Nedavno sam ponovno naišao na Krležinu rečenicu: „Po našim rečenicama sudit će poznija pokoljenja o stupnju naše književne civilizacije.“ Ta mi je Krležina rečenica važna i zbog nečega vrlo osobnog. Napisao sam nekoliko romana koji su naizgled vrlo različiti, a ipak ih, kada ih pogledam zajedno, povezuje isto pitanje: što riječi otkrivaju o čovjeku i što mu mogu učiniti?

To me dovodi do pitanja mora li književnost prenijeti sve što postoji u stvarnom govoru da bi bila uvjerljiva. Ljudi u stvarnosti govore „ovaj“, „onaj“, „znaš“, „mislim“, ponavljaju se, zastajkuju, zamuckuju, psuju, započinju rečenice koje nikada ne dovrše i katkad satima razgovaraju ne rekavši gotovo ništa. Kad bismo takav razgovor snimili i doslovno prepisali, dobili bismo autentičan zapis, ali ne nužno i književnost. Književni dijalog nije snimka razgovora. Pisac bira što će pustiti u rečenicu, a što će ostaviti izvan nje.

Zamislimo dvojicu muškaraca u tramvaju koji toliko glasno prepričavaju neku svađu da ih sluša cijeli vagon. Svaka druga riječ je psovka, iste se uvrede ponavljaju, a ljudi oko njih gledaju u mobitele, kroz prozor ili u pod. Takav je razgovor potpuno stvaran. Ali mora li ga roman zato prenijeti riječ po riječ? Možda je dovoljno napisati da su cijelim putem govorili toliko glasno da je čovjek koji je sjedio preko puta jedva čekao izići iz tramvaja. Stvarnost time nije ublažena. Samo je odabrano ono što je u prizoru doista važno.

S tim sam se izborom na različite načine susreo u trima romanima. U “Paromlinu nad Bjelovarom” Goran se nakon Marijine smrti vraća u stan svoga djetinjstva. Ondje su Paromlin, garaže, stari vrtuljak, kuhinjski stol, računi i kutija pisama. Marija u njima ne govori da je iscrpljena, da se boji ili da joj je teško. Piše o pošti, školi, krumpiru i novcu. Piše „nekako ćemo“. Pripada generaciji ljudi koji često nisu govorili „volim te“, nego bi poslali novac, kupili djetetu tenisice ili sebi uzeli lošiji komad hrane. Kada bih takvu ženu natjerao da u romanu precizno i potpuno objasni vlastite osjećaje, možda bih dobio dobar monolog. Ali više ne bih imao Mariju. U tom je romanu zato važna upravo riječ koju ona nikada ne izgovori.

“Miškec s”e kreće sasvim drugim prostorom. To je roman o čovjeku koji pomaže drugima, vodi karitas, prikuplja pomoć i nalazi donatore. Zanimalo me može li čovjek zalutati ne zato što je odlučio činiti zlo, nego zato što je predugo uvjeren da čini dobro. U početku Miškec sluša ljude i za njih ima vremena. Onda pomoć postaje organiziranija. Dolaze obrasci, termini, evidencije, učinkovitost i potreba da se korisnici ne vežu previše uz osobu koja im pomaže. Nitko ne govori ružno. Sve zvuči razumno. Samo razgovori postaju kraći, a čovjek se polako pretvara u slučaj. Tu sam možda najjasnije vidio da grubost ne mora imati grub rječnik. Ponekad dolazi uredno složena, pristojna i administrativno besprijekorna.

U “Trećoj klupi” riječ dobiva još drukčiju snagu. U maloj župnoj zajednici netko nešto čuje, drugi nešto primijeti, treći doda ono što je navodno čuo od nekoga drugoga. Nitko u početku ne mora svjesno lagati. Glasina rijetko počinje odlukom da ćemo nekome izmisliti život. Počinje mnogo bezazlenije: „možda“. Poslije netko kaže „čuo sam“, a nakon nekog vremena pojavi se i „sigurno“. Između toga prvog možda i posljednjeg sigurno ne mora se pojaviti nijedan dokaz. Dovoljno je da priča nekoliko puta prijeđe iz usta u usta. Tada više nije važno ni tko ju je prvi izgovorio.

Kad ta tri romana danas stavim jedan uz drugi, vidim nešto što tijekom pisanja nisam uvijek svjesno planirao. U jednom je važna šutnja. U drugome jezik koji postaje uredniji što je čovjek udaljeniji. U trećem riječ koja prelazi s jednoga na drugoga dok više nitko nije siguran gdje je počela.

Zato me pitanje suvremenoga književnog jezika ne zanima kao rasprava o tome smije li roman sadržavati psovke, vulgarizme, seksualnost, dijalekt ili govor ulice.

Naravno da smije kada to pripada liku i svijetu romana. Književnost koja bi od svega toga bježala također bi lagala o čovjeku. Ali ni suprotno nije automatski istinito. Grub čovjek ne zahtijeva uvijek grubu rečenicu, kao što primitivizam lika ne zahtijeva primitivan jezik pisca.

Katkad je dovoljno da žena u pismu napiše koliko još mora platiti. Drugdje će biti dovoljno da netko sasvim pristojno objasni nova pravila. A neka priča možda će početi samo riječima: „Čuo sam.“

Književnost nije diktafon. Ne mora zabilježiti sve što je čovjek rekao. Mora znati što od toga vrijedi zadržati.

Možda se upravo tu vraćam Krleži. O književnoj civilizaciji neće se suditi samo po riječima koje smo se usudili napisati, nego i po tome jesmo li znali čemu služe u rečenici. Stvarnost ne postaje istinitija zato što smo u tekst prenijeli baš sve što smo čuli.

* sponzorirani prilog