Robert Hugh Benson najpoznatiji je po povijesnoj beletristici. U romanima kao što je „Kraljevo postignuće”, „Kojom vlasti?” i „Pored svih mučenja” on vodi čitatelja u mračno i smrtonosno srce Tudorskog terora tijekom vladavine Henryja VIII. i Elizabete I. u šesnaestom stoljeću. U „Povijesti Richarda Raynala, pustinjaka”, čitatelja pisac vodi stoljeće dalje u prošlost, u sretniju, veseliju Englesku ranog petnaestog stoljeća kako bi upoznao živopisni lik „Majstora Richarda”, svetog pustinjaka na od Boga određenoj misiji.

Međutim, Bensonov je genij bio takav da nije bio ograničen niti jednim književnim žanrom. Osim svojih povijesnih romana, bio je jednako vješt u romanima sa suvremenim okruženjem, kao što su „Nekromanti”, upozorenje i priča o opasnostima spiritualizma, ili s distopičnim futurističkim fantazijama, kao što je „Gospodar svijeta”, koji zaslužuje mjesto uz „Vrli novi svijet” Aldousa Huxleyja i „1984.” Georgea Orwella kao klasik distopijske beletristike, i kao proročanstvo.

Svaka od ovih priča upozorenja smještena u imaginarnu budućnost ima proročanski element, koji ostaje relevantan kao i uvijek. Huxley upozorava na iskvarujući utjecaj potrage za udobnošću, pokazujući društvo koje mjesečari prema luksuznom ropstvu. Orwell pokazuje čisti užas totalitarne kontrole nad životima pojedinaca. Benson pokazuje kako se ateizam, pod krinkom sekularnog humanizma, pojavljuje kao suparnička religija kršćanstvu, s namjerom globalne dominacije.

Glavni likovi „Gospodara svijeta” prikazani su realno i sa suosjećanjem, čak i oni koji zagovaraju novi ateizam. Tako uravnotežen i istinski human pristup dostojanstvu ljudske osobe karakteristika je svih Bensonovih romana. Nikada ne upada u zamku svođenja svojih likova na dvodimenzionalne karikature. Ne postoje đavolski zli ili psihopatski negativci niti postoje anđeoski, bezgrešni sveci s lijepom fasadom. Takav realizam spašava njegovo djelo od propovijedanja, koje je ubitačno za svu kršćansku beletristiku. (Doista, svi oni koji žele dobro pisati kršćansku beletristiku trebali bi marljivo proučavati Bensonov opus.)

Dvojica svećenika u središtu „Gospodara svijeta” su o. Percy Franklin i o. John Francis. Prvi je pobožan, iako ga muči sumnja. Potonji je otpadnik, koji postaje istaknuti praktikant nove sekularne humanističke „religije”. Ostali važniji likovi su Oliver i Mabel Brand, socijalistički političar i njegova žena. Oboje su simpatični, utoliko što su istinski idealisti i potpuno vjeruju u kredo sekularnog humanizma, i utoliko što se iskreno vole kao muž i žena, želeći dobro drugome.

Bensonova vještina i elegancija kao pripovjedača su tolike da gotovo vjerujemo da novi „progresivni” humanizam zaista može biti od koristi čovječanstvu, zamjenjujući zastarjele „onozemaljske” religije svijeta praktičnim planovima za promjenu svijeta na bolje. Sve se čini tako vjerojatnim, pogotovo kada to zagovara Julian Felsenburgh, distancirani, ali sveprisutni „Gospodar svijeta”, koji putuje svijetom propovijedajući mir. Njegovi karizmatični i retorički darovi su toliki da ne samo da propovijeda mir, već i sklapa mir, uvjeravajući globalne supersile da se povuku s ruba nadolazećeg rata.

Felsenburghov politički i diplomatski uspjeh, donošenje harmonije u ime čovječanstva, učinili su ga globalno slavnom osobom, čije je ime svima na usnama. Odanost njegovoj osobnosti i politici koju zagovara poprima pseudoreligijski žar. Ubrzo postaje najmoćnija sila svjetske politike. Nacionalne vlade padaju ničice pred njegovim nogama, dajući mu apsolutnu kontrolu nad svjetskim poslovima.

Jedina globalna opozicija ovoj globalističkoj dominaciji nalazi se u Katoličkoj Crkvi, dok su druge kršćanske denominacije zavedene modernizmom i zahvaćene sekularističkim duhom vremena. Nekršćanske religije podlegle su Felsenburghovim čarima i pomirile se s njegovim planovima za svijet.

Kako pravi duh „Gospodara svijeta” postaje jasan u sve brutalnijem progonu Crkve, snaga heroja o. Franklina iskušava se do krajnjih granica, kao i idealizam Olivera i Mabel Brand, koji je stavljen na kušnju u susretu s nehumanom politikom Felsenburghova humanitarnog režima.

S obzirom na to da je „Gospodar svijeta” objavljen 1907. godine, dvadeset i pet godina prije objavljivanja Huxleyeva romana i četrdeset i dvije godine prije Orwellove „1984.”, može se reći da je prvi u smislu svoje proročke snage. Huxley i Orwell pisali su nakon boljševičke revolucije i Mussolinijeva marša na Rim te su mogli vidjeti posljedice komunističkog i fašističkog totalitarizma sa spoznajama retrospekcije.

Benson je, s druge strane, pisao 10 godina prije Ruske revolucije i 15 godina prije uspona fašizma u Italiji. „Gospodar svijeta” zapravo predviđa revoluciju 1917. godine, iako se ona događa u Britaniji, a ne u Rusiji, i rezultira jednostranačkom totalitarnom socijalističkom državom. Roman također predviđa korištenje letećih strojeva za bombardiranje civilnog stanovništva u gradovima – 30 godina prije nacističkog i fašističkog bombardiranja Guernice tijekom Španjolskog građanskog rata i takozvanog „munjevitog rata” pokrenutog na gradove Engleske 1940. Roman čak predviđa bacanje bombi koje su toliko snažne da cijeli gradovi mogu biti izbrisani, predviđajući bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki.

„Gospodar svijeta” također s nevjerojatnom sposobnošću spoznaje predviđa uzdizanje kulta ličnosti (inkarniranog u romanu idolizacijom Juliana Felsenburgha), davno prije uspona Lenjina, Staljina, Mussolinija i Hitlera. Kada nam Orwell kasnih četrdesetih godina prošlog stoljeća predstavlja „Velikog brata”, on nas podsjeća na totalitarne tirane koji su već osramotili i unakazili povijest. Bensonov „Gospodar svijeta” ispred je svoga vremena, i mnogo je suptilniji, uvjerljiviji i simpatičniji od Orwellova brutalnog „Velikog brata”, i u konačnici je demonske naravi – a ne samo monstruozan – i stoga je mnogo jeziviji.

Iznad svega, Bensonov klasik distopijske beletristike predviđa i nagovještava uspon globalizma i sekularnog humanističkog ateizma kao nove bezbožne religije. Njegovo upozorenje i viđenje budućnosti postaje sadašnjost u kojoj se nalazimo.

Svijet prikazan u „Gospodaru svijeta” je onaj u kojem su diskretno sveprisutni sekularizam i bezbožni humanizam trijumfirali nad tradicionalnim moralom. To je svijet u kojem je filozofski relativizam trijumfirao nad objektivnošću, svijet u kojem se, u ime tolerancije, ne tolerira vjerska doktrina. To je svijet u kojem se eutanazija široko prakticira, a vjera se gotovo uopće ne prakticira. Gospodar ovog svijeta iz noćne more je političar benignog izgleda, koji želi doći na vlast u ime „mira” i koji želi uništiti religiju u ime „istine”. U takvome svijetu, samo mala i sve manja Crkva odlučno stoji protiv demonskoga „Gospodara svijeta”.

Što se tiče trajne važnosti romana, ona je bila očita 1992. godine, kada ga je kardinal Ratzinger naveo kao sredstvo kritike tada nedavnog govora u kojem je predsjednik George H. W. Bush pozvao na „novi svjetski poredak”. Budući Papa nastojao je podsjetiti predsjednika SAD-a da je Bensonov roman već opisao „sličnu ujedinjenu civilizaciju i njezinu moć da uništi duh. Antikrist je predstavljen kao veliki nositelj mira u sličnom novom svjetskom poretku.” Kardinal Ratzinger zatim je citirao motuproprij Bonum sane pape Benedikta XV. iz 1920. godine:

„Dolazak svjetske države priželjkuju svi najgori i najizopačeniji elementi. Ta država, utemeljena na načelima apsolutne jednakosti ljudi i zajedničkoga posjedovanja, eliminirala bi sve lojalnosti naciji. U njemu se ne bi priznavao autoritet oca nad njegovom djecom niti Boga nad ljudskim društvom. Ako se te ideje provedu u djelo, neizbježno će uslijediti vladavina nečuvenog terora.”

Takvo je stanje predviđeno u „Gospodaru svijeta”, zbog čega bi se taj roman trebao naći na popisu lektire svih ljubitelja istinske ljudske slobode.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Gospodar svijeta