IZBOR NAŠE KOLUMNISTICE

Izbor najboljih kazališnih događanja 2015. ili tri nagrade za hrabrost koje dodjeljuje Sanja Nikčević

Kraj godine ispunjen je analizama protekle godine, kako u politici tako i kulturi.

moczemlje

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Janko Matko, Moć zemlje, red. Želimir Mesarić

U kazalištu glavni mediji na sva usta hvale Frljića, Buljana, Pipa Delbona u HNK-u u Zagrebu iako se radi o projektima koji izazivaju mnogo medijske prašine, ali nemaju publiku. Zato izmišljaju opravdanja za to istovremeno vrijeđajući publiku da je „glupa jer to ne razumije“. Publika nije glupa nego je odustala od takvog kazališta koje nameće neku crnu sliku svijeta kao besmislenog hladnog i ružnog mjesta. Mjesta bez Boga i bilo kakvih vrijednosti.

Unatoč tome što nam se zbog medijske buke čini da je sve crno i strašno, kako u životu tako i u kazalištu – postoji i ono drugačije kazalište; kazalište koje govori o svijetu kao smislenom mjestu pod budnim okom Boga, kazalište koje negativnim primjerima podučava, a pozitivnima raduje, kazalište koje osnažuje. Ono danas nije u trendu, ali ne odustaje. Unatoč tome što ovi glavni mediji često takvo kazalište proglašavaju nazadnim i zaostalim, ima umjetnika koji se usude raditi takve predstave, ima publike koja ih pronalazi i prati.

Zato sam kao komentar protekle kazališne godine u Hrvatskoj odlučila dodijeliti tri nagrade za hrabrost u protekloj 2015.: izjavu redateljice Nine Kleflin kao hrabrost pojedinca, predstavu Moć zemlje Janka Matka u izvedbi HNK-a u Osijeku kao hrabrost institucije, pokretanje Festivala kršćanskog kazališta u Zagrebu kao hrabrost publike.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izjava Nine Kleflin kao hrabrost pojedinca

Radeći predstavu Princeza na zrnu graška u Gradskom kazalištu mladih Split, redateljica Nina Kleflin se usudila kao najavu predstave izjaviti ovo: Velika bitka za to da postanemo pravi ljudi vodi se svaki dan, kod kuće, u školi, s roditeljima i prijateljima. Tko ne misli na sebe nego pomaže drugima, tko je pošten, iskren i dobar, i u današnje vrijeme postaje pravi princ ili princeza. I drugi ljudi bez problema prepoznaju da je riječ o pravom kraljeviću i kraljevni. Takav dječak ili djevojčica imaju poseban sjaj i milinu, a iznad glave im sjaji velika nevidljiva kruna.

image002

To je, naravno, točno, ali je teško danas tako nešto javno izjaviti. U vremenu medijske buke koja stvara lažne zvijezde, a sve prave vrijednosti ironizira, medija koji djeci s jedne strane nameću preuranjenu seksualnost, a s druge im ruše sve autoritete, izjaviti ovako nešto jasno i glasno je – hrabrost. Hrabrost čak i u okviru dječjeg kazališta, jer iako se ono najduže othrvalo trendovima i kod njih se sve češće čuju zahtjevi da je „dosta tih bajki i lažnih priča jer se djeci mora govoriti o ozbiljnim problemima današnjeg svijeta“. A tko će im govoriti o vrijednostima, ljubavi i dobroti? Nina Kleflin je to progovorila ne samo predstavom (za koju sudeći prema njezinim dosadašnjim predstavama vjerujem da je odlična) nego i javnom izjavom i to je hrabrost. Dokaz da se nešto mijenja u našoj javnosti je da su tu izjavu prenijeli ne samo Hrvatsko slovo (18. prosinca 2015.), nego i Slobodna Dalmacija (4. prosinca 2015.) i to bez ironiziranja!

Predstava Janka Matka Moć zemlje kao hrabrost institucije

Uz silne isprike da to „rade za publiku“ HNK u Osijeku je odlučio 2015. postaviti tekst Janka Matka Moć zemlje s premijerom u studenom. Te njihove isprike su dokaz kako je to bilo teško jer se taj tekst smatra bezvrijednim, a zapravo je samo napisan iz svjetonazora koji više ne važi u glavnim medijima i umjetnosti.

Bogata, bahata i razmažena plemkinja se zaljubi u seoskog mladića. I zbog ljubavi odlazi s plemićkog dvora u seosku kuću, gdje je prihvate. Nakon što joj muž pogine ostane tamo s djetetom i muževom obitelji. No, to nije žrtva, to je izbor nekih temeljnih vrijednosti jer ta predstava govori o svijetu u kojem junak može ispraviti lošu odluku ili junak može donijeti dobru odluku. To je svijet u kojem ima dobrih ljudi koji vole svoje supružnike, djecu, zemlju, poštuju vrijednosti, a na sceni je čak i dobra svekrva! To je svijet u kojem ima Boga pa čak i kad se dogodi tragedija da pogine mlad otac obitelji, ostaje nepoljuljana vjera u Boga. A što je „najgore“, to je napisano prema istinitom događaju, dakle takve stvari postoje na svijetu!

Zato je takav tekst trn u oku suvremene umjetnosti, zato je proglašen za jeftinu literaturu, zato je i takva predstava trn u oku suvremenog kazališta i njegovih trendova. Hajde još negdje na rubovima, ali HNK! To je bila hrabrost. Kazalište je pozvalo redatelja Želimira Mesarića koji zna i može izrežirati pozitivnu emociju na sceni i afirmaciju vrijednosti. Rezultat je odlična predstava o kojoj ću više pisati u rubrici kazalište. Između ostalog ima dvoje mladih glumaca (Matea Grabić i Ivan Čačić, inače moji bivši studenti s osječke akademije) koji su napravili antologijske uloge ljubavnika, a Aleksandar Bogdanović kao svekar koji objašnjava snahi posljedice njene odluke je napravio antologijsku kratku scenu. U zadnjoj sceni ona ostaje na malom komadiću zemlje zagrljena s djetetom, svekrom i svekrvom koji je izabrala za dalji život i svi se okrenu prema svjetlu koje dolazi iz dubine scene. Jedan mladi ženski glas iza mene je rekao: Kako je to lijepo. Ja tada shvatim da gledam ono što se mudro zove epifanija – istovremeno uzvišeno, dobro i lijepo. I shvatim kako to dugo nisam vidjela na sceni i kako mi je to na sceni jako nedostajalo. Zato mi je jako drago da se kazalište to usudilo i uspjelo!

Festival kršćanskog kazališta kao hrabrost publike

Narod kaže svako zlo za neko dobro. Spomenuto stanje u kazalištu uzrokovalo je ne samo bijeg publike iz glavne struje kazališta kao nešto loše nego i nešto pozitivno: pobunu publike. Ljudi iz najrazličitijih struka počeli su organizirati programe koje bi sami voljeli gledati i to bez državnog novca, često i bez medijske potpore… Oni to rade iz potrebe, iz ljubavi, iz dobrote… sjećate se izjave Nine Kleflin o malim prinčevima i princezama. E, ima ih i među velikima.

Ima više takvih događanja oko nas. Na primjer: Natječaj Stjepan Kranjčić već sedam godina poziva autore da pišu na duhovne teme u nekoliko kategorija (priče, putopisi, eseji, poezija i monodrama). Organizatorica je Tanja Baran, novinarka na radiju koja to radi iz ljubavi prema literaturi i vjeri, a u spomen pokojnom Stjepanu Kranjčiću, križevačkom župniku kojeg svi pamte po dobroti. Od 2014. Dani Kalmana Mesarića (autora jedne od najboljih naših komedija Gospodsko dijete) u Prelogu promoviraju tog pisca tako da mu objavljuju djela, organiziraju predavanja i igraju predstave, ali promoviraju i sve pisce tog kraja koji pišu iz ovog našeg svjetonazora. Pokrenula ih je i vodi ih Mirjana Hržić, profesorica matematike i dugogodišnja kazališna amaterka, a od 2016. organiziraju se i u Zagrebu. Jedan liječnik, Romano Tripalo, pokrenuo je ove godine u Virovitici FRKU, festival radosne kulture na koji je pozivao najrazličitije programe (predavanja, predstave, koncerte…) drugačije od onih u glavnoj struji. Svi ti programi imaju „unutarnji odjek“ – na Kranjčića se svake godine javi preko stotinu radova, ovi ostali imaju publiku!

Od ovih nabrojenih događanja, neka mi ne ulaze u konkurenciju jer postoje od prije, a neka nisu samo kazališna pa sam zato za događaj godine 2015. u kategoriji pobune kazališne publike i njezine hrabrosti odabrala pokretanje Festivala kršćanskog kazališta. Pokrenuo ga je franjevac konventualac Josip Blažević u lipnju 2015. u sklopu Antunovih dana na Sv. Duhu u Zagrebu. Učinio je nešto što sam željela, ali nisam znala kako pokrenuti u profesionalnom svijetu. On je uspio u župskoj dvorani i bez novca i dao mu hrabro naziv koji se suvremeno kazalište one glavne trendovske struje ne usudi ni izgovoriti.

Odabrano je sedam odličnih predstava najrazličitijeg profesionalnog statusa (amateri, studenti i profesionalci), dobi (srednjoškolci, studenti, odrasli), gradova (Zagreb, Bjelovar, Split, Marija Bistrica). One su govorile o različitim temama: što je to grijeh i kako nas može zarobiti u Krabulji crvene smrti E. A. Poea iz Bjelovara, o toplini i važnosti svakog trenutka u životu (Naš grad T. Wildera zagrebačkih bogoslova), o tome kako oprostom osloboditi samoga sebe nakon velikog zla (Feniks Silvane Dragun iz Splita o silovanoj Vukovarki), o tome kako se nositi s velikim zlom (Pekel na zemli Denisa Peričića, studenata osječke akademije, ali i Zapisi iz nevremena Branka Sbutege u izvedbi Trpimira Jurkića iz Splita, te Život za život, mjuzikl Zbora Kolbe o tom svecu i njegovoj žrtvi) te kako nas Bog ne ostavlja u muci (kazalište sjena o čudima Majke Božje Bistričke…) Iako tako raznolike, imale su dvije zajedničke karakteristike: sve su govorile o svijetu u kojem Bog postoji i sve su bile odlične predstave. Zato se radujem da festival ide i dalje!

Nekako mi se čini da se stvarno vrijeme mijenja, da je svima dosta ovih trendova i trendovskih autora. Zato je važno ne odustati od kazališta koje volimo. Umjetnici u stvaranju, publika u traženju ja kao teoretičar u pisanju… pa nam svima želim da ne odustanemo i u novoj 2016.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sanja Nikčević | Bitno.net


Objavljeno: 6. siječnja 2016.
  • Oznake:

Možda vam se svidi