vlastitoga srca (što uostalom nije ni važno), Mack je doživio objavu. Možda je njegov doživljaj bio fatamorgana, klinička smrt, ili samo san, ali njegov se život otada kopernikanski promijenio. I to je jedino važno. “Velika Tuga” zauvijek je iščezla iz njegova života. Srce mu je prvi put iskusilo slobodu. Mack je postao novi čovjek. Štogod da mu se ukazalo, nije bilo bez Božje intervencije. Mack je spoznao da nema mjesta gdje Boga nema. Nema nevažnih poslova i stvari. Nema zemaljskih događaja iza kojih ne stoji dublji smisao, makar ga mi trenutno ne bili kadri dokučiti. Knjiga pogađa čitatelja snagom evanđeoske poruke.

Trivijalna teologija

Naravno da bi se, s teološkog gledišta, moglo prigovoriti trivijalnoj antropomorfnoj slici Presvetoga Trojstva koja, zanimljivo je to istaknuti, u ovom romanu ipak nije ni heretična ni newageovska. Iako ga predočujemo kroz različite forme, ipak znamo da je Bog onkraj svih formi, spola, rasa ili naših predodžbi o njemu: “Ja nisam ni muško ni žensko iako oba spola izviru iz moje prirode. Ako ti se odlučim ukazati u muškom ili ženskom obličju, onda je to zato što te volim” (Koliba, str. 97.). Glavnom liku romana Macku, koji je prema svome zemaljskom ocu gajio osjećaje nepraštanja, Bog se Otac objavio kao žena, domaćica i kuharica, imenom Elousia (“Elousia”=”biće”, “ono istinski zbiljsko”, Bog Stvoritelj) koju će, kako bude rastao u spoznaji Boga i iscjeljenju unutarnjih rana, kasnije početi zvati Stari (tako mu se iz milja obraćala u svojim molitvama i njegova supruga Nan). Isus mu se objavio kao tridesetogodišnji muškarac (židovski) iskrivljenog nosa, a Duh Sveti kao žena (“čuvarica vrtova”, “Stvaranje”, “Dah Života”, “Duh Oca”), imenom Sarayu (što u prijevodu znači “vjetar”). Autor Kolibe kao da želi sugerirati kako srdačni, iako bizarni, odnosi članova u obitelji (Presveto Trojstvo predstavljeno kao zajednica spomenutih dviju žena i jednog muškarca, od kojih nitko nije bio bijelac) današnjem čovjeku mogu poslužiti kao putokaz do praga vjere jednako kao i skolastička filozofija srednjovjekovnom mudroljupcu. Autor je uspješnije ilustrirao Mariju (u romanu je nazvana Sofija i spretno opisana kao: “Sve što putenost pokušava biti, ali bolno ne uspijeva”, Koliba, str. 162.) i Crkvu kao Kristovu zaručnicu. Romanom se, istina, provlači i pokoja newageovska misao, posebno šepava teologija religija i petljancija s religijama kao zaprekama na putu do Boga. Da bi naglasio važnost osobnog odnosa s Bogom, autor je otišao predaleko i u kritici Svetoga pisma (možda skrivenom aluzijom na katoličko poimanje objave?!): “Božanski glas sveo se na slovo na papiru, a čak su i to slovo morali posredovati i dešifrirati odgovarajući autoriteti i intelekti” (…). “Nitko nije htio živog, neposrednog Boga – Njega je trebalo strpati u knjigu. I to u knjigu pozlaćenih korica kako bi se što bolje ublažio osjećaj krivnje” (Koliba, str. 69.).

Povreda ispovjedne tajne

“Nešto u srcima većine ljudskih stvorenja jednostavno ne može podnijeti patnju nevinih, osobito djece. Čak će i robijaši slomljena duha koji služe kaznu u najgorim zatvorima najprije iskaliti bijes na onima koji su mučili djecu. Čak i u ovakvom svijetu u kojemu su moralne vrijednosti relativna stvar, zlostavljanje djece se smatra najvećim baukom. I točka!” (Koliba, str. 62.).

Iz navedenog odlomka proizlazi, ako nekome želimo svjesno napakostiti, omraziti ga u očima javnosti, da je dovoljno imputirati mu zlostavljanje djece. To je u očima javnosti najteži zločin. Zamislite samo stotine popularnih romana i filmova, različitih žanrova i autora, koji bi kao metaforu negativca kontinuirano navodili Židove, opravdavajući se da je to samo literarna forma, fikcija, fantastika koju ne treba shvaćati ozbiljno! Nije li slično nastao i Holokaust? Isti postupak može se primijeniti i na muslimana, katolika, ili bilo koju drugu naciju ili religiju ako ju želimo omraziti. A to se upravo događa. Predstavnici Crkve u suvremenoj newageovskoj literaturi uvijek su negativci. I to je već postalo uobičajeno i moderno! Stvara se opće mnijenje, paradigma, kojoj se malo tko uopće i pokušava suprotstaviti. Katolicima se nameće osjećaj krivnje i očekuje da se pokornički posipaju pepelom, kaju, i da šute.

Jedini spomen katoličkog svećenika u romanu Koliba, slobodni smo zaključiti da je riječ o katoličkom svećeniku jer je ispovjednik dječaka, uz to je povezan i uz povredu ispovjedne tajne, za što je predviđena najteža crkvena kazna od koje samo papa može dati oprost.

“Sve se zahuktalo kada je trinaestogodišnji Mackenzie kolebljivo otvorio dušu svećeniku u vjerskom kampu za mlade. Prepustivši se trenutku, Mack je u suzama priznao da nije ništa učinio kako bi pomogao svojoj mami kada ju je, ne jednom, otac pred njegovim očima namlatio do besvijesti. Međutim, Mack nije uzeo u obzir to da je njegov ispovjednik radio i propovijedao vjeronauk s njegovim ocem. A kada se dječak vratio kući, na trijemu ga je dočekao tata i to, začudo, bez mame i sestara. Poslije je doznao da su ih otpremili strini May kako bi otac svoga buntovnog sina mogao na miru naučiti pameti. Gotovo dva dana proveo je vezan za stablo u vrtu iza kuće i njegov ga je tata šibao remenom svaki put kad bi se probudio iz alkoholne nesvjestice i nakratko ostavio bocu.” (Koliba, str. 8).

Čitatelj ovog odlomka osjetit će opravdan gnjev i žaljenje što dječak, otrov koji je stavio u piće svome ocu, nije stavio i katoličkom svećeniku! Je li autor Kolibe takav efekt želio postići?! Zašto?! Činjenice, međutim, pokazuju suprotno, da su naime čak i otpali katolički svećenici, ma kako se od Crkve odmetnuli, ipak ispovjednu tajnu čuvali do groba. No, to nipošto ne znači da su vjerski službenici bezgrešni. Zato pozitivna poruka ovog prizora neka bude da čitatelj ne dopusti nekom svećeniku koji ga je povrijedio da se ispriječi između njega i Boga. Potrebno je i svećeniku oprostiti.

Zaključak

Autor Kolibe, romana teološke fikcije, zasigurno nije teološki nepismen. Ignoriramo li kontroverzne elemente, na koje smo ukazali u ovom prilogu, čini se da sadržaj knjige današnjem sekulariziranom čitatelju ipak može pomoći da se približi Bogu. Roman ruši “religijske stereotipe” i klišeje o Bogu, svijetu i čovjeku (Koliba, str. 98.). Želi pomoći na svijet gledati Božjim očima. Možda stvarno nekome može pomoći da se, povratkom Bogu, uz njegovu milost, oslobodi “Velike Tuge” i oprosti sebi grijehe prošlosti, bližnjima nepravde koje su mu počinili, a Bogu to što ih nije spriječio. “Većina nas nosi u sebi osobnu patnju, pregažene snove i napukla srca, svatko od nas ima samo sebi svojstvene gubitke – vlastitu kolibu” (Koliba, str. 267.). Ljeto i godišnji odmor idealna su prigoda da zavirimo u kolibu vlastitoga srca i oprostimo svima – ako već nismo. Jer oproštenje je operativni zahvat u prošlosti s ciljem uklanjanja uzročnika duhovne paralize u sadašnjosti. A nema ga tko ne bi imao nikome ništa oprostiti. Ako Koliba nekome pomogne da mogne oprostiti i uskliknuti: “Volim te, dobri, stari, Bože moj!” onda – neka je čita. S napomenom da iz Kolibe ipak treba prijeći u Crkvu, jer nas istom u njoj čeka “Stari”! – osobito u sakramentima, o kojima u knjizi nema ni spomena.

fra Josip Blažević

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Veritas – Glasnik svetog Antuna Padovanskog.